Priča je to koja je otopila srca. Prije dvije godine je Robert Young sjedio na kauču i gledao trkača Mo Faraha na londonskom maratonu. Youngova djevojka kladila se da Robert ne može istrčati maraton. 

Idućeg dana je dokazao da može. Samo dan kasnije ponovio je svoj poduhvat, ovog puta još brže. Godinu dana nakon toga šokirao je svijet kada je ustvrdio da je svakog dana otrčao po jedan maraton. Ukupno je otrčao 370 maratona, a često je ustajao u tri sata ujutro kako bi trčao po Londonu prije odlaska na posao.

Uskoro su mediji obratili pažnju i razni intervjui pojavili su se u tisku, a imao je i objavljenu knjigu: "Čovjek maratona". U knjizi je objašnjavao da je naučio blokirati bol zato što ga je otac doslovno mučio u djetinjstvu. Detaljno je opisivao kako mu je otac zabijao čavle u stopalo, a jednom ga je zarobio u kovčeg i bacio niz stube.

U svibnju je Young odlučio se na poduhvat života. Odlučio je oboriti Transamerički rekord. Za takvo što morao je otrčati gotovo 100 kilometara svakog dana i tako 46 dana. Trideset i četiri dana i tri tisuće kilometara kasnije, avantura je neslavno završila u bolnici u Indianapollisu. Bio je iscrpljen, pukao mu je prst i dobio je cellulitis, bolnu bakterijsku infekciju kože. 

Svatko normalan bi se zapitao kada će mučenje prestati, ali njegovoj kalvariji nije se nazirao kraj. 

Tijekom pokušaja obaranja rekorda, počele su stizati optužbe da je Young obična varalica. Njegov sponzor, SKINS, uradio je nešto doista neobično. Umjesto da šute, obratili su se stručnjacima. Umjesto ignoriranja optužbi, odlučili su ih istražiti. 

Stručnjacima Rogeru Pielkeu i Rossu Tuckeru rekli su da otkriju istinu, bez obzira na posljedice. Pielke i Tucker uradili su upravo tu i u nedjelju su objavili opsežno istraživanje na 101 stranici u kojem stoji da je Young vjerojatno imao neovlaštenu pomoć. "Vjerojatno se vozio dobrim dijelom pokušaja obaranja rekorda", pišu istraživači. 

Prve sumnje da je varalica pojavile su se kada je član popularne stranice Let's Run odlučio trčati zajedno s Youngom po ruralnom Kansasu. Isti član objavio je fotografije vozila kako se polako kreće, ali od trkača nije bilo ni traga ni glasa. Uskoro se stvorilo toliko problema oko toga da su Younga danonoćno pratili drugi trkači i stručnjaci. 

Sve do nedjelje postojale su samo sumnje. Međutim, Pielke i Tucker su pronašli i prave dokaze. Koristili su podatke o tempu trčanja s Youngovog GPS sata kako bi dokazali da je varao. Primjerice, tijekom 66. etape, Young je pretrčao 25 kilometara u nešto manje od tri sata tempom od 31 korak po minuti. To je između 130 i 160 koraka manje po minuti nego što bi netko očekivao. 

"Podaci uvijek govore istinu. Ovdje podaci jasno i glasno govore istinu", rekao je Tucker za britanski Guardian.

Young je priznao da je povremeno griješio tijekom bilježenja trčanja, ali uporno tvrdi da nije varao.

Obožavatelji ultra-maratona s veseljem su prihvatili zaključke istrage, ali sponzori su pomalo zabrinuti zbog teških riječi upućenih Youngu. Riječima šefa SKINS-a, Jamiea Fullera, "Zaključci su jasni i mi ih prihvaćamo. Međutim, moramo se sjetiti da je Young i ljudsko biće".

Bez obzira na transparentnost sponzora, koju su čak i istraživači pohvalili, Fuller priznaje da im nije bilo lako. "Bili smo nevjerojatno naivni. Da drugi put radimo nešto tako, imali bismo kamere 24 sata dnevno i nekoliko ljudi bi pratilo trkača. Nama nije bilo najvažnije da imamo probleme, jer problema uvijek ima, već što uraditi kada smo vidjeli nepravilnosti. Mislimo da ne postoje polovična rješenja i zato smo se odlučili na istragu", priča Fuller.