Književna teoretičarka, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica Dubravka Oraić Tolić rođena je u Slavonskom Brodu 1943. godine. Filozofiju i ruski jezik s književnošću studirala je u Zagrebu i Beču, a doktorsku je disertaciju obranila 1988. godine. Od ‘70-ih do ‘90-ih godina prošlog stoljeća radila je u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1998. redovita je profesorica teorije književnosti. Za svoj rad primila je mnoga priznanja, između ostalog Državnu nagradu za životno djelo u području humanističkih znanosti za 2012. godinu, Nagradu HAZU 2013. za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti te Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo. Redovita je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2014. godine, u Razredu za književnost, te potpredsjednica Matice hrvatske.

Dubravka Oraić Tolić napisala je mnoge knjige iz područja teorije književnosti, među kojima su: “Teorija citatnosti”, “Muška moderna i ženska postmoderna” i “Akademsko pismo”. Također, pisala je radove o Antunu Gustavu Matošu, objedinjene u knjizi “Čitanja Matoša”, ali i zbirke poezije “Oči bez domovine”, “Urlik Amerike” i “Palindromska apokalipsa”.

Krajem prošle godine izašla je njezina knjiga “Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike”, u izdanju Ljevaka, u kojoj Dubravka progovara iz perspektive pokojnog muža Benjamina Tolića. Nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine Tolić odlazi u Beč u emigraciju, gdje nastavlja studij filozofije. U Hrvatsku se vraća u vrijeme Hrvatskog proljeća te u nekoliko navrata završava u zatvoru. Na prvim demokratskim izborima na listi HDZ-a ulazi u zagrebačku gradsku skupštinu, a tijekom ‘90-ih godina radi u diplomaciji, najprije u hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu, a zatim u Zürichu. Neko vrijeme obnašao je dužnost glavnog urednika HINA-e, a nakon dolaska Ive Sanadera na čelo HDZ-a Tolić napušta stranku, ali i dalje politički djeluje kroz druge stranke i organizacije. Po svojim političkim stajalištima držao se izvornog pravaštva Ante Starčevića, a za sebe je volio reći da je “suverenist, a ne nacionalist”.

Knjiga “Tvojim glasom” počinje njihovim upoznavanjem u osnovnoj školi u Donjim Andrijevcima, a završava Benjaminovom smrću 2022. tijekom ljetovanja u Biogradu na Moru. Ovaj odnos, koji je trajao cijeli jedan život, obilježili su politika i njihov odnos prema njoj. Od godina provedenih u Beču, povratka u domovinu, Benjaminova zatvaranja, života bez putovnica te ponovnog odlaska u inozemstvo, no ovog puta u potpuno drukčijim ulogama, Dubravka Oraić Tolić ispisuje više od 300 stranica, prvenstveno, ljubavne priče. Tako da bi točniji podnaslov ove knjige možda bio “Politika u svjetlu velike ljubavi”.

Express: Zbog čega ste u knjizi “Tvojim glasom” odabrali pisati iz perspektive muža Benjamina?

Knjiga je nastala u dvije faze. U prvoj fazi, neposredno nakon Benjaminove smrti, pisanje mi je bilo terapija. Činjenice da smo veselo otišli na godišnji odmor u Biograd na Moru, da je Benjaminu pozlilo na plaži, da je prevezen u zadarsku bolnicu i da se s Covid odjela vratio u Zagreb u limenome lijesu djelovale su mi kao nestvarna priča iz nekoga horor filma. Imala sam osjećaj da Benjamin nije umro, da stoji pokraj mene i pita me sjećam li se našega djetinjstva, ljubavi, događaja i ljudi koji su obilježili naš život. Zapisivala sam njegovim glasom i nisam mislila na knjigu. Sve je to bilo odviše emotivno, intimno, bolno i neshvatljivo. Prijatelji iz Zavičajnoga društva Posušje u Zagrebu izvukli su me iz toga stanja nizom memorativnih projekata u kojima su sudjelovali brojni drugi prijatelji i Benjaminovi poštovatelji. Pohranila sam svoje emotivne zapise i počela sudjelovati u ostvarivanju tih projekata. Bila je to nova, još učinkovitija terapija. Za prvu obljetnicu smrti u Posušju su utemeljene Stipendija i Književna nagrada ‘Benjamin Tolić’, podignut mu je spomenik pred novom školom u Posušju, rad akademskoga kipara Tomislava Kršnjavoga, i održan simpozij, otkrivena mu je spomen-ploča u Biogradu na Moru i objavljena postumna knjiga “Stojim pred vama” (Alfa, 2023). Nakon godinu dana objavljen je “Benjaminov zbornik: U čast eruditu i domoljubu” (Alfa i OMH Posušje, 2024), a na njegov rođendan, 8. srpnja, dodijeljene su u Posušju drugi put učenička stipendija i književna nagrada koje nose Benjaminovo ime. Kada je sve to bilo gotovo, moja mi je urednica Nives Tomašević, koja je znala za moju terapiju pisanjem, rekla: “E, sad je dosta, idemo napraviti od tvojih zapisa knjigu!”. I tako je nakon dvije godine nastala druga faza pisanja. Spontani Benjaminov glas postao je literarni postupak.

