Moje odrastanje uz Vladimira Dodiga Trokuta

Goran Stanzl (PIXSELL)
Stariji susjedi ostali su  šokirani, jer kakvog" ćemo to sad susjeda dobiti - bilo je friško poslije rata, u zgradi je, naravno, bilo i branitelja, a nama je sad ušetao nekakav bradonja
Vidi originalni članak

Bio je vruć proljetni dan kada je u dvorište u centru Zagreba ušetao gospodin baš jako duge brade, u klompama, odjeven u neke zelene široke hlače i košulju, lagano se oslanjajući na drveni štap, iako se nije činilo da mu je prijeko potreban. Pristojno je pozdravio i produžio na drugi kat gdje je neko vrijeme trebao biti podstanar.

Stariji susjedi ostali su  šokirani, jer "kakvog" ćemo to sad susjeda dobiti. Bilo je to friško poslije rata, u zgradi je, naravno, bilo i branitelja (istina, pravih), a nama je sad ušetao nekakav bradonja. Nakon nekoliko dana i pomnog "istraživanja" jedan je susjed saznao da je to- Trokut, Vladimir Dodig Trokut i da je "umjetnik koji skuplja samo starine, neš' ti takvog umjetnika". 

U to sam se doba najviše bavio Dinamom, kako će odigrati, koga će dovesti, koga će prodati i kakvu će momčad na teren poslati Canjuga i Tuđman. Lejla, susjeda starija nekoliko godina, bila je upoznata s radom i djelom Trokutovim, pa me jednom ulovila i objasnila mi da to nije nikakav "kao umjetnik" već pravi, u pravom smislu te riječi, a to što skuplja, i čega je sve više bilo u našem dvorištu, nije bezvezna starudija, nego dio kolekcije za njegov Antimuzej. 

Mjeseci su prolazili, susjedi su, naravno, gunđali i dalje, a gospodin u klompama i sa štapom, jako duge brade, marljivo je nastavio skupljati svoje stvari koje su me sve više počele zanimati. Nakon što mi je Lejla objasnila njegovu filozofiju, ona "starudija" imala je u mojim tinejdžerskim očima sve više smisla. Susjedi su, naravno, riječ je o onim starijima koje je pojava Trokuta istinski uznemirila, i dalje rogoborili, za njih je on i dalje bio čudak i pijanac, bez obzira je li uopće popio kap alkohola, za njih je uvijek bio pijan.

Sa strane sam gledao i čudio se jer nisam osjetio da bazdi, kako su pričali, a uvijek je bio pristojan i pristupačan, nikad nije prošao bez pozdrava, a znao bih ponekad s njim i popričati. Ne predugo, Dinamo je još bio na vrhu prioriteta, ali uvidio sam da je zapravo pristojan i vrlo strpljiv čovjek, a ne kako su ga "pametni" susjedi prikazivali jer nije možda baš uvijek bio popeglan, a brada nije bila uredno podšišana.

Uvidio sam i da je volio mlade ljude, jer koju godinu stariji od mene, znači imali su oko 20, često su bili u dvorištu, sjedili i raspravljali, ili, živo se sjećam, čitali Pabla Nerudu. Dobro, čitala je i imala dugu kovrčavu crnu kosu i narančastu haljinu. Nebitno, sada, a i za ovu priču, jer ona je došla raspravljati s Trokutom. 

Kurvanjska politika Pičkin dim je pičkin dim. Osobito u nas kulturnih Hrvata

S vremenom su i pametnjakovići uvidjeli da nije bezveznjak, da je njegov rad na cijeni, iako ga oni ne razumiju. Ne, to ne znači da su ga počeli cijeniti zbog njegova rada, samo su ga malo manje gledali ispod oka. Nakon nekog vremena, Trokut je otišao iz naše zgrade, ostao je gospodin i pristojan do kraja, što se ne bi moglo reći za susjede.

U zadnjih nekoliko mjeseci opet sam ga počeo viđati u kvartu, u kafiću nekoliko ulica dalje od naše. Nije se promijenio, klompe, štap, kosa i prepoznatljiva odjeća. Nažalost, nisu se promijenili niti pogledi svih onih "pametnih" i popeglanih, uredno obrijanih i podšišanih. Pogledi koji gotovo da govore "gledaj ovog klošara". A bio je daleko veći gospodin od svih njih. 

I sad, poslije njegove smrti, susjedi su- čujem- opet u šoku. Nevjerojatno. Jer, zamisli, pitaju, Trokut je umro, a ima na dnevniku i u novinama!? Da, sjećam se, bio vam je prvi susjed, ali živ vas nije zanimao. Drugi i drugačiji, bio je nepoželjan i za susjeda. 

Posjeti Express