Tijekom posljednjeg svjedočenja na Specijalnom sudu Miladina Suvajdžića znanog kao Đura Mutavi,  nespretnošću suca i nesnalaženjem drugih javnost je saznala da je ovaj svjedok suradnik promijenio identitet. I čula njegovo novo ime i prezime. Učinjena greška je, vjerojatno, u međuvremenu nekako ispravljena, mada do nje nikako nije smjelo doći.

Ova situacija podsjeća na okolnosti, većini nepoznate, pod kojima se Đura uopće pojavio kao prvi svjedok suradnik tužiteljstva u povijesti Srbije. A one se, ma koliko Đura bio upleten i upoznat s poslovanjem zloglasnog “zemunskog klana”, značajnim dijelom odnose na njegovu majku Iboljku, označenu u vrijeme akcije “Sablja” kao “mafijašicu” koja je za račun kriminalaca skrivala drogu i kupovala stanove i vikendice u kojima su se sami skrivali, ili pak u njih dovodili otete za čija su oslobađanja naplatili desetine milijuna tadašnjih maraka.

Iboljka Suvajdžić provela je neko vrijeme u zatvoru. Dok se netko u policiji nije pribrao i shvatio da od njenog zatvaranja i medijske hajke nema koristi. Nije Iboljka ni približno imala značaj koji joj se pridavao, a sve što je činila zapravo je bila isključivo majčinska želja da zaštiti svog sina. Tako je, zapravo, Đura Mutavi i pristao da svjedoči u korist države. Njegov jedini uvjet je bio - pustite mi majku i sve ću vam ispričati.

Policajci su obećanje, usprkos protivljenju nekih rukovoditelja “Sablje”, ispunili. Iboljku su doveli u posjetu sinu, oboje su se rasplakali, majka je puštena iz pritvora, a Đura se držao riječi - kad je počeo svjedočiti o načinu rada i zločinima “zemunaca” teško ga je bilo zaustaviti.  

Iboljka se vratila dotadašnjem životu u mjestu nadomak Novog Sada. Sin Đura ju je redovno posjećivao. Osiguravali su ih lokalni policajci. Onako kako su to mogli činiti. Po dvojica u smjeni, u dvorištu u kojem je bio parkiran rasklimani “stojadin”. 
Anegdota ili ne, ali priča je iz takozvane prve ruke - policijski automobil je imao ulogu  zaplašivanja potencijalnih ljudi zlih namjera, a zapravo nije imao ni motor. Samo šasiju donesenu preko noći. Kada je u kući boravila sama, Iboljka je policajcima kuhala kavu i spremala obroke. Oni su se zabavljali kartajući.  

Namjerio sam se da je uz pomoć jake veze pronađem. Pristala ili ne na razgovor, želio sam bar upoznati “najveću mafijašicu” iz vremena izvanrednog stanja 2003. godine. Ali, odselila se, imanje je, prema priči jednog od susjeda, prodano. Otišla je u drugo, ne tako udaljeno mesto. Ni u njemu nismo imali sreću da je pronađemo. Navodno je otišla živjeti u Novi Sad. U stan kupljen od novca dobivenog za kuću i prvo imanje. I, navodno, i dalje uz osiguranje. Službeno je bilo nemoguće dobiti njen kontakt, uzdali smo se u saznanja mog “vodiča”, čovjeka koji je po dobrom Iboljku zadužio. 

Ni u glavnom vojvođanskom gradu nismo postigli željeno. Ni tamošnji prijatelji upoznati u “svakakve prilike” nisu uspjeli pomoći. Obustavili smo traganje čiji je rezultat bio trošenje vremena, novca za benzin i cestarine, plus “osvježenje”. Od Iboljke ni traga. Sve dok nisam došao do informacije, teško apsolutno provjerljive, ali dobrim dijelom pouzdane, da se više i ne nalazi u Srbiji. Trajno je napustila zemlju. Koliko se sada često viđa sa sinom, ne znam. Ali mi je žao što je nisam uspio vidjeti, bar nakratko razgovarati o njenom i životu njenog sina. O Đuri s pogrdnim nadimkom čija su saznanja zapravo usmjerila i ubrzala tijek čitave “Sablje”. Da čujem majčinsku priču o životima koji po svemu odudaraju od uobičajenih.    

Sve me je to podsjetilo na nešto drugo. Prije više od 20 godina razgovarao sam s majkama tada već pokojnih heroja beogradskih ulica, Ljube Zemunca, Branislava Matića Belog i Giške. Čitajući danas dijelove njihovih sjećanja učinilo mi se kako se, nažalost, važan dio okolnosti od prije tri desetljeća ne razlikuju previše od sadašnjih. A jedno je uočljivo - iako zaštitnički nastrojene, u prvi plan ističući dobre strane, svoje sinove nisu smatrale bezgrešnima. S razlogom strahujući za njihove živote uvidjevši u što su se njihovi sinovi upleli.  

Najava zločina

Ispred Zemaljskog suda u Frankfurtu 10. studenog 1986. ubijen je Ljubomir Magaš, Ljuba Zemunac, idol dječaka odraslih na ulici, odmetnik koji se državi suprotstavio šakama i namjerom da, kako je to negdje ostalo zabilježeno, “kršeći zakon dođe do pravde”. 

