Unatoč mini NBA renesansi koju proživljava hrvatska košarka, ime Marija Hezonje nemamo u zadnje vrijeme priliku čuti u pozitivnom kontekstu. Dvjesto i dva centimetra visoki Dubrovčanin već nam je niz godina poznat kao “budućnost hrvatske košarke”. Oboružan nadrealnim atletskim sposobnostima, dobrim šutom i anegdotalno dokazanom arogancijom, nedavno se otisnuo preko bare. Upravo je završio svoju drugu NBA sezonu, u kojoj je igrao užasno.

Hezonja igra za lošu ekipu. Nikakvo iznenađenje, budući da NBA draft i funkcionira tako da slabije ekipe imaju bolje šanse pojačati roster mladim talentima. Hezonjina ekipa Orlando Magic trenutačno se nalazi usred perioda rebuildinga. Od kada ih je 2012. napustio Dwight Howard kontinuirano su na dnu kace NBA-a: pobijedili su 132 košarkaške utakmice i izgubili 278, što im daje očajni postotak pobjeda od 32%. Budući da tako puno gube, često su u poziciji na draftu ubosti mlade talentirane igrače koji bi im trebali pomoći da uskoro promijene svoju luzersku sudbu. Roster im je sigurno prepun mladim talentima, zar ne? Ne. Mislim, na neki način da. Ali većinom ne. 

Čime su Orlanđani nagrađeni za tolike godine gubljenja? Ovo su redom igrači koje su birali u prvoj rundi na zadnja četiri drafta: Victor Oladipo, Aaron Gordon, Dario Šarić, Mario Hezonja, Domantas Sabonis. 

Iako ih je draftala ista ekipa, Šarić je odmah nakon drafta trejdan u Philadephia 76erse u zamjenu za Elfrida Paytona. Šteta, jer bi za imidž hrvatske košarke čuda činio duo mladih karizmatičnih igrača koji igraju u istoj ekipi na komplementarnim pozicijama, i koji se još k tome zovu Mario i Dario.

Kada je ekipa u rebuilding modeu, od krucijalne je važnosti da svoje draft pickove maksimalno dobro iskoristi. Rob Hennigan, mladi GM Magica koji je otpušten tijekom pisanja ovog teksta kako bi mi zagorčao život, bio je prilično neuspješan u tom pogledu. Nijedan od nabrojanih igrača nije nadmašio očekivanja, a neki su i podbacili. Znamo da Elfrid Payton može imati nekoliko bezvrijednih triple doubleova, te da Aaron Gordon može preskočiti maskotu, ali ne znamo mogu li kontinuirano šutirati makar 30% s linije za tri poena. Sabonis i Oladipo više nisu niti u ekipi. 

Tijekom Henniganova mandata promijenili su tri trenera, a budući da su rezultati prilično konzistentno loši, logična odluka bila je otpuštanje GM-a. To je bilo prilično očekivano, a da sam s tekstom malo više požurio napisao bih kako Hennigan neće dočekati ljeto na sadašnjem poslu i ispao bih oko 25% pametniji.

Vjerojatno nije pomogla ni činjenica da je uprava kluba slučajno obznanila svijetu neke od planova franšize za sljedeću sezonu. Na najgluplji mogući način. Naime, pri potpisivanju free agenta Patricia Garina u sobi se nalazila ploča s ispisanim igračima koje je Hennigan htio vidjeti u dresu Orlanda. Garinov agent slikao ga je i objavio na internetu, nenamjerno slikajući i ploču u pozadini. 

No, otpuštanjem Hennigana nisu svi problemi riješeni. Dapače. Usudio bih se reći kako su najveći problem franšize njeni vlasnici, umorni od godina poraza. Oni su dali ekipi ultimatum da se izvoli konačno kvalificirati u doigravanje. To je Hennigana natjeralo na neke nepromišljene poteze. Svi ti faktori kumulativno su stvorili atmosferu disfunkcije koja se prelila na njihove mlade igrače. Nije ni čudo da su performirali ispod očekivanja, a možda je najgori slučaj upravo Mario Hezonja.

