Dok sjedim, usred najgore vreline srpnja, u zaškurenom miru našega pulskog stana, puštam ploču na gramofonu i pregledavam omot i u njemu bogate dodatke upravo reizdanog albuma grupe Idoli “Odbrana i poslednji dani” (Croatia Records, Zagreb 2022.), ja se zapravo nalazim u vremeplovu, na specijalnom zadatku dešifriranja znakova jedne visoko postavljene, zakrinkane i višestruko šifrirane mladosti. Takav je bio novi val, koji nas je dočekao u zenitu naših puberteta, takvi su bili naročito njegovi intelektualniji predstavnici, prvenstveno Haustor i Idoli. Ovi drugi pojavljuju se na Beograd paket aranžmanu, s dvije čudne, krajnje delikatne pjesme: “Amerika” bila je repetitivna himna, mantra ničemu, praznini pod imenom Amerika. Možda je bilo riječi o Kafki, možda o korporativnom kapitalizmu, šarenilu izbora i unutarnjem dizajnu pop kulturne duše, a možda je to, naprosto, bila jedna od onih pjesama, kakvima je epoha bila ispunjena i kakvu je, barem po jednu, imao svaki punk i novovalni band koji je držao do sebe, u kojima se varirala, od ranoavangardnih praksi preuzeta, poetika monotonije. Druga, još čudnija, “Schwüle Über Europa” poigravanje je, u to vrijeme tako privlačno, kao igranje napunjenim revolverom, premda u biti bezazleno, Hitlerom i estetikama nacionalsocijalizma. Pred kraj te divlje pjesme, dok Srđan Šaper glasom gnjevnog luđaka drži govor na nekakvom izmišljenom njemačkom, među omladinom bi se, u zatamnjenim i zadimljenim studentskim klubovima, uvijek našao poneko tko bi digao desnicu ruku, imitirajući nacistički pozdrav. Ili se hrabreći pred milicijskim uhodama i špiclovima, učenicima i studentima iz pasivnih krajeva, koji su volontirali u Službi državne bezbjednosti i koji će se u sljedećim epizodama naše životne tragikomedije pretvoriti u Tuđmanove hercegovačke obavještajce, potom ugledne zagrebačke povjesničare. Vrijedilo bi provesti istraživanje duše našega vijeka o tome kako se imitacija nacističkog pozdrava iz 1981. ili 1982. za dvadesetak godina pretvorila u pravi nacistički pozdrav i u posvetu krvavih ruku jednoga novog rata.

”Odbrana i poslednji dani” ustvari su prvi album Idola. Prije njih postojao je mini album, ploča sa šest pjesama i šest hitova, koja je, sa živim mini albumom Filma u Kulušiću predstavljala vrhunac generacijske zabave. Bio je to savršeno derivirani pop, ništa naročito mudro ni pametno, osim što je donosilo važan element jedne kulturne i subkulturne poetike i estetike. Naime, novi val se, u svoj svojoj protežnosti, stilskoj, medijskoj, žanrovskoj i međužanrovskoj, dakle ne samo kao muzika i mladenački stil, nego i kao književnost, film, televizija, kazalište i likovnost, prostirao od avangardnih ludorija i filozofstvujućeg hermetizma, preko bunta, revolucije (ili kontrarevolucije) i pobune protiv vladajućeg jednopartijskog sistema, do šarenila ljetnih haljina, pop hedonizma i budalastih dječjih udvaranja. Najzanimljivija u tome bila je pozicija Idola: oni su, prvenstveno zahvaljujući stvaralačkom geniju Vlade Divljana i Srđana Šapera, a onda i pratećoj sljedbi intelektualaca, ton-majstora, video-artista i fotografa, pokrivali cijeli taj raspon od blesavih i tendenciozno nepretencioznih pop pjesmica do avangardnih i krajnje pretencioznih glazbeno-poetskih radova, koje će, na posve nevjerojatan i nečuven način, dovršavati vrijeme u svom nepredvidivom protoku.

Omot, dakle, s kojim su partijski komiteti imali ozbiljnih problema: zelenkasto-žuti ornamenti, izvedeni iz križa, a podno njih ćirilični natpis, izveden u fontu Miroslavljeva jevanđelja. Miroslavljevo jevanđelje (ili evanđelje) iluminirani je rukopis iz 12. stoljeća i iz vremena humskog kneza Miroslava, koji je pred osmanlijskim nadiranjem sklonjen u srpski pravoslavni manastir na Hilandaru, pa ga danas Srbi smatraju jednim od najvažnijih dokumenata svoje duhovnosti, pismenosti i kulture. U ono vrijeme, 1982., partijski komiteti nisu bili najsretniji što im se ćirilica pojavljuje na artefaktu omladinske subkulture, koja je po nekoj tradiciji bila - latinična. Ali još im je veću nelagodu stvarao taj čudni oblik slova. Ako i nisu znali iz kojih su se i kakvih srednjovjekovnih manastirskih pisarnica i prepisivaonica izrodila ta čudna slova, svakako su imali svijest o tome da je u njima nešto opasno crkveno i klerikalno. Mi smo, pak, i omot i ta slova 1982. gledali u kontekstu svih onih čudnih i provokativnih omota koji su činili tradiciju rock kulture, a naročito njezina posve radikaliziranog, sasvim prema provokaciji okrenutog punkerskog i novovalnog odjela. U biti, provokacija s fontom - koji će, i to recimo, tek naknadno biti nazvan po Miroslavljevu jevanđelju - podsjećala nas je tad na fontove izvedene iz gotice, koje su, također u provokativne svrhe, koristili mnogi britanski i američki bandovi.

I na tome bi cijela stvar završila, ali onda je, nakon Idola i nakon punka i novog vala, došlo neko drugo, mračno, retrogradno, a onda i krvavo vrijeme, u kojemu će font Miroslavljeva jevanđelja postati font onoga najprimitivnijeg i najagresivnijeg srpskog kleronacionalizma, te na neki način i font klanja i ubijanja u izvedbi Karadžićevih, Mladićevih, Arkanovih zločinaca. Font nekih novih četnika, ponešto u estetici drukčijih od onih iz Drugoga svjetskog rata. Tako je jedan znak - a oblik slova samo je znak, kao što je i slovo zapravo znak, oblik slova je nadznak znaka - tako je, dakle, jedan znak pridobio značenje i smisao koji su danas, vjerojatno, već okamenjeni i nepromjenjivi. Nitko više ne može upotrijebiti font Miroslavljeva jevanđelja na način na koji su to učinili Idoli. Nevino i čisto ne samo od ljudskih suza, stradanja i krvi, nego nevino i čisto od svake suvremenosti.

Na albumu je 13 pjesama, koje u velikoj mjeri funkcioniraju kao 13 zagonetki. Nismo tad znali o čemu Idoli pjevaju, ali bilo je privlačno i magično. Album nazvan po romanu Borislava Pekića s tim romanom, danas to znamo, nema nikakve veze niti je njime mogao biti inspiriran. Čak je sasvim moguće da ga Idoli prethodno nisu ni čitali. Ali naslov danas jednako potpuno i sigurno natkriva testamentarnu pripovijest, izjavu pred sudom, šezdesetogodišnjeg emigranta iz Pekićeva romana, i ovih 13 pjesama tematski krajnje neobičnih i šifriranih, među kojima tek dvije ili tri djeluju kao sablasno vedri ljubavni hitići, iz kojih gotovo da izbija nekakav samrtni eskapizam. Ostale ili pripovijedaju drame nekih izgubljenih narodnih epova, koje bi trebalo rekonstruirati na osnovu fragmenata koji su preživjeli apokalipsu i protok vremena, ili se u njima miješaju i sukobljavaju drama duha i drama tijela. Recimo, ona veličanstvena “Moja si”, zajednički rad Divljana i Šapera, koja bi danas, da postoji ikakav odnos prema tradiciji, ili barem da postoji elementarno čitalačko i slušalačno znanje, bila jedna od naših queer ili LGBTQ himni. Pjesma, naime, govori o rodno-emocionalnoj, spolnoj, spolno-identitetskoj transgresiji, a teče u nekom vedro-sumornom ritmu, sve s pripjevima u kojima kao da ima nešto crkveno ili barem kazališno. Pritom, gotovo da se nimalo nije promijenila u ovih četrdeset godina. Kao šesnaestogodišnjaku, “Moja si” bila mi je pjesma potpune slobode. Veoma važna. Možda jedna od formativno najvažnijih pjesama cijeloga punka i novog vala, koji su za moju generaciju, ili za mene pogotovu, imali veću odgojno-pedagošku važnost od kompletnog samoupravnog socijalizma, skupa s njegovom propagandom, u koju ubrajam i cjelokupno naše školovanje. Na kraju, nisam se oblačio u ženske haljine (premda, kažu, nikad nije kasno...), ali sloboda da to mogu raditi, koja je proizlazila izravno iz pjesme i iz uživljavanja u nju, bila mi je i ostala strašno važna. Slušam je sad u izvanredno efektno remasteriranoj verziji, i čini mi se da “Odbrana i poslednji dani” ne samo da nije ništa izgubila u ovih četrdeset godina, nego kao da je sazrijevala i starila skupa sa mnom. Ovo je, možda, najpretenciozniji album jugoslavenskog novog vala, koješta su tu Divljan i Šaper pridopisivali što ni sami baš najbolje nisu razumjeli ili što je tek služilo nekom efektu, ali je vrijeme na čudesan način svemu davalo smisao. Krajnje proturječan, uznemirujući neki smisao.

