Nijedna stranka nije započela predizbornu kampanju na Velikom Lubenovcu, krškom polju na sjevernom Velebitu, i posve je logično da nije. Vodstva tih interesnih čopora, naime, rijetko se mogu vidjeti na mjestima gdje se događa nešto od presudne važnosti za društvo u kojem žive, te posljedično i za čovječanstvo i planet koje ono naseljava.

Uglavnom ih se može vidjeti na mjestima gdje se iz ovog ili onog razloga okuplja gomila; u većim gradovima ili ondje gdje se događaju kojekakvi jeftini spektakli, događaji ni od kakve važnosti za sadašnjost i budućnost ovog društva i ljudske zajednice uopće, ali gdje vodstva interesnih čopora na kojekakav način, najčešće šupljim obećanjima, lažima i najnižim podilaženjima nastoje pridobiti simpatije prisutnih ljudi.

No, samo kakvom gadnom zabunom mogu se zadesiti ondje gdje se događa nešto važno, ali doista važno.

A na Velikom Lubenovcu se posljednjih godina događa nešto važno, nešto s dugoročnim i zasad neproničnim posljedicama za Velebit i njegov životinjski i biljni svijet.

Da se ovdje iole primila svijest o međusobnoj povezanosti i isprepletenosti živog svijeta na planetu, o tome da sve biljne i životinjske vrste i čovjek žive zapravo u simbiotskom odnosu, shvatilo bi se da je ono što se događa na Velikom Lubenovcu od presudne važnosti i za hrvatske građane.

Na Velikom Lubenovcu, naime, umire smrekova šuma.

Nedavna šetnja tim krškim poljem i susjednim Malim Lubenovcem otkrila je da broj osušenih stabala smreke iz godine u godinu raste, sad su već čitavi sektori šume sablasno suhi. Još uvijek traju znanstveni prijepori o tome zašto se to događa.

Jasno je da je ovdje u igri smrekov potkornjak, kukac koji buši hodnike u deblu i tako uzrokuje sušenje stabla. No, čini se da je potkornjak ovdje samo u sporednoj ulozi, da on napada i ubija samo oslabjela, bolesna stabla, a zašto je šuma smreke oslabjela  – to nije posve jasno. Sumnja se na čovjeka.

Neki «neželjeni učinak» njegove djelatnosti, kisele kiše, globalno zagrijavanje, ne zna se točno što, došao je čini se glave i smrekovoj šumi na sjevernom Velebitu. Kako bilo, ona naočigled nestaje, završava svoj ciklus prije nego što su stabla dosegla punu starost. Ovako odoka, mogla su rasti još kojih dvije, tri stotine godina, kada bi dosegla veličinu današnjih smreka koje rastu nešto južnije u velebitskoj prašumi, Klepinoj Dulibi.  

Ovih dana objavljeni su rezultati NASA-inog istraživanja koje uključuje mjerenje temperature na površini mora i temperature na kopnu. Rezultati kazuju da je srpanj 2016. deseti mjesec zaredom koji ruši temperaturne rekorde. Ovog srpnja izmjerena je najviša mjesečna temperatura od početka mjerenja 1880. godine. 

Srpanj 2016. godine, kažu rezultati, bio je za 0.84 stupnja Celzijeva topliji nego prosječne temperature za srpanj između 1951. i 1980 i za 0,11 stupnjeva topliji nego srpanj 2015., a predviđa se da će ova godina biti najtoplija godina otkako je mjerenja. S tim u vezi dio znanstvenika predviđa nimalo simpatičnu budućnost ovom planetu.

Nastavi li se trend rasta globalne temperature, kažu, doći će se do točke kad će ovaj planet postati čovjeku neprijateljski, kad čovjek neće moći opstati na njemu. Iz svoje laičke perspektive, ali kao zainteresirani stanovnik, mogu se zapitati znači li to da i ovaj planet, kao i lubenovačka smrekova šuma, ulazi u završni ciklus, da broji posljednje dane, dane u kozmičkom mjerilu dakako, prije nego što postane pozornicom drugačijeg života od ovog kakav poznajemo. Da postane užarenom kuglom, na primjer, kakav je bio prije mnogo eona.

Ono što današnji znanstvenici uzimaju kao činjenicu, u 18. stoljeću naslutio je Giambattista Vico, preteča holističke misli. U svojem kapitalnom djelu «Načela nove znanosti» on je aforistički kratko sažeo povijest civilizacije: „Poredak ljudskih stvari slijedi ovako: najprije su postojale prašume, zatim čistine, pa sela, potom gradovi i, konačno, akademije“.

Pritom Vico uopće ne dvoji da su se s osnivanjem akademija čistine počele pretvarati u pustinje. Valja ovdje navesti riječi još jednog velikana, američkog fiziologa Georgea Walda, dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1967.

«Zacijelo je vrlo veliki sastavni dio našeg dostojanstva», kazao je jednom prigodom Wald, «naša sposobnost spoznavanja, kao i to da kroz nas materija spoznaje samu sebe; da smo, krenuvši od protona i elektrona, iznikavši iz utrobe vremena i beskrajnih prostranstava svemira, počeli shvaćati; da su, organizirani u nama, vodik, ugljik, dušik, kisik, tih 16 do 21 elemenata, voda i sunce – svi oni, postavši nama, počeli shvaćati što su oni zapravo, i kako su počeli postojati».

Čovjek je doista pronikao u mnogo toga, u mnoge tajne vremena, u mnoge detalje nastanka svemira i Zemlje. Istodobno je sposoban predvidjeti bližu i dalju budućnost.  

Međutim, unatoč sve glasnijim upozorenjima znanstvenika, unatoč umirućoj šumi smreke na Velikom Lubenovcu i alarmantnim vijestima o povećanju globalne temperature, ne pokazujemo ni trunka dostojanstva o kojem govori Wald, niti ičim pokazujemo da smo svjesni stanja u kojem se nalaze naša bliža okolina ali i čitav planet, te naše odgovornosti za to.

Ne. I dalje sudjelujemo u pijanoj globalnoj zabavi, gdje je važnije što je rekao koji vjerski, politički i estradni troglodit od upozorenja velikih umova.

Pritom smo, kao svaki pošteni pijanac, uvjereni da će zabava trajati vječno, i da ćemo i mi trajati vječno. Da je osušena smrekova šuma lokalni problem, da se tiče samo velebitskih životinja. A da je globalno zagrijavanje bezazlena posljedica lude globalne zabave. I da ćemo, kad stvarno postane neizdrživo, samo malo proluftati Zemlju i nastaviti dalje.