Express: Jeste li imali dileme oko toga trebate li baš tako pristupiti ovoj knjizi?

Ne, nisam imala nikakve dileme. Kao profesorica književnosti znala sam za postupak očuđenja. Očuđenje je novo viđenje svijeta iz neobične perspektive, primjerice djeteta. Viktor Šklovski razjašnjava postupak očuđenja na primjeru prvoga susreta N ataše Rostove u Tolstojevu “Ratu i miru” s operom. Kao četrnaestogodišnja djevojčica Nataša ne doživljava operu kao umjetničko djelo glasa, glazbe i kostima, nego komentira da je Mjesec prikazan kao rupa od kartona, a ljudi stalno plješću. Nakon dvije godine memorativne terapije odmah mi je bilo jasno: glas moga Benjamina bit će postupak novoga viđenja i našega života i žanra autobiografije. Tako je nastala neobična dvojna autobiografija pisana glasom voljene osobe koje više nema. U prvoj fazi pisanje je bilo emocionalno teško, a u drugoj literarno lako. Trebalo je samo emotivnu priču o ljubavi i smrti prošarati društvenim događajima i političkim okvirom jednoga, danas dalekoga doba. U prvoj sam verziji rukopisa plakala, u drugoj se suze nisu smjele vidjeti.

Express: Muža ste upoznali u osnovnoj školi i proveli cijeli život zajedno. Danas su takve ljubavne priče gotovo nevjerojatne. Kad ste se zaljubili u Benjamina?

Benjamin i ja našli smo se u istome trećem razredu u osnovnoj školi u slavonskome selu Donji Andrijevci, kada se njegova mama s obitelji doselila iz Posušja, a moja sa mnom iz Borova. Benjamin je bio najsiromašnije dijete u razredu, a ja najljepše odjevena djevojčica. Sva su djeca sve do snijega išla u školu bosa, samo sam ja nosila lakirane borovske cipelice. Nitko nije imao kišobran, a meni je mama nabavila preko svojih borovskih veza bijelu plastičnu kabanicu na točkice iz Jugovinila. Meni se odmah svidio crni dečko s prslukom od grube vune na golo tijelo, a njemu nakinđurena djevojčica.

No glavni krivci za ljubav bili su leptiri i zbirka kukaca u petome razredu. Lovili smo ih zajedno na livadi pokraj šumice u blizini Benjaminove kuće i imanja moga djeda. Bio je lipanj, trava visoka do naših glava, sve puno leptira i kukaca. To je trajalo prilično dugo. Benjamin mi je nalovio hrpu leptira svih boja, među njima i kralja svih leptira – lastin rep. U lovu ga je ubo bumbar, prst mu je natekao, a kada sam ga pitala je li ga boli, viteški je odgovorio da ga baš nimalo ne boli. Na kraju je ulovio i jelenka velikih rogova. Njega je htio zadržati za svoju zbirku, ali dao ga je meni. Tako je moja zbirka kukaca bila najljepša u razredu. U jednom eseju o školskim zadaćama napisala sam da sam tada dobila svoju najdražu peticu, ali i ljubav za cijeli život. I eto opet očuđenja: u životu nije bilo “rogova”.

Express: Otišli ste u Beč kako bi Benjamin izbjegao istragu nakon što je odbio potpisati osudu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Što je zapravo bila Deklaracija iz 1967. i kako je djelovala na vaš životni put?

U godini Deklaracije mi smo bili apsolventi na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nismo sudjelovali u njezinu donošenju niti smo to mogli, ali je ona ipak ostavila duboki trag u našem životu i odredila našu sudbinu. Priča danas djeluje nevjerojatno, pa bi mi bilo drago da mlade generacije čitajući tako nevjerojatnu priču saznaju nešto i o tome za njih dalekom dobu.