Njegov izbor petim pickom na draftu 2015. godine bio je jako dobro prihvaćen. Trebao je biti dobar šuter u mladoj petorci koja je potpuno lišena spacinga. Dobre fizikalije značile su da ima potencijala razviti se u iznadprosječnog two way playera. No, svatko tko prati NBA znao je gdje bi se mogli javiti problemi. Naime, isto ljeto, Magic je doveo novog trenera Scotta Skilesa. Skilesova reputacija bila je da ne voli greške, ne voli razmetljivost i da nema strpljenja za mlade igrače.  

Odnos Skilesa i Hezonje bio je očekivano loš. Ovaj video savršena je ilustracija zašto Hezonja nije igrao pod Skilesom. U njemu Hezonja pokušava voditi loptu kroz noge suparničkog igrača dok nekontrolirano trči u kontru, lopta se odbija u aut, a on završava na podu, iza čega slijedi izraz lica trenera Skilesa koji je nekakva miješavina gađenja i zbunjenosti. 

Skiles nije bio zadovoljan svojim mladim igračima. Nije bio siguran kome može ukazati povjerenje. Shodno tome, rotacije su mu bile jako neregularne. Igrači su bili malo u prvoj petorci, malo ulazili s klupe, a nekad ne bi niti ušli u igru. Takve stvari otrov su za samopouzdanje mladih košarkaša.

Za Hezonju je to sve značilo da je u svojoj prvoj sezoni prosječno bilježio 6 poena, 2 skoka i jednu i pol asistenciju, uz 43% šuta iz igre, za 18 minuta provedenih na terenu. Uz jako lošu obranu. Nespektakularne statistike u svakom slučaju, ali i dalje ništa alarmantno. Ipak su određene muke pri tranziciji u najjaču ligu na svijetu očekivane. Ako u sljedećoj sezoni malo pojača učinak i bude sigurniji u obrani, ne bi trebalo biti problema. 

Nakon još jedne luzerske sezone tijekom koje je izgledao kao da je dubinski nesretan, Skiles je dao otkaz. Zamijenio ga je bivši trener Indiane, Frank Vogel. Za Hezonju se to činilo kao sretan splet okolnosti. Vogel je u Indiani nekoliko mladih igrača razvio na all star razinu, prvenstveno Paula Georgea. Osim toga, njegov naglasak na obranu trebao bi biti dobar za Hezonju, kojemu je to bio najveći minus u prvoj sezoni. 

Drugi potezi koje je (sada već bivši) GM Hennigan povukao zasigurno nisu pomogli. Doveo je masu precijenjenih starih free agenta i time kočio razvoj svojih mladih igrača. Na Hezonjinim prirodnim pozicijama, dvojci i trojci, morao se boriti za minute s Gordonom, Evanom Fournierom, Jeffom Greenom, Jodie Meeksom i našim Damjanom Rudežom. Kasnije je doveden i Terrence Ross koji također igra dvojku i trojku. Igrao je Mario čak i na poziciji krilnog centra (a u rookie sezoni znao bi se naći i na jedinici!). 

Krajnji produkt tog eksperimentiranja bio je da je Hezonja igrao manje, i zabilježio regresiju u gotovo svim statističkim kategorijama. Sada smo već došli i do alarmantnog dijela. To vrlo lako može značiti da je Hezonjina daljnja NBA karijera ugrožena. Iako ne mislim da hrvatska reprezentacija s tim ima veze, u tom kontekstu lakše mi je shvatiti njegovu odluku da ne igra na Eurobasketu. A možda se i predomisli, tko zna. A možda bi bilo bolje za njega da se zaključa u dvoranu na dva mjeseca i trenira osam sati dnevno. Ne znam.

Ali što god da se odluči, nadam se da će biti ispravna odluka. Jer lagano se već i brinem.  

Zakucavanje preko Kantera i skok s 2.2 na 2.3 skoka po utakmici nisu mi dovoljni razlozi za optimizam. NBA povijest nije prepuna igračima koji su se pogoršali iz prve u drugu sezonu i poslije okrenuli trend.