Kad se 2019. Lil Nas X počeo proigravati s mačo simbolima u country trap hitu na TikToku, “Old Town Road”, vjerojatno nije ni mogao predvidjeti da će ga njegov instinkt i praćenje internetskog trendinga zadržati 19 tjedana na prvome mjestu Billboardove stotke. Uspjela ga je maknuti tek zvijezda sobnog popa, Billie Eilish, koja je 2020. osvojila, između ostalih, Grammy za najbolju pjesmu “Bad Guy”. Bio je ljubomoran, priznat će u intervjuu za britanski časopis GQ. Bježeći od obiteljskih trauma na internet, i prije “Old Towna Roada” počinje brižljivo graditi virtualni imidž od trola (vodio je fanovski Twitter Nicki Minaj), hiperseksualiziranog provokatora do majstora vizuala crpeći inspiraciju od Princea do Katy Perry. Živeći usamljeno, duboko s internetom pomalo se briše njegovo kršćanska pozadina (otac je pjevač gospela), rastvaraju se osobne dvojbe te u jeku najveće popularnosti otvoreno priznaje da je gay. To je prvi glazbenik u povijesti koji se autao na prvome mjestu Billboarda.

Internet mu omogućuje poigravanje s raznim ulogama te je stoga najiščekivaniji debitantski album godine, “Montero”, produkt producentskih kalkulacija, kratkih, lako pamtljivih singlova vješto upakiranih u estetiku kiča koji u glazbenom smislu ne odaju nikakvu originalnost, ali nam u smislu prezentacije govore mnogo o vremenu u kojemu se nalazimo. Nakon godinu i pol “pali-gasi” života forma je i dalje ispred sadržaja. Marketinški celofan čini iskustvo slušanja i gledanja upakirano s kadriranjem važnijim od pjesama. Videospotovi za singlove “Montero (Call Me by Your Name)” i “Industry Baby” očito koketiraju s nasljeđem, bilo da se u prvom slučaju zafrkavaju s Marvelovim stripovskim univerzumom, bilo da u drugom slučaju poružičaste fantastičan spot “Telephone” Lady GaGe i Beyonce. Prisutna homoerotika tu vrlo brzo prelazi u pornografiju: “I wanna sell what you’re buying, I wanna feel on yo’ ass in Hawaii, I want that jet lag from fucking and flying, Shoot a child in your mouth while I’m riding”.

Petnaest singlova u četrdesetak minuta slušanja albuma čine se poput zašećerena vrtuljka odrastanja gdje su želje i dalje infantilne. U “Thats What I Want” vriskom Olivije Rodrigo zaziva se: “Cause it don’t feel right when it’s late at night, And it’s just me in my dreams, So I want someone to love, that’s what I fucking want”, dok s Eltonom Johnom na klaviru u “One of Me” u ispovjednoj formi vječno traži potvrdu: “Say you one of me, Say you need the validation, Tell me that you think you won’t top your last creation”. Možda je najosobnija i izvrsno producentski izbalansirana “Tales of Dominica”, kad je otvara s “In this broken home, Everyone becomes predictable”, jer kroz pozerstvo napokon izbija sirovost, lomljivost, dno, koje će već u singlu “Void” melankolično proglasiti dimnom zavjesom.

Pastelna pop-trap utopija Lil Nas X-a pokazuje nam kako su popularnom kulturom zavladale nove generacije čija se popularnost mjeri karizmom i performativnošću, a posve su u skladu s erom internetskih drama, self-helpa i motivacijskih govornika na TED Talku. Album je tu tek popratna pojava koja ulazi i izlazi iz ušiju po potrebi. Pop zvijezde odavno nisu nedodirljive u stalnom vlastitom, pa makar i fingiranom otkrivanju. Borba za autentičnošću nije više ništa do potrage za idućom nišom novih lajkova. No kad se zadovolje silne želje za tetošenjem po društvenim mrežama, a iscrpi mašinerija bogate vizualne ikonografije, što preostaje? Usamljena zvijezda u ružičastom odjelu koja s Miley Cyrus pjevuši: “Oh, never forget me, Like I’m your favorite song”.