Avionska nesreća na letu UA 232 i Iowi 1989. svijet je zaprepastila najviše po tome što čak ni spasitelji nisu očekivali da će itko od 285 putnika i 11 članova posade ostati živo. DC 10 je zbog tehničkog kvara morao pokušati prisilno slijetanje na pistu u punoj brzini, da bi se, u trenutku kad je lupio o tlo, pretvorio u plamenu kuglu i raspao.

111 ljudi je poginulo, ali je 185 njih nevjerojatnim čudom preživjelo. Salon donosi izvadak iz bestselerea objavljenog prije dvije godine koji briljantno opisuje svjedočanstva preživjelih kako to izgleda doživjeti avionsku nesreću. Brad Griffin je sjedio u prvom razredu, tik iza pilotske kabine i čekao udarac pri prisilnom slijetanju.

U trenutku udarca bio je iznenađen jer je očekivao neusporedivo žešći udar. Okrenuo se suputniku zdesna i rekao: "Ako je loše kao ovo dosad, onda ćemo biti OK." Samo sekundu poslije avion se stao raspadati. Pilotska kabina odvajala se od prvog razreda, sve je postalo sivo od kiše komadića aviona koji su posvuda letjeli.

Trup aviona obuhvatio je plamen. Sjedala, staza među njima, zidovi, avion je gubio konture, sve više je nalikovao na bezobličnu gomilu metala. Komadi aviona koji su se posvuda razlijetali bili su tako gusti da su Griffina podsjećali na maglu. U samo nekoliko sekundi Griffin, koji uopće nije osjećao strah, odjednom je bio katapultiran iz svog sjedišta.

Iznenađeno je shvatio da leti. Ugledao je plamteći avion ispod sebe kako juri i pomislio da mu nema spasa kad padne nazad u vatrenu kuglu. Međutim, eksplozija, ili što je to bilo, katapultirala ga je kakvih 150 ili 200 metara dalje u obližnje kukuruzište. Minutu ili dvije bio je u nesvijesti i potom se probudio, savršeno nesvjestan da ima polomljena stopala i opekotine drugog i trećeg stupnja po njima jer je izletio iz oblaka zapaljenog goriva.

Greg Clapper bio je od aerodroma udaljen oko jednog kilometra kad je čuo prasak i vidio vrtlog dima iznad aerodroma. Pojurio je pomoći. Na pisti je ugledao gomile papira kako ih raznosi vjetar i razbacana, otrgnuta sjedala u kojima su se nalazili putnici. Sve je bilo okruženo dimom i pepelom. Putnici su još bili vezani, mnogi zagrljeni, nerijetko usta otvorenih u izrazu poput ekstaze i svi do jednog koje je ugledao, mrtvi.

Konačno, uz sam rub piste, na mjestu gdje se avionu od udarca razbio stajni trap, ugledao je čovjeka koji je čudom bio živ, čak i pri svijesti. Pritrčao mu je, kleknuo i pitao ga kako se zove. "Brad", odgovorio je ovaj.

Susan White je, pak, slijetanje čekala sjedeći uz sam rep i pokušavajući se fokusirati na tunel na čijem kraju će ugledati svjetlost. Odjednom je osjetila razoran udarac i ugledala kroz razbijena vrata vatrenu kuglu. "Izgorjet ću na smrt, tako ću, znači, umrijeti", pomislila je. Sljedeći trenutak su se počeli prevrtati, izbrojala je tri prevrtanja. Vrata zahoda eksplodirala su kao da su katapultirana.

Zalila ju je plava tekućina iz zahodskog rezervoara, okruživala ju je zaglušujuća škripa metala repa koji se kotrljao po pisti. Pomislila je: "Koliko je samo ljudi bilo na tom zahodu." Komadi metala, čađa, prljavština koji su letjeli izgledali su joj poput tornada. Jedan komad metala doletio je i udario joj u nogu i stražnjicu, u djeliću sekunde razderavši joj cipelu i kompletnu jednu nogavicu.

Konačno, kad su se napokon zaustavili, ovi koji su preživjeli u repu, zbunjeno su nekoliko trenutaka gledali pred sebe, privikavajući se na prizor da aviona u nastavku trupa ispred njih naprosto više nema. Potrajalo je dok su se iskobeljali iz sjedišta, pri čemu su morali paziti kako će doskočiti na tlo s kakvih tri metra visine.

Spasiteljske službe na aerodromu čak u prvi trenutak nisu ni reagirale. Jednostavno nisu očekivali da bi nakon onoga što su vidjeli moglo biti preživjelih. A onda, shvativši da preživjelih ima, jurnuli su prema razorenom avionu DC 10. 35 putnika umrlo je od gušenja dimom, a 76 od raznih ozljeda. Teško ozlijeđenih bilo je 47, a 13 bez ikakvih ozljeda – nitko iz prvog razreda.