Bila je to ploča bez hita. I bilo je to vrijeme kad su se slušali albumi, a ne pojedine pjesme. Ali “Kenozoik” je na neki način bio najčešće emitiran na radiju, pa ga se moglo nazvati hitom. U remasteriranoj verziji Mauro Širol kao da je ritmu dao zraka i prostora, pa me “Kenozoik” raznosi po ovoj sobi visokih stropova, i tko zna što bih sad radio da Ane nije tu. Ovako ne mogu, da se ne uplaši. Jer objašnjenja, zapravo, nemam. I opet ti stihovi koji su u četrdeset godina mijenjali ili zadobivali smisao: “Uzalud me budiš u pola šest/ Nema nigde nikog i nemamo kud/ Svetosavska blaga ruka kaže put/ Avgustovsko plavo sunce pubes luks...”. Čuj, “svetosavska blaga ruka”! Transformacija pojma kroz vrijeme dovodi nas pred važno pitanje naših života: na koju je stranu vrijeme poteklo? Unaprijed ili unazad? I je li svaka budućnost dijelom posuđena iz fundusa prošlosti? Što više prošlosti, to veća je nesreća. A “pubes luks”, što bi to bilo? Svjetlost unutrašnjeg svijeta, onog koji je zatvoren među nogama tvojih šesnaestogodišnjih ljubavi? Avgustovsko plavo sunce, među njenim nogama, jednog ljeta u Sarajevu, prije četrdeset godina. Eto, tako!

”Odbrana i poslednji dani”, album grupe Idoli, danas je bolji nego što je bio u vrijeme svog nastanka. I našao bi se na mnogo višemu mjestu na mojoj imaginarnoj listi najboljih muzičkih albuma u povijesti naše kulture, nego što je bio prije trideset-četrdeset godina. Razlog leži u tom vremenu koje ga je na začudan način dovršavalo. Statua Indijanca u Wisconsinu vajarsko je djelo prirode! E, tako i genijalnost “Odbrane i poslednjih dana” vajarsko je djelo prirode. Naravno, ne sasvim, čak ne ni mnogo, ali ipak jest.

Vlada Divljan, jedini mrtav među živima, bio je sjajan, iznimno kreativan muzičar i autor. Dobar pjesnik, te onaj koji je u sebi imao taj golemi stilsko-estetski raspon, od pop pjesmice do mračne himne o ništavilu. Srđan Šaper ustvari i nije muzičar: mladić s imaginacijom, interesima i znanjem, intelektualac u rock’n’rollu, dobar i do kraja neostvareni pjesnik, kasnije se bavio marketingom i modernim kapitalističkim načinima zamagljivanja suštine svijeta. Bio je aktivan tijekom vladavine Demokratske stranke i Borisa Tadića. Poslije se, vrlo mudro, počeo praviti da je nevidljiv. Vrlo zanimljiv lik. Ne zna se, i dobro je što se ne zna, tko je od njih dvojice važniji u projektu Idola.

Nebojša Krstić Šaperov je drug u propagandi Demokratske stranke. Kasnije, neoprezno glasan, isprazan i sve običniji i banalniji propagandist Vučićeve vladavine, često prisutan po opskurnim beogradskim televizijama. Čovjek koji je trošio svoju pojavu, sve dok nije postao neprisutan. Voljele su ga djevojčice, jer je bio lijep među Idolima. Visok s gitarom. Čežnja generacije današnjih šezdesetogodišnjaka. Kasnije, pod kraj Jugoslavije, stažirao je kao liječnik na Visu. Šteta što nije tamo ostao. Šteta što nije patio od sociofobije ili što nije umislio da će ga ubiti svako uključivanje kamere. Jer ga je na kraju i ubilo.

Zdenko Kolar kažu da je upravljao tramvajem.

Danas dok ih gledam na fotografijama iz raskošne knjižice uz ovaj album, koje je snimila Goranka Matić, genijalna kroničarka najvećih naših fascinacija, i dok slušam ploču na svom pulskom gramofonu, na tom estuariju svih svojih mladosti, rekao bih da smo kao generacija, ipak, imali sreće. Premda smo i tu sreću poslije plaćali jednim krvavim ratom, kojemu nikad neće biti kraja. Mir dođe kraju. Svaki naš rat zauvijek traje.