To jutro 26. kolovoza 1883. godine na indonezijskom otoku Krakatoa, bilo je poput svakog običnog jutra. Stanovnici su se bavili svojim uobičajenim poslom dok je dim izlazio iz tri kratera koji su dominirali vizurom otoka. Dim je bio novost, no ništa neuobičajeno za vulkanski otok. Bio je to za njih trenutak pauze, ali nikakav alarmantni moment. 

No trebao je biti. Do večernjih sati tog dana dim se pretvorio u erupciju koja je uništila gotovo cijeli otok i pretvorila ga u pepeo, a samo 30 posto njega ostalo je sačuvano. 36.000 ljudi poginulo je u eksploziji i tsunamiju koji je uslijedio. 

Udar se mogao osjetiti sve do New Yorka i smatra se da je riječ o najglasnijem zvuku ikad snimljenom u povijesti čovječanstva. Razmjer te eksplozije bio je toliko velik da će i danas, stoljeće i pol nakon toga, eksplozija ostati zapisana u povijesti kao jedna od najgorih, piše ATI. 

Nepravilnosti i neke aktivnosti koje su dovele do erupcije započele su nekoliko mjeseci ranije. Od svibnja 1883. godine para i dim počeli su izlaziti iz vulkana, njegovog najsjevernijeg kratera, poznatog kao Perboewatan. Zabilježeno je nekoliko manjih eksplozija, no ništa od toga još nije bilo dovoljno za poseban alarm. 

U lipnju se dogodila još jedna masivna erupcija, koja je otok prekrila dimom na tjedan dana. Danas se smatra da je ta eksplozija potaknula treću i najopasniju. Kad se raščistio dim moglo se vidjeti dva velika stupca pepela koja su dolazila s otoka. Do početka kolovoza zrak je stalno bio prepuno pepela. No erupcije su se već ranije događale na otoku i do tada se još uvijek nije dogodilo ništa strašno. 

26. kolovoza vulkan je izbacio snažan oblak pepela koji je prekrio otok i raširio se do 28 kilometara u zrak. Od tada su erupcije bile stalne, a pratile su ih glasne eksplozije koje su se ponavljale svakih 10 minuta. Brodovi koji su ovuda prolazili izvještavali su o eksplozijama koje su bile toliko glasne da su im pucali bubnjići. 

Gust oblak dima proširio se nebom i zamračio cijelo područje na nekoliko dana. Brodovi su bili zatrpani, a mornari su morali u mraku lopatama skidati vruće blato i pepeo udišući zagušujuć, sumporom zasićen zrak. More se uzdizalo u valovima neobična oblika, a kako je stizalo do obala Jave i Sumatre tako su nastajali golemi valovi koji su se prelijevali preko obalnih naselja. 

Horor Od erupcije vulkana eksplodirale su im lubanje

Do sljedećeg jutra erupcije je kulminirala u četiri ogromne eksplozije. Prva je dolazila od Perboewatan, na sjeveru, druga sa Danana, središnjeg stošca, no ta treća erupcija bila je najrazornija. Stručnjaci vjeruju da bi ubila bilo koga tko je stajao u blizini od 16 kilometara od eksplozije. Eksplozija bilo toliko glasna da su ju čuli stanovnici Perta u Australiji na udaljenosti većoj od 3000 kilometara.  Energija ispuštena iz te erupcije bila je snage oko 200 megatona TNT-a. Procjenjuje se da je eksplozija bila 13.000 puta jača od eksplozije atomskih bombi kakve su bačene na Nagasaki i Hirošimu. 

Eksplozije koje su započele u 10 sati, nakon 40 minuta ostavile su samo trećinu otoka. Ostala je samo i trećina Rakate, a polovica je potonula u ocean. Klizište tla potaknulo je četvrtu, finalnu eksploziju. One su bile same po sebi smrtonosne no potaknule su i niz lančanih reakcija, događaja koji su se osjetili kilometrima daleko, i godinama.

Tsunami kojeg su potaknule dosegnuo je visinu od 30 metara, a sumatransku obalu uništili su valovi i erozija nastala eksplozijom. Ostalo je samo 30 posto ukupnog otoka. Puno je strašniji bio broj ljudskih žrtvi. Leševi prekriveni vulkanskom prašinom su se pronalazili mjesecima i godinama nakon erupcije. Godinu dana nakon eksplozije niz kostura pronađeno je obalama Južne Afrike. Nizozemska koja je upravljala tim područjem objavila je da je u erupcijama poginulo 36.417 ljudi, a nisu to bili samo otočani. Sumatra je prijavila 1000 mrtvih, a nitko na obližnjem otoku Sebesi, na kojem je živjelo 3000 ljudi, nije preživio. 

Misterij Vulkan koji je sve spalio i pobio nitko ne može naći

Sve do Kalifornije se osjetio utjecaj te erupcije. San Diago i Los Angeles zabilježili su rekordnu količinu padalina, oblak prašine digao se 80 km uvis, a potom je godinama kružio oko Zemlje, prouzročivši smanjenje ljetnih temperatura i spektakularne zalaske sunca diljem svijeta. Taj fenomen zabilježili su umjetnici diljem svijeta, a smatra se kako je crveno nebo Edvarda Muncha na slici Krik bilo prikaz neba iznad Norveške iz tog vremena. 

Eksplozija je utjecala na klimu što se moglo osjetiti nekoliko godina kasnije. Izvještaji su pokazivali da je mjesec bio plave ili zelene boje, a sunce ljubičaste, što su smatrali da je povezano s tom erupcijom iz 1883. godine. O nastavku aktivnosti stizali su izvještaji i dalje, pa su imenovani posebni odbori koji su provodili nadzor. 

Do 1927. godine erupcije su nastavile utjecati na tlo otoka, no ni jedna eksplozija nije bila toliko jaka. Od pepela tog uništenog otoka nastao je drugi, "njegovo dijete", kako ga nazivaju, Anak Krakatoa. Svake godine od 2009. do 2012. godine Anak Krakatoa je eruptirao, a posljednje uništenje doživio je 2018. godine. Visok je gotovo 400 metara i dalje otpušta manje erupcije, i raste gotovo pet metara godišnje.