O Ljubi su se ispredale nevjerojatne priče. Govorilo se da je najjači,  blag i strog, pitom i nepredvidljiv... Njegovom imenu generacija kojoj je pripadao duguje zahvalnost za blagonaklon odnos prema kriminalcima koje je Beograd iznjedrio. 

Njegova majka Rosa Ćurčić nikada se nije previše ljutila na one koji su ružno pisali i govorili o njenom sinu. Nije joj bilo svejedno, pogađale su je ružne riječi o nečemu što ona zna da tako nije bilo. A opet, bila je svjesna svega što njen sin je. Devet godina poslije Ljubine smrti ispričala je:

- Nikada nisam spomenula Ljubinog prvog odvjetnika kojeg puno poštujem, Veljka Guberinu. Ljuba je tada maloljetnik. Naravno, upao je u nevolju. Ukrao je tri automobila. Nisam znala kod kojeg odvjetnika da idem, nikog ne poznajem. Uzmem tako novine i pročitam da je Guberina tada branio nekog ubojicu. Vidim da je poznat odvjetni, mada mi nije palo na pamet kakvog je ranga, i pronađem njegovu adresu. Tada je radio samo krvne delikte. Kad sam rekla zbog čega sam došla pogledao me je začuđeno, objasnio da odavno ne radi takve slučajeve i da će svaki njegov mlađi kolega to napraviti mnogo bolje od njega. Ja u plač.

U to mu ulazi majka, mala ženica kao i ja. I da me utješi kaže: “Bit će sve u redu”. Objasnim joj da mi je sin jedinac, da mi je on sve što imam...  A ona Veljku kaže: “Neka sine, neka, znaš što znači kad je sin jedinac”. I prihvati Guberina, “dobro, dobro, neka bude”. Tad je bio na vrhuncu.

Na kraju, on sa sucem skoro nije htio razgovarati: “Ajde, ne brukajte se. Dečko uzeo – nije htio reći ukrao – tri automobila, a ovdje zavlače ruke u državnu kasu i kradu”. Ljuba je dobio tri mjeseca uvjetne.

Na svakom njegovom suđenju sam bila. Imao je tri suđenja u životu i to uvijek za silovanje. A to mu je policija namjestila. Ovo u Beogradu, to je bila vrlo ružna djevojka, zaista vrlo ružna. Ljuba se izbezumio. Sudac je znao da ako ga netko može ukrotiti, onda sam to ja. Zove me i zamoli da smirim Ljubu.

A on čim sam došla kaže: “Majko, kad sam je vidjeo, ona je toliko ružna, da je bila negdje u gomili ja bih mogao zapaziti koliko je ružna. Moje oči je nikad nisu vidjele“. Onda se okrenuo prema sucu i smireno rekao: “Nećemo više razgovarati. Ti znaš da mi je namješteno i da me moraš da osuditi”. Vrlo brzo je osuđen.

A ono u Crnoj Gori... Prva presuda je bila na pet i pol godina robije. A ona prostituka iz Podgorice. I ja, kao da mi je sam Bog nekako šapnuo, sjetim se da Ljuba izgovara ono specifično “r“. I kažem odvjetniku da je Ljuba nikada nije vidio, pa da on pita tu prostituku što je zapazila tijekom razgovora s Ljubom.Ona odgovori kako on zna lijepo pričati. A što ima specifično? Kaže – ništa. Poslije toga su doveli logopeda, provjerili i ubrzo oslobodili Ljubu. 

Ja ne tvrdim da nije imao loših strana. Ja jedina znam sve o njemu. I polomljene vilice, i izbijene zube, i polomljene ruke i noge. Te njegove tuče... Dobro, otkad je svijeta i vijeka zna se tko je najjači mladić u selu ili u gradu, pa i ovdje u Beogradu. Jednog dana se spremao izaći. Gdje ćeš ti Ljubomire? Kaže na Karaburmu. Što ćeš tamo? Ide, kaže, jer je tamo ostao još neki s kojim nije odmjerio snagu, a koji je najjači na Karaburmi, pa da se vidi tko je jači. Pa ti nisi normalan, kažem mu. “Moram, ili će biti on najjači u Beogradu, ili ja”. Tad je imao 17 ili 18 godina.  

To se moglo samo Ljubi dogoditi... Tu kod tramvajskog okretišta ima neka trgovina. Zgrada je uvučena, a pored nje neki zid. Sve je to u mraku. Ljuba se vraća kući, izlazi iz tramvaja. Potjerala ga mala nužda, nije se mogao strpjeti do kuće. I ulazi u taj mrak, pošto dolazi sa svjetla ne vidi najbolje. E, tu ispod zida je čučao policajac i drijemao. Naravno, Ljuba ga je popišao. Trgne se ovaj, prepoznao ga i pitao “Ljubo, što to radiš“? Ja pišam, kaže, a što ti radiš? Znam da je Ljuba iz štosa otišao s njim u stanicu. I otkucaju mu rješenje u kojem doslovno piše da se kažnjava s 5.000 dinara jer je popišao policajca na dužnosti. Ne na spavanju, već na dužnosti. 

