Najnoviji film Zrinka Ogreste “Plavi cvijet” imat će svjetsku premijeru u glavnom natjecateljskom programu 43. Međunarodnog filmskog festivala u Moskvi, jednog od najvećih i najstarijih na svijetu što je veliki uspjeh ne samo za tog etabliranog filmskog redatelja, autora filmova kao što su “Krhotine”, “Crvena prašina”, “Tu”, “S one strane” i profesora režija na zagrebačkoj akademiji, nego i za hrvatsku kinematografiju. Ogrestini filmovi prikazani su uglednim filmskim festivalima diljem svijeta, od Venecije do Berlina, gdje su traumatična iskustva njegovih likova, te priče o politički intrigantnim poglavljima naše povijesti, osvojile članove žirija. Tako je već u debitantskim “Krhotinama”  čačkao po službenoj verziji Drugog svjetskog rata i ‘48. godini, u socijalnom trileru “Crvena prašina” bavilo se privatizacijom i tajkunizacijom, a u filmu “S one strane”, hrvatskim kandidatom za Oscara, koji je nagrađen na Berlinaleu, važnom i bolnom temom oprosta. No u ovom osmom dugometražnom igranom filmu Ogresta nastoji prvenstveno “osjećati i to ‘osjećanje’ je njegov temeljni redateljski alat iz kojega izviru sve redateljske odluke”. Dobitnik je 50-ak nagrada. “Plavi cvijet” se najavljuje kao priča o Mirjani, službenici u zagrebačkoj tvornici konca, ali i kao film o majci i kćeri, obitelji, ljubavi, sebičnosti i samoći, koja nas upućuje na stalne osobne rekapitulacije i budi emotivne asocijacije. Završen je početkom godine, a u njemu glume Vanja Ćirić i Anja Šovagović Despot kao Mirjana i njezina majka, a pojavljuju se još Doris Šarić Kukuljica, Tea Harčević, Nikša Butijer, Alen Liverić i drugi. Realiziran je u produkciji zagrebačkog Interfilma te Zillion filma iz Beograda.  

Express: Kako ste doživjeli poziv za sudjelovanje sa svojim najnovijim filmom na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi? 
Doista sam najiskrenije iznenađen i dirnut ovim pozivom. Naime, kad ste već autor s nizom filmova u svojoj biografiji, koji su prošli svijeta i dobili javne potvrde, a pritom niste izvan svake mjere tašti i subjektivni u vlastitom doživljaju onoga što ste stvorili odnosno snimili, onda jako dobro znate kakav ste film snimili, koja mu je stvaralačka specifična težina i kakav mu festivalski doseg možete pretpostaviti. Moj film “Plavi cvijet” takozvani je “mali” europski film, film koji se ne naslanja na veliku aktualnu temu, ne busa se ikakvim mišićima, ali je iskren i čini mi se filmski suveren, vrhunski glumljen, autentičan, topao  i gađa ono istinito, temeljno i vječito u ljudima i njihovim odnosima. Kad snimite takav film, osobito u maloj kinematografiji kakva je hrvatska, svjesni ste da najvjerojatnije nećete biti najintrigantnija poslastica za izbirljive svjetske festivalske meke koje nerijetko u filmovima iz malih zemalja kakva je i naša traže nešto “posebno”, egzotično, rijetko viđeno, ponekad ekstravagantno, provokativno, jer ovo drugo kao imaju i u svojim, velikim kinematografijama. Svega toga u mom filmu nema i kad unatoč tome primite poziv tako velikog festivala i to u glavni program, onda osjetite trenutak onog čistog zadovoljstva kakav ne doživljavate baš često. Jasno vam je tada da je taj film netko temeljito pogledao, prepoznao u njemu ono što je iznad svih tih “specijalnih efekata” koji su uvijek atraktivni i izazovni, ali nerijetko potrošni i zaboravljivi. Moskovski festival općenito nosi epitet vrlo kvalitetnog festivala koji nema zalutalih filmova u svojim programima. Imaju istančane i obrazovane programere i kad vam oni otvore vrata onda znate da je to što ste snimili imalo  smisla.

