Hotel Iž u Zadru, u kojem je svoje prognaničke dane provodio Luka Modrić tužno je ruglo iz kojeg je službeno zadnja izbjeglička obitelj trebala izaći prije tri godine, a 2014. u njemu je još uvijek živjelo 60-ak vojnika i prognanika. Zadnja obitelj koja je tamo ostala, jer nije imala kud, obzirom da im država 18 godina nakon završetka rata nije riješila stambeno pitanje bila je obitelj Ukalović. Oni su još 2016. odbili izaći, jer nisu imali gdje, unatoč tomu što su u hotelu isključeni struja i voda. MORH ih je tamo smjestio "privremeno dok im ne nađu drugi smještaj", a to privremeno se odužilo na 12 godina.

Hotel Iž nikada nije bilo neko lijepo zdanje, ni prije rata, a još manje kada je počeo rat i sve do danas. Doduše, sve je to stvar ukusa. Kada se izgradio 70-ih godina mnogi kažu da je to tada bio moderan dizajn, ali kako sam i sama rođena tih godina ne sjećam ga se kao neke lijepe zgrade. Danas ga ne bih ni primijetila da mi jedna od najboljih prijateljica, moja Žemi, ne živi u zgradi pored Iža, pa ga vidim kad se nađemo kod njene zgrade.

Iž je izgradila tadašnja JNA, a standard je u hotelu bio dosta visok, jer je Iž napravljen za potrebe tadašnjih vojnih lica. Oni su osim smještaja imali na raspolaganju i moderan restoran, kuglanu, buffet, društvene prostorije, centralno grijanje, lift... Hotel je bio blizu triju velikih bivših vojarni JNA u Zadru.

Kada je počeo rat, hotel Iž je automatski prešao u vlasništvo MORH-a, ali kako je Zadar primao veliki broj prognanika, Iž je vrlo brzo postao jedan od glavnih smještