Na ovogodišnjem, 70. izdanju Pulskog filmskog festivala, koji se održava od 15. do 23. srpnja, u programu hrvatskog filma bit će prikazano ukupno 14 naslova, od kojih su neki, poput "Sigurnog mjesta" Jurja Lerotića, osvojili prošle godine više nagrada na prestižnim europskim filmskim festivalima. "Sigurno mjesto" dosad je s velikim uspjehom prikazano u Trstu, Locarnu, Sarajevu i Cottbusu. Na Sarajevskom filmskom festivalu i u Cottbusu, primjerice, "Sigurno mjesto" osvojilo je glavnu festivalsku nagradu, onu za najbolji film.

Među najavljenim filmovima posebnu pozornost izazivaju dva naslova, koji se iščekuju već dugo. Radi se o filmovima "Smrt djevojčice sa žigicama" Gorana Kulenovića, koji je nastao prema istoimenom romanu Zorana Ferića, koji je uz Kulenovića i scenarist filma, i "Escortu" Lukasa Nole, koji je ujedno scenarist filma. Kulenovićev film je, koliko se sjećam, sredstva za realizaciju od HAVC-a dobio prije više od pet-šest godina, što je postao standard hrvatske filmske produkcije. S druge strane, Nolin film specifičan je po tome što će, nažalost, biti prikazan posthumno, budući da je Lukas Nola preminuo 2022., u 59. godini.

Lukas Nola, scenarist te filmski i kazališni redatelj, rođen je 1964. godine u Zagrebu. Autor je iznimno nehomogenog i kvalitetno neujednačenog filmskog opusa, što nije rezultat autorske nemoći ili kriza nego više toga što je Nola, čini se, na film prvenstveno gledao kao na polje istraživanja. Njegov prvi kinofilm bio je "Rusko meso", kriminalistički film čija se radnja odvija u bordelu. Film je premijerno prikazan 1997. godine, kad je prostitucija, odnosno trgovina "bijelim robljem" iz istočnoeuropskih zemalja, postala svojevrsni društveni fenomen, kao neka vrsta civilizacijskog tranzicijskog šoka, tako da je bilo sasvim očekivano da se ta tema ekranizira i kao neka vrsta društvenog angažmana. Ovaj fenomen obrađen je u još nekim filmovima u regiji, primjerice u filmu "Gori vatra" iz 2003. godine, bosanskohercegovačkog redatelja Pjera Žalice. Radi se, po mojemu mišljenju, o nedovoljno razrađenom, odnosno stereotipnom filmu, koji je unatoč tome superioran u tom smislu Žaličinu filmu, ali i velikom dijelu filmova koji su nastajali u isto vrijeme u Hrvatskoj, nevezano za tematiku, što ne govori toliko o Noli koliko o hrvatskom filmu iz tog perioda. Nedostaci "Ruskog mesa" uglavnom su scenarističke prirode jer je Lukas Nola sjajan redatelj, koji je skrenuo pozornost na sebe još tijekom studentskih dana. Vuk (Ivo Gregurević), vlasnik bordela, ubije prostitutku Lauru nakon što, nadrogiran, izgubi kontrolu. Ubojstvo je zataškano jer je policija u svom izvještaju navela da se radi o samoubojstvu. Međutim, Laurina sestra Ida (Barbara Nola) sumnja da se radi o samoubojstvu, te dolazi u Vukov bordel želeći ispitati okolnosti sestrine smrti. Nolino "Rusko meso", u čemu se složila većina filmskih kritičara, nastalo je pod dominantnim utjecajem trojice redatelja: Davida Lyncha, Quentina Tarantina i Jean-Luca Godarda.