Sredinom 1960-ih u Titovoj se Jugoslaviji osjeća dah političkih promjena. Tito se riješio svoje desne ruke, šefa Udbe Aleksandra Rankovića, otvaraju se granice i prvi “gastarbajteri” kreću u Njemačku, Šime Đodan piše kako sve devize završavaju u Beogradu. U Hrvatskoj na vlast dolazi liberalno krilo Saveza komunista, u Zagrebu s Nebodera na trgu padaju protujugoslavenski letci, u znanosti o književnosti Zagrebačka stilistička škola napušta socrealizam, Antun Šoljan i “krugovaši” okreću se u književnosti prema Zapadu. Ide se u Trst po traperice i šuškavce, ulice se pune prvim automobilima (znameniti fićo), a domovi prvim TV aparatima i hladnjacima, odzvanjaju zvuci popularne glazbe po zapadnim uzorima od San Rema do Beatlesa.

I tada, u takvome ozračju političkoga popuštanja socijalističkoga sustava, otvaranja prema Zapadu i hrvatskoga nacionalnog buđenja, nastaje Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Bio je to veliki prasak kojim počinje Hrvatsko proljeće.

Deklaracija je zamišljena u Matici hrvatskoj kao ustavni amandman na Novosadski književni dogovor iz 1954. o jedinstvenom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku. U Deklaraciji se tražila samostalnost hrvatskoga jezika i njegovo narodno ime. Potpisalo ju je 18 kulturnih ustanova i brojni pojedinci u kulturi, među njima i Miroslav Krleža. No shvaćena je kao politička bomba, neprijateljski čin protiv samih temelja Titove Jugoslavije – bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti.

Nakon članka u Vjesniku “Politika, a ne lingvistika” kreće hajka na inicijatore i potpisnike Deklaracije kakvu je danas teško zamisliti. Radni kolektivi Rade Končar, Prvomajska, Elka, Gredelj i drugi pišu režirana pisma u kojima se traži kažnjavanje neprijatelja naše socijalističke domovine, isključuju se iz Saveza komunista sveučilišni profesori Miroslav Brandt, Ljudevit Jonke i Ivo Frangeš, profesori Aleksandar Flaker, pjesnik Josip Pupačić i mnogi drugi dobivaju “opomene pred isključenje”, a Krleža unatoč Titovu zahtjevu ne povlači potpis nego daje ostavku na članstvo u SKH.

Baš u to vrijeme Benjamin se kao netom diplomirani germanist zaposlio na Gimnaziji u Đurđevcu. Hajka je stigla i u škole, pa su i one morale osuditi Deklaraciju. Na dva tajna glasovanja u zbornici u đurđevačkoj gimnaziji osuda nije prošla, nego tek na trećem, javnom glasovanju. Ljudi su se bojali da će izgubiti posao ili završiti u zatvoru. Benjamin je odbio potpisati osudu Deklaracije i demonstrativno napustio zbornicu. Imao je tada 23 godine. Iste večeri prijatelj mu je dojavio da se sprema njegovo uhićenje i on je prvim vlakom, bez razjašnjenja, otišao u Beč.

Za tjedan dana došla sam u Beč da vidim što se dogodilo. Kada sam čula da je Benjamin odlučio uzeti politički azil, našla sam se pred najtežom odlukom u životu. Morala sam izabrati između svega što su bile moje vrijednosti: mame, prijatelja, studija, domovine i Benjamina. Izabrala sam Benjamina. Tako je nastala naša bečka emigrantska epizoda, koja nam je odredila život.

Express: Kako pamtite vrijeme provedeno u Beču?

Prva godina našega izbjeglištva, 1967., bila je vrlo teška. Politički azil dobivao se tada u Austriji prolaskom kroz izbjeglički logor u Traiskirchenu pokraj Beča. Logor je izgrađen za izbjeglice iz istočnoga bloka nakon Mađarske revolucije 1956. Ponovno je živnuo 1968., kada je udomio izbjeglice iz tadašnje Čehoslovačke nakon ruske invazije. Kroz taj logor prolazili su sredinom 1960-ih protujugoslavenski nastrojeni studenti i intelektualci iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine (primjerice Bruno Bušić, Vinko Grubišić, Jure Knezović i dr.), a zatim sudionici i suputnici Hrvatskoga proljeća nakon njegova gušenja 1971/72. Kroz taj smo logor prošli i nas dvoje. Moja mama nije o tome ništa smjela znati jer bi svisnula od tuge. Postati politički emigrant u to je doba značilo postati narodni neprijatelj i nikada se ne vratiti kući.