U vrijeme kad su Ljubu dovodili iz Njemačke zbog navodnog silovanja, dolaze dva policajaca ovdje kod mene. Bilo je lijepo vrijeme: dobar dan, dobar dan, je l' možemo s vama razgovarati, mi smo iz Državne sigurnosti. Što sad, nije valjda i tu nešto zabrljao, znam da može samo zbog njega da bude. Uđemo unutra i oni kažu: Ljuba u Njemačkoj radi to što radi. To je činjenica, to i ja znam, gdje je on tu nema ni Šiptara ni Hrvata. “Zašto ne bi surađivao s nama, da iza njega stoji država”, pitaju. Pa što hoćete od mene? Razgovarajte s njim, ja o tome ne mogu s njim pričati. Idite vi i pitajte. Mi smo bili, kaže. I što vam je rekao? Odgovorio je “Pustite vi mene na miru. Ja tučem kad ja hoću i tučem koga ja hoću”.

E, vidiš ovo danas. Sada svi imaju pištolje i svako svakog može ubiti. Ti ovoliki, a ja ovolika, pa ću te ubiti. Ubijaju policajce, svaki dan ih tuku. Evo, neka netko kaže da je Ljuba dignuo ruku na policajca. Je samo jedanput. Ali morao je. Bio je u CZ-u, vratio se iz Njemačke i već se znalo da on tamo progoni muslimane. Poslije dva, tri dana dolazi jedan policajac i pita tko je Ljuba Zemunac. Ljuba kaže ja, a ovaj ga lupi koliko god može. I još doda — da vidiš kako Bosanci tuku. Možeš zamisliti Ljubu kako je reagirao. Udario ga je, sve mu je pomaknuo, nanio teške ozljede. Odem kod upravnika zatvora i pitam zašto je trebao policajac udariti Ljubu.

Kad, upravnik uopće ne zna što se dogodilo. Izađe i ubrzo se vrati. Znate što gospođo, kaže, Ljuba je jako dobro, ali policajac nije. I podnese taj policajac tužbu za tešku povredu. Na kraju su drugi povukli tu tužbu jer nije imalo nikakvog smisla da se priča da Ljuba tuče policajce On to nikad ne bi napravio da nije bio izazvan. A tko ne bi tako reagirao?

Mi smo živjeli u Zemunu, Ljubi je tad bilo šest ili sedam godina. Bila sam član partije i nikad nisam potencirala nacionalnost. Međutim, tu gdje smo živjeli, to je dvorište sa 16 stanova. U samo jednom su bili Srbi. Imali su dvije djevojčice. Ostali su bili Hrvati, a i Ljuba je po ocu katolik. Ljuba pojuri jednu od djevojčica i opsuje joj majku srpsku. Ja u šoku.

A on je znao koliko je sati kad ga zovnem sa Ljubomire. Dođe gore i ja ga pitam što je rekao onoj maloj. “Vidi kakva je bezobrazna”, kaže. Znam ja da je bezobrazna, nego što si rekao? Pa dobro, opsovao sam joj majku. A kakvu majku? Valjda mu je malo sinulo, pa je rekao da je svi psuju tako. Uzeh žicu od pegle. Rekoh - a tko je tvoja majka, pa udri po njemu, ne pitaj kako je prošao. Ja sve mislim da je od tog dana postao veliki Srbin.

Kad je bilo Goranu (Vukoviću) suđenje, išla sam tamo. A javni tužitelj ustane i traži za Gorana dvije godine i devet mjeseci robije. Da sam mogla viknuti...

Samo sam tad progovorila - da je psa ubio, više bi dobio. Ali, tu bijedu da si video, kad je ušao i sjeo za optuženički stol. Pokraj njega dva odvjetnika. A zamisli moj osjećaj, sjedi ubojica mog sina na tri metra od mene. Kad smo izlazili ja sam prošla pokraj njega, a ništa ne mogu. Ne mogu ga ni za nos da povući. Oborio je glavu na onaj stol. Vidim - stol se trese. Sudac ga je opomenuo da sjedne pristojno, a njegov odvjetnik odgovori da Goran ne može sjediti i gledati Ljubinu majku. Stalno je ponavljao da je Ljubu ubio iz straha... 

Ima nešto što mi nikad nije dalo mira. Moja kćer Dragana mi je to ispričala. Ona je s mužem bila u Crnoj Gori, kad dolazi čovjek koji je radio u policiji, pa im ispriča da je Ljubu ubio Goran ispred suda u Frankfurtu. Draganin muž odmah otrči na telefon i dobije Ljubu. Ispričao mu je što je čuo, a Ljuba odgovori da je to po staroj “što je babi milo, to joj se i snilo”. Poslije dvije, tri nedjelje zaista je tako i bilo. Identično. Nikada nisu pitali tog čovjeka od koga je čuo tu priču. Ali, znači da je to već davno bilo dogovoreno i isplanirano.

(Newsweek)