Express: Na festivalu u Moskvi premijerno su prikazani neki od kultnih filmova svjetske kinematografije, kao što su Fellinijev “8 i pol”, Wajdina “Obećana zemlja” ili Kubrickova “2001: Odiseja u svemiru”.  Što za hrvatsku kinematografiju pa i kulturu općenito znači prikazivanje vašega filma u Moskvi?    
Bojim se ne previše premda mi se čini da je riječ o vrlo osobitom događaju, posebice s obzirom na vrijeme u kakvom živimo. Naime, niz ponajvećih svjetskih kulturnih događaja su zbog pandemije otkazani, čitav niz središnjih festivala se nisu održali ili su se održali online i u suženom opsegu. Kad samo nabrojim svjetske filmske festivale koji su unazad desetak mjeseci ili otkazani ili održani online, poput onoga u Cannesu, Karlovym Varyma, San Sebastianu ili Berlinu, jasno vam je da je pojava hrvatskog filma u glavnom programu moskovskog festivala koji će se održati uživo i koji ide uz bok navedenima kao jedan od desetak svjetskih festivala tzv. A klase, doista rijedak događaj. Kad sam na početku izrekao kako se bojim da u ovom trenutku to neće značiti previše za hrvatski film ili hrvatsku kulturu pritom nisam mislio na objektivnu važnost tog događaja već na činjenicu da danas osim pandemije ništa drugo nije važno. Tako, naime, ispada. Sve je fokusirano na pandemiju, čini se kao da je svaki drugi život stao ili se odvija u debeloj sjeni te pojave i čini se kako je sve ostalo zapravo periferno, nebitno i reda radi, eto da baš ne ispadne da ničega nema. U nekim normalnijim vremenima za slična bih postignuća primio čestitku hrvatskih filmskih i kulturnih centara, a sada svega toga nema. Ne zato što je netko jalan, ili da obezvrjeđuje taj događaj, već jednostavno zato što smo se svi našli u nekom neprirodnom pa i zatupljujućem vakuumu gdje se doista čini kako je sve stalo ili postalo nebitno osim te pandemije. Ako se samo sjetite koliko je važnih ljudi hrvatske kulture umrlo unazad pola godine, kako je to gotovo samo formalno registrirano u središnjim medijima kao neka vijest tamo pri kraju, kako primjerenih ispraćaja tih ljudi s obzirom na činjenicu koliko su zadužili hrvatsku kulturu zapravo nije bilo, onda stvari postaju jasnije. Napustili su nas i Pero Kvrgić i Mustafa Nadarević i Božidar Violić, Vera Zima, svjetski filmski redatelj Jiří Menzel koji je ostavio snažan umjetnički trag i u Hrvatskoj. Umro je i veliki hrvatski redatelj Joško Juvančić, koji je najveći trag ostvario u zagrebačkim kazalištima, a u Zagrebu mu nije održana ni komemoracija. Istina je da sam ja po prirodi melankolik, međutim, čini mi se da mi opažaj nije posve neobjektivan. Pandemija me podsjeća na parafraziranu prvu Božju zapovijed “Ja sam Pandemija tvoja, nemaj drugih Pandemija uz mene”.

Express: Pisalo se da “Plavi cvijet” nastaje prema poznatom dramskom tekstu “Drama o Mirjani i ovima oko nje” Ivora Martinića. Koliko ste intervenirali u originalni Martinićev tekst? Koja pitanja i koje teme ste naglasili u filmskoj priči o Mirjani, tajnici u tvornici konca?
“Plavi cvijet” nije filmska adaptacija Martinićeve drame. On je zapravo posve autonomno, novo djelo koje se samo formalno naslanja na dramu. Ivor je iz svoje drame preuzeo tek imena središnjih likova i široko poimanu temu. Scenarij je, dakle, posve originalno, novo djelo. Kad sam ga pročitao dirnuo me je svojom jednostavnošću, dramskim skladom i neobičnom zrelošću s obzirom na to da ga je pisao relativno mlad pisac. U scenariju nije bilo nikakvog afektiranja, lažne umjetnosti i pretencioznosti. Sve je svedeno na besprijekorno čiste, jasne i dobro oblikovane odnose i likove za koje je odmah bilo jasno koliko ih pisac voli i poznaje. Iz teksta je zračila osobita emotivnost, toplina. 

Express: Koliko ste u scenarij utkali vlastitih iskustava, gledišta i osjećaja?
Svi moji filmovi satkani su od mojih vlastitih emocija, drugačije ne ide. Meni je naime svaki drugačiji pristup nezamisliv. Emocije su poput Duha Svetoga koji stvaralac mora unijeti u vlastito djelo da bi postalo živo, autentično, da može korespondirati s onima koji za tim djelom posegnu.

Express: U svojim filmovima uvijek ste obrađivali ‘teške’ teme i bavili se traumatičnim iskustvima likova, te politički intrigantnim poglavljima naše povijesti. Smatrate li se socijalno i politički angažiranim redateljem?
Ne, ne smatram se socijalno i politički angažiranim redateljem, ali mi se čini da sam politički i socijalno osjetljiva osoba pa je prirodno da takvi budu i moji filmovi. Sav moj svjetonazor, etički, politički, emotivni, vidljiv je u svakom mom filmu. Djelo je preslika svog autora i ako se autor libi pokazati išta što određuje njega kao osobu, djelo ostaje nepotpuno, krnje, nerijetko djeluje proračunato. Podosta je takvih djela i čini mi se da ako im to nedostaje, nedostaje im ono temeljno. Estetske manjkavosti rjeđe ugroze život i dugovječnost nekog djela, ali ako im nedostaje ovo drugo djela žive kratko. Usput, “Plavi cvijet” nije film za koji bi itko rekao da je “težak”. Čini mi se barem tako. Oni koji su ga do sad vidjeli smatraju da je riječ o pravom kino-filmu, vrlo protočnom i da bi mogao biti blizak i širokoj publici.