Nakon dobivanja izbjegličkog statusa istodobno smo radili i studirali. Prala sam boce u tvornici mineralne vode Bad Vӧslau, otvarala vrata pacijentima i čistila cipele kod doktora Kuntschika u Mariahilfer Straße, raznosila cvijeće iz cvjećarnice na Grabenu po bečkim kućama i radovala se svakom šilingu koji sam dobivala kao “trinkgeld”. Benjamin je radio kao čuvar u skladištu poljoprivrednih strojeva, slagao knjige u knjigovežnici i poučavao njemačkomu časne sestre u Hrvatskome dušobrižničkom centru Am Hof.

Druge godine našega izbjeglištva nastavili smo studij filozofije na Bečkome sveučilištu i doživjeli studentsku revoluciju 1968. Sudjelovali smo u demonstracijama protiv perzijskoga šaha Reze Pahlavija u Beču i pribivali studentskim nepodopštinama u predavaonicama na sveučilištu. Bili smo i na velikom studentskom skupu “Evolucija ili revolucija” u Bonnu. Na tome skupu službena jugoslavenska delegacija hvalila je samoupravljanje kao idealan put u socijalizam, a Benjamin je ad hoc napisao koreferat u kojemu je iznio probleme u Jugoslaviji oko Deklaracije, centralizacije deviza i političkih nesloboda. U službenoj delegaciji nastala je konsternacija. Benjamin ih je uzalud pozivao da nastave raspravu argumentima. Taj njegov neočekivani koreferat bio je nakon našega povratka glavni dio optužnice za neprijateljsku djelatnost. U Bonn smo išli s prijateljima, za koje se poslije ispostavilo da su – Udbini suradnici! Jedan je imao kodno ime “Marijan” a drugi “Putnik”. Tako nas je Udba stalno pratila i dobivala informacije iz prve ruke, od naših vlastitih prijatelja, kao kod Kafke ili Orwella.

No emigracija je imala i svijetlu stranu. To je naš studij u Beču, naši boravci u Hofburgu u Središnjoj nacionalnoj knjižnici, pohađanje predavanja na Sveučilištu i svakodnevno pješačenje od Rgergasse u blizini Franz Josefs Bahnhofa, gdje smo stanovali u staroj stambenoj košnici, do Austrijske nacionalne knjižnice u Hofburgu. Put od sat vremena hoda pokraj Votivkirche s dva vitka čipkasta tornja, pa Ringom pokraj tamnoga gotičkog Rathausa, bijeloga figurama okićenog Parlamenta i dostojanstvene Bečke državne opere kroz Stadtpark prepun njegovanih ruža i napokon do dva Fernkornova spomenika na ulazu kod Knjižnice, koji su nas podsjećali na skinutoga bana Jelačića, najljepši su trenuci naše emigracije.

Ja sam se vratila bez putovnice u proljeće 1969. kada sam na anonimnom natječaju Fonda “Antun Branko Šimić” dobila prvu nagradu za mlade pjesnike. Granični su se policajci snebivali, dogovarali, telefonirali i napokon me pustili.

Na moje veliko iznenađenje bez ikakvih sam problema dobila novu putovnicu. Nije to bio znak demokratizacije, kao što sam ja mislila, nego mamac da se vrati i Benjamin. Tako je i bilo. Benjamin se vratio u proljeće 1970. i odmah bio uhićen. Znalo se da dolazi jer su to javili naši “anđeli čuvari”. Dogodilo se sve ono što se poslije događalo svim sudionicima Hrvatskoga proljeća: zatvori, sudski proces, pretresi, tzv. informativni razgovori, oduzimanje putovnica.

Express: Nakon povratka u Zagreb niste godinama mogli dobiti putovnice. Koliko je ukupno trajao taj period? Je li vam to posebno teško palo?

