Jezero Karakul smjestilo se na oko 4000 metara nadmorske visine u planini Pamir u Tadžikistanu. Jezero je dugo 25 km a poluotok na južnom dijelu jezera i otok na sjevernom, dijele jezero na dva bazena, manji istočni koji je relativno plitak (13-19 m) i veći zapadni sa dubinom od 221 do 230 metara.

Karakul jezero leži u kružnoj depresiji koja je ustvari krater meteorita promjera 45 km. Pretpostavlja se da je meteorit udario prije 25 milijuna godina, piše BBC.

Jezero su Sovjeti nazvali "Crno jezero" što mu i priliči s obzirom kako tijekom dana mijenja svoju boju, pa se izmjenjuju boje od tirkizne i ​​smaragdne do duboko kobaltno plave. Velika je to atrakcija za neustrašive putnike koji putuju diljem središnje Azije, najbliži gradovi su Murghab u Tadžikistanu ili Oš u Kirgistanu. 

Jedno je to od najslanijih jezera u Aziji i toliko slano da osim ribe brkica koju se može naći na dnu jezera, nema nikakvog drugog života. No to močvarno područje ipak privlači druge životinje poput ptica, kao što su himalajski supovi i Tibetan sandgrouse.

Karakul je toliko slan, pa je gotovo nemoguće njime ploviti čamcem bez prevrtanja. Sličan je Mrtvom moru a unatoč svojoj velikoj slanosti, posjetitelji ne odustaju od pokušaja jedrenja. Svakog ljeta organizira se Roof of the World Regatta i privlači entuzijaste iz cijelog svijeta na neobičan festival koji uključuje kitesurfing i rafting.

Tijekom 2. svjetskog rata u području oko jezera bio je i logor za njemačke ratne zarobljenike a poslije je postalo glavno mjesto za ispašu ovaca i koza koje su Kirgizi tijekom ljetnih mjeseci dovodili s pašnjaka na nižim visinama. Danas ovdje živi svega nekoliko ljudi i to na krajnjem istočnom dijelu jezera u malom gradiću imena Karakul. Ti tvrdokorni Kirgizi vode obiteljske kuće u kojima se odmaraju avanturistički posjetitelji koji su se odvažili na put po opasnoj autocesti Pamire. 

Gradić je samo 50 km udaljen od granice s Kirgistanom. Nema nikakve infrastrukture, osim male škole i nekoliko pansiona za noćenje. Struja je dostupna samo u jutarnjim i večernjim satima.

Mjesto je bez ikakve buke, osim dječjeg smijeha. Gradić pomalo nalikuje na one sa grčkih otoka, no zapravo je pravi grad duhova u kojem žive samo oni najizdržljiviji koji mogu podnijeti vrlo visoke temperature u ljetnim mjesecima i jako niske temperature u zimskim danima, koje lede cijelo područje. No bez obzira na veliku slanost jezera grad je tijekom ljetne sezone prepun komaraca.

Voda u slano jezero stiže iz obližnjih susjednih planinskih ledenjaka. U ljetnim mjesecima temperatura vode dostiže 12 stupnjeva, a zimi se spušta na nulu, a jezero je pokriveno ledom debljine jednog metra.

Šetnja napuštenim ulicama gradića podsjeća kako je ovo mjesto nekoć bilo na raskrižju Srednje Azije, na drevnom Putu svile a budući da je bilo jedno od rijetkih naseljenih područja u udaljenom ekstremnom planinarskom okruženju, gradić je bio idealan za odmor karavana između Kashgara u Kini i Bukare i Samarkanda u Uzbekistanu.

Stara bijela džamija sada stoji u tišini, a kuće od blata i cigli nude kakvo takvo utočište. Zapravo je sablasno mjesto, koje djeluje nestvarno zbog ravnih i niskih građevina oko kojih se proteže beskrajan prostor. Planinarski lanci kojima nema kraja okružuju jezero i sprječavaju dolazak vlažnog zraka, pa je sa 30 mm oborina godišnje ovo zapravo jedno od najsuših dijelova srednje Azije. 

Njegov status u sklopu nacionalnog parka Tadžik bez obzira na mali broj stanovnika i sablasne prizore osigurava mu status mjesta koje će se na listi neustrašivih putnika nalaziti još godinama.