Prekretnica u autorskoj poetici Lukasa Nole uslijedila je njegovim sljedećim filmom "Nebo, sateliti" iz 2000. godine, koji je po mojemu mišljenju najcjelovitiji i najbolji Nolin film (u ovu svojevrsnu rekapitulaciju nije uključen "Escort", koji nisam pogledao u cijelosti nego više informativno, iz čega se može steći slika o poetici i eventualnim utjecajima, imajući u vidu ranije Noline filmove, ali ne i o filmu u cjelini). Nastao je ponajviše pod utjecajem Andreja Tarkovskog. Radnja filma odvija se početkom rata u Hrvatskoj scenom razmjene zarobljenika među kojima se nalazi i bezimeni zatvorenik kojeg igra Filip Nola, čovjek bez identiteta i sjećanja. Tijekom filma taj čovjek će dobiti nadimak Jakov Ribar, što je očita aluzija na Evanđelje, odnosno na simboliku koju utjelovljuje ovaj lik, koji je i neka vrsta Isusa, koji u nekim scenama hoda u plitkoj vodi, što je očita aluzija na scenu iz Evanđelja kad Isus hoda po vodi Getsemanskog jezera. Jakov nakon određenog vremena neopaženo izađe iz kolone te luta šumama punim minskih polja, koje također prolazi neozlijeđen, što je također aluzija na Isusovo hodanje po vodi. U filmu postoji jedna znakovita scena, u kojoj Jakov Ribar stoji pred razbijenim zrcalom. To je ujedno posveta Andreju Tarkovskom, odnosno njegovu filmu "Zrcalo", ali i opis vlastite poetike: dok kod Tarkovskog zrcalo ima prvenstveno autorefleksivnu ulogu, kod Nole ono simbolizira pomaknutu i iskrivljenu stvarnost rasutu u krhotine, gdje su prijelazi iz realnosti u imaginirani, košmarni svijet, nagli i neočekivani. Nolin sljedeći film, "Sami" iz 2001. godine, zapravo je svojevrsna stilizirana melodrama pomaknuta iz stvarnosti, gdje se Nola poigrava sa žanrovima, što je karakteristika i drugih njegovih filmova, i erotizmom, i film u kojem je Nola najviše pod utjecajem Davida Lyncha, redatelja kojeg "ima" pomalo u svakom Nolinu filmu.

Posljednji Nolin film, "Escort", rađen je koprodukciji sa Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Glavni junak filma je četrdesetogodišnji Miro, kojeg igra Živko Anočić, koji je sjajno, minimalistički, u filmu utjelovio običnog zbunjenog čovjeka kojem se u jednom trenutku život iz temelja mijenja. Zaplet filma počinje pomalo stereotipno: nakon što prvi put u životu provede noć s prostitutkom, Miro ujutro pronalazi prostitutku mrtvu u hotelskoj kupaonici. I ovo je, čini mi se, svojevrsna referencija na Davida Lyncha, na njegov "Plavi baršun". Miro je uspješan redatelj reklama. Živi u sretnom braku s ambicioznom suprugom koja vodi uspješan restoran, i čini se kako će nakon tog događaja izgubiti sve. Međutim, dva namještenika hotela, koje igraju Krešimir Mikić i Nikša Butijer, zataškaju cijeli slučaj, nakon čega malo-pomalo ucjenama preuzimaju kontrolu nad Mirinim životom (u filmu je Nola ostavio i svojevrsnu posvetu braći Coen jer jedan od likova iz filma, psihički bolesnik, ima frizuru koja neodoljivo podsjeća na frizuru manijakalnog ubojice iz filma "Ovo nije zemlja za starce", kojeg je u filmu igrao Javier Bardem). Film počinje u baru hotela, gdje tri prijatelja, među kojima je i Miro, razgovaraju o hipnotiziranju kokoši za potrebe filma, koja pomalo podsjeća na sličnu scenu iz Tarantinova prvijenca "Reservoir Dogs" u kojoj kriminalci za stolom uoči pljačke razgovaraju o "poruci" Madonnine pjesme "Like a Virgin". "Escort" traje gotovo dva sata. Prve dvije trećine filma odvijaju se u nekom potpuno realističnom ključu, a na kraju se "raspada" u nadrealistički filmski košmar, karakterističan za Davida Lyncha. Kad bismo se osvrnuli na dosadašnje filmove Lukasa Nole, njegov posljednji film kao da je miks koliko-toliko realističkog "Ruskog mesa" i nadrealnog "Nebo, sateliti". Film je, što treba posebno naglasiti, vizualno iznimno dojmljiv, što ne treba čuditi jer je vrhunsko redateljsko, odnosno zanatsko umijeće više od bilo čega drugog obilježilo Nolinu filmsku poetiku.