Ostati bez putovnice meni je bilo vrlo teško, ali ne i Benjaminu. Bio je sretan što smo se vratili, znao je da ne može dobiti putovnicu, pa ju nije ni tražio. Ja sam punih 18 godina svake godine obilazila policijske sobe u današnjoj zgradi Ministarstva vanjskih poslova i podnosila molbe za povrat putovnice. Radila sam na Filozofskome fakultetu, dobivala sam pozive na znanstvene simpozije, rješenja o stipendijama i studijskim boravcima u inozemstvu, pa sam sve to prilagala mojim molbama. Ali sve je bilo uzalud. Nisu pomogle ni preporuke Društva hrvatskih književnika ni Hrvatskoga centra P.E.N-a. Jednom me je na moj zahtjev primio neki visokopozicionirani lik. Rekla sam da pišem doktorsku disertaciju, da imam istraživačku stipendiju i da je to jedini razlog zbog kojeg tržim putovnicu. Ponudio mi je putovnicu pod uvjetom da postanem njihova suradnica. Odbila sam i tako opet od putovnice nije bilo ništa.

No mene to ipak nije slomilo. Na Fakultetu sam se osjećala kao Pepeljuga, ali kod kuće kao princeza. Magistrirala sam i doktorirala i bez studijskih boravaka i stipendija. Putovnicu sam dobila uoči pada Berlinskoga zida, a Benjamin godinu dana poslije, kada su se već počeli slobodno vraćati ljudi iz emigracije.

Express: Kako pamtite vrijeme provedeno u Njemačkoj dok je vaš muž bio ministar savjetnik u veleposlanstvu u Bonnu, a zatim generalni konzul u Zürichu?

Demokratske promjene promijenile su naš život, ali ne i nas. Benjamin je preko noći prešao iz traperica, tenisica i pulovera u odijela, košulje i kravate. No ostao je isti kakav je bio u djetinjstvu, kada ga je ubo bumbar, pa nije priznao da ga boli, ili u doba Deklaracije, kada ju nije htio osuditi. Kao predsjednik društveno-političkoga vijeća u Skupštini grada Zagreba, izabran na prvim demokratskim izborima na listi HDZ-a, vrlo se brzo usprotivio postupcima izvršne gradske vlasti, tzv. tehno-menadžerskoj struji. Bio je prvi član HDZ-a protiv kojega je pokrenut stegovni postupak. Određeni krugovi u HDZ-u tražili su njegovo isključenje iz stranke. Proglašen je “nekooperativnim”. Njegova osnovna organizacija u Travnome oglušila se o nalog iz središnjice. Predsjednik Tuđman riješio je prvi stranački sukob tako što je Benjamina poslao u diplomaciju – da “ne smeta” u gradskoj skupštini.

Kao ministar savjetnik u Bonnu imao je odviše visoke kriterije za tadašnju garnituru u veleposlanstvu, pa je nakon dvije godine vraćen u Zagreb, kada je na političkoj ljuljački u HDZ-u prevagnula tzv. lijeva strana. Bilo bi zanimljivo istražiti i taj segment rane hrvatske diplomacije u povijesti mlade hrvatske države, kada su se na svim stranama isprepletali i sukobljavali različiti politički, svjetonazorski i osobni interesi. Benjamin se u svakome trenutku i svakome povodu čvrsto držao svojih načela i nikada od njih nije odstupao, čak i kada je znao da će to biti na njegovu štetu.

Nisam željela ići u Bonn kao diplomatova žena. Bio je početak Domovinskoga rata i meni se činilo da bi to s moje strane bio oblik dezerterstva. Radila sam sa svojom ekipom u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta monografiju “Hrvatsko ratno pismo”, humanitarni projekt “Knjigom za knjigu”, u kojemu smo sav prihod od prodaje darovali za izgradnju Dječje knjižnice mira u Vinkovcima. Bio je to simbolični čin solidarnosti s gradom u kojemu je spaljena Gradska knjižnica, ali i stvarna pomoć. Darovani je iznos bio 20.000 tadašnjih njemačkih maraka. Novac se davno potrošio, no uramljena darovnica prenesena je u novu Vinkovačku knjižnicu i tamo stoji kao znak dalekoga uzvišenog vremena.