Express: Jednom vas je ugledni hrvatski filmski kritičar definirao kao autora s velikim A koji brije na Kieslowskog i radi sumorne art-filmove na teške političke teme, ali koji je za režimsku kinematografiju u devedesetima bio previše neupotrebljiv jer u filmovima niste imali bradate, masne četnike, dok ste za onu drugu - mladog hrvatskog filma – bili previše staromodni i previše “arty”. Kako biste definirali svoju poziciju unutar filmskog, ali i društvenog te političkog konteksta u Hrvatskoj?  
Iskreno, pojma nemam. Ponekad mi se čini da me se zna šutnuti kao tobože konzervativnog u svojim svjetonazorima, a onda znam osjetiti i prepoznati respekt prema onome što i kako radim, osobito zbog umjetničke i svjetonazorne dosljednosti. Međutim, vjerojatno je to pozicija svakog stvaraoca, jedina prirodna i logična. Svima se ne možeš sviđati, a porazno bi bilo kad bi se to i nastojalo. Što se ovoga drugog tiče, kako me se javno doživljaja u društveno-političkom kontekstu, slična je stvar: do prije koju godinu mnogima nisam mirisao jer su u meni vidjeli “tuđmanovca”, a od kad sam se javno zauzeo za Hribara i njegov rad u HAVC-u te snimio film “S one strane” u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, ovima koji su me držali dalje od sebe jer sam “tuđmanovac” postao sam prihvatljiviji, a brojni “tuđmanovci” postali su rezerviraniji prema meni. Tako je to nažalost u nas. Oduvijek postoje “naši” i “njihovi”. Ja sam uvijek nastojao biti svoj, držati se vlastita svjetonazora i odgoja koji nikada nisu isključivali drugoga i drugačijeg, ali i znati tko sam, kome pripadam i u što vjerujem. 

Express: Vaši filmovi prikazani su na brojnim festivalima od Venecije, Karlovyih Vary, Londona i Berlina do Haife, Denvera i Kaira, a bili su i u redovitoj kino distribuciji po Europi. Koliko može producent filma te cijela popratna mašinerija svojim lobiranjem pridonijeti međunarodnom uspjehu filma?   
Mogu podosta, osobito specijalisti u filmskom svijetu koji imaju mrežu kontakata prema svjetskim festivalskim centrima. Takvih u Hrvatskoj uopće nema. Naš se ugled u odnosu na filmski svijet gradi isključivo razinom naših filmova i njihovim odjekom u svijetu. Ako ti se neki film uspije probiti na važan svjetski festival, jasno je da ćeš imati jednostavniji kontakt s tim festivalom za svoj budući film. To, međutim, apsolutno ne povećava šanse da se na tom festivalu pojaviš i s tim novim filmom. Za takvo što presuđuju brojne stvari, razina tvog novog filma, brojnost i kvaliteta konkurencije, pritisak moćnih svjetskih filmskih kompanija i distributera … To što si jedne godine bio u Cannesu, Berlinu ili eto Moskvi ili Torontu, ne znači da ćeš tamo biti i s idućim filmom premda si bio srdačno primljen i ugošćen s prethodnim filmom. I to doista ne mora imati veze ni s kvalitetom tvog novog filma. Premda potencijalno dobar, taj se tvoj novi film ne mora uklapati u programske zamisli festivala u određenoj godini. Svi mi koji stvaramo filmove jako dobro znamo da se trebaju poklopiti dvije temeljne stvari da bi se pojavio na velikom festivalu: da snimiš film respektabilne kvalitete i da imaš puno sreće. 

Express: Hrvatska premijera filma očekuje se na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli. Prije nekoliko godina DHFR bojkotiralo je taj festival zbog nezadovoljavajućeg odnosa festivala prema hrvatskim filmskim stvaraocima, zaključivši da je Pulski filmski festival, unatoč izdašnom budžetu, slabo organizirana priredba čije vodstvo ne razumije svoju ulogu u životu hrvatskoga filma. Treba li novi umjetnički ravnatelj Pavo Marinković uvesti radikalne promjene?  
Bilo je nesporazuma i međusobnog nerazumijevanja na relaciji redatelji – bivši umjetnički ravnatelj pulskog festivala. Međutim, bilo je i obostrano dobre volje da se nesporazumi premoste pa je održano niz sastanaka između hrvatskih redatelja i gospodina Zlatka Vidačkovića, koji je obnašao dužnost umjetničkog ravnatelja pulskog festivala. Sastanci su na koncu i donijeli rezultata pa su nesporazumi prevladani. Čuli su se međusobni argumenti i napravile izmjene i pomaci koji su unaprijedili festival. Novog ravnatelja, gospodina Marinkovića, koji je filmski redatelj i kao autor ima festivalskog iskustva, pulsko festivalsko vijeće je izabralo na temelju njegovog programa s kojim je Pavo Marinković upoznao i Upravni odbor Društva redatelja. Program je izuzetno zanimljiv i čini mi se kvalitetan i u interesu sviju nas bilo bi da takav bude i festival pod njegovim umjetničkim vodstvom.