"Moj otac je kao terorist prvi napao 'blizance' u New Yorku"
Zak Ebrahim i točno četvrt stoljeća poslije ima problem s jednom obiteljskom fotografijom u svom zavičajnom New Yorku.
"Ovo smo moji brat, sestra i ja dok stojimo u parku, a 'Blizanci' se vide odmah iza nas", pričao je Lisai Ling za CNN.
Pričao joj je da ih je tu, uz samu obalu, otac običavao voditi kao male, igrati se s njima. Sve do 1993. kada je on, Zak, imao samo 10 godina i kada se ispostavilo da je njegov otac El Sayyid Nosair, tada 38-godišnjak, sudjelovao u islamističkom bombaškom napadu na jednu od zgrada Svjetskog trgovačkog centra (WTC), na "Blizance". Bio je to prvi napad, osam godina prije onog al-Kaidinog otetim putničkim avionima. Sada je 2018. godina, Zak pokazuje Ling fotografiju i objašnjava svoje dvojbe:
"Sada kada gledam ovu fotografiju, pitam se je li to trebala biti obiteljska uspomena ili samo način za izviđanje terena. Teško mi je shvatiti što se dogodilo", otkrio joj je što ga muči.
On je danas istaknuti američki mirovni aktivist, poznat po svojoj knjizi "Sin terorista: Priča o izboru". Njegov otac osuđen je na dugogodišnju zatvorsku kaznu, dok je on sa svojim životnim putem otišao u sasvim drugom smjeru od onoga što mu ga je namijenio otac, porijeklom Egipćanin.
"Prije nego što mi je otac završio u zatvoru, često bih provodio vrijeme s čovjekom koji je bio upleten u napad na WTC. Otac me je u nekom trenutku počeo voditi u streljanu. Jedan od mojih najponosnijih trenutaka bio je kada mi je otac bio jako sretan jer sam pogodio metu. Moj stric se u tom trenutku okrenuo ovom drugom čovjeku i rekao: 'Kakav otac, takav sin.' Obojica su se jako smijala", pričao je Zak.
Tada je bio mali dječak i nije razumio. Danas mu je jasno da su sva trojica bili pripadnici ekstremističkih terorističkih krugova. Novinarka ga je pitala kako se osjećao dok je slušao razgovor tih ljudi i oca.
"Bio sam ponosan. Tko u toj dobi ne bi htio biti kao njegov tata?", kazao je Zak.
Danas je, međutim, svjestan da otac za njega nije imao planove poput toga da ga obrazuje, da živi mirno i sretno u New Yorku, da podiže stabilnu, sretnu obitelj.
"Mislim da me je htio istrenirati da idem u borbu. Za Afganistan. Ljudi me znaju pitati što mislim kakav bi mi bio život da mi otac nije završio u zatvoru. A ja ne znam na koje sve načine mi se mogao razvijati život. Ono što znam je da me je odlazak mog oca u zatvor spasio."
Zak Ebrahim inače nije rođen pod ovim imenom i prezimenom. Rođen je u Pittsburghu 24. ožujka 1983. kao Abdulaziz El Sayyid Nosair i bio je običan bezbrižni dječak iz braka svog oca i majke Karen Mills, inače porijeklom iz katoličke obitelji iz Pittsburgha koja je u obitelj dovela svoju kći iz prethodnog braka. Ebrahimov život potpuno se slomio kad je shvatio da mu otac nije onaj divni superjunak, nego ubojica koji je prethodno 1990. godine likvidirao Meira Kahanea, osnivača Jewish Defense League i u jednom mandatu ultranacionalističkog parlamentarca u izraelskom Knesetu.
Tri godine poslije sve se razotkrilo i dječak je preko noći postao "sin terorista". I to kakvog, osobno je Osama bin Laden u jednoj propagandnoj video-poruci poručio svijetu: "Zapamtite El-Sayyida Nosaira!" Nije baš otac kakvim bi se dječak ponosio... Narednih godina obitelj se selila nešto više od 20 puta diljem SAD-a, svaki put progonjena osudama društva. No, sramežljivi i povučeni dječak, koliko god ga je otac pokušao indoktrinirati putem militantnog vjerskog ekstremizma, ispao je sasvim neplodno tlo za takve ideje.
Kako je rastao, bio je sve svjesniji užasa mržnje i ideja njegovog oca i stričeva. Promijenio je ime, u prvom redu kako ga društvo ne bi maltretiralo. I, konačno, što je više razumijevao očevo užasno naslijeđe, bio je odlučniji da nešto napravi. 2014. godine javno je progovorio o svom ocu i svom djetinjstvu, objavio je knjigu i postao istaknuti mirotvorni aktivist i borac protiv vjerske isključivosti, posebno militantne. U jednom dijelu tako se prisjeća:
"Sada mi je 18 godina i preda mnom su svi oni tinejdžerski obredi. Po prvi put idem po žurkama. Kupio sam auto. Auto. Suštinski simbol slobode" Mislim, to je užasan, užasan auto, stari Ford taurus s naljepnicama koje se ne daju skinuti s njega. Ipak, ja ga tako obožavam da liježem navečer u krevet, razmišljajući o njemu kao o svojoj djevojci ili nečemu. No, moji eksperimenti zločestog dečka sramežljivi su i kratkotrajni. Moja prava pobuna je da počinjem preispitati sve za što se borio moj otac. Uzimam svaku fundamentalističku laž koja mi je ikada rečena o ljudima, o nacijama, ratovima i vjerama, te je iznosim na svjetlo dana."