A Zürich? Tu je sve bilo drukčije. Benjamin je kao generalni konzul savršeno funkcionirao jer je bio sam sebi šef, pa je mogao raditi onako kako on zamišlja diplomatsku službu. Bio je to kraj 1990-ih, rat je bio završen, pa sam išla s njim. Nije mi dopuštao dolaziti u ured u konzulatu jer nije htio miješati privatni i javni život. Tako sam igrala ulogu diplomatove žene samo u službenim susretima s drugim veleposlanstvima, konzulatima i našom dijasporom. Imala sam puno slobodnoga vremena, odlazila sam u Zürišku središnju knjižnicu u Starome gradu i pisala eseje za emisiju Branke Kamenski “Pola ure kulture”. Putovala sam u Zagreb autobusom, snimila nekoliko emisija, vratila se i ponovo pisala. Od jeseni do proljeća nosila sam u autobusu lonac sarme koju nam je napravila moja mama kako ne bih morala kuhati. Tako je, u toj diplomatskoj evaziji, nastala moja knjiga “Dvadeseto stoljeće u retrovizoru: Züriški eseji”.

Zürich je i za Benjamina i za mene bio sretno i plodno razdoblje. No ni taj mandat nismo odradili do kraja. Razlog povratka bio je posve drukčiji. Po nekim svjedocima predsjednik Tuđman je rekao: “Što taj pametni čovjek radi u Zürichu? Potrebniji je kod kuće!”. Tako Benjamin nije bio “opozvan”, kao iz Bonna, nego “pozvan” na novo radno mjesto glavnoga urednika HINA-e. A tu ga je dočekala nesmiljena borba za medijski prostor. U borbi za moć sredstva se, kao ni u politici, nisu birala.

Tko bude proučavao doba oko 2000., vidjet će da se tada nije dogodio samo politički nego i medijski prijelom. Benjaminov dolazak u HINA-u Globus je najavio riječima: “Odahnuli u Ministarstvu vanjskih poslova, panika u HINA-i”. U prvome intervjuu našalio se na vlastiti račun i rekao da je bio novinar samo jedan dan, jer je primljen u Hrvatski tjednik 1. prosinca 1971. u deset sati ujutro, a već u tri sata popodne slušali su Titov govor u Karađorđevu kojim je ugušeno Hrvatsko proljeće. Novinari su gorku šalu na vlastiti račun uzeli kao notornu činjenicu i razvlačili naslove “Novinar bez iskustva”, “Novinar za jedan dan” i sl. Nije bila važna istina: da je Benjamin erudit i poliglot, da je prevodio vrhunske autore, da je radio kao urednik u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”, da nije ni mogao biti novinar u starome sustavu jer je bio disident. Važno je bilo uništiti protivnika, poniziti ga i obezvrijediti. Riječ “postistina” i “postistinsko doba” uvedeni su 2016. Ja sam ih doživjela na Benjaminovu primjeru u HINA-i 2000.

Rat za medije bio je nesmiljen kao i u politici, a često i žešći. Mediji su prelazili s desna na lijevo u trgovačkim transakcijama ili u verbalnim svjetonazorskim ratovima. Jedan od ključnih trenutaka u medijskome prijelomu bio je upravo Benjaminov mandat glavnoga urednika u HINA-i od 1998. do pobjede šesteročlane koalicije 2000. U svim polemikama i napadajima tijekom mandata držao se dostojanstveno i mirno. U takvim i sličnim situacijama, a nije ih bilo malo, nisam ga samo voljela, nego sam mu se i divila. Najviše sam ga voljela kada je bio u zatvoru, a najviše sam mu se divila kako je vodio HINA-u i gospodski podnosio podmetanja i napade.

Express: U knjizi spominjete i prijateljevanje s kolegicama s kojima ste radili na FF-u u Zagrebu. Među njima bila je i Dubravka Ugrešić, koja je u nekom trenutku postala persona non grata u Hrvatskoj. Što vi mislite o slučaju Vještica iz Rija, ali i njezinoj odluci da se više nikad ne vrati u Hrvatsku, živjeti?

Dubravka i ja radile smo zajedno u Zavodu za znanost o književnosti 20 godina, od početka 1970-ih do početka 1990-ih. Dijelile smo istu sobicu, A-015, u lijevome sjevernom traktu na Filozofskome fakultetu, isto radno vrijeme: ponedjeljkom, srijedom i petkom, iste susrete s istim profesorima i istim prijateljima. Bio je rat. Dubravka je otišla. Neslavni članak “Vještice iz Rija” nije bio razlog njezina odlaska, a ni mi, njezini prijatelji na Filozofskome fakultetu. Razlozi su puno dublji. O tome govore njezine knjige i literatura o njezinim knjigama. O tome su nedavno govorili domaći i strani stručnjaci na simpoziju koji je bio organiziran na Filozofskome fakultetu u Zagrebu o životu i djelu Dubravke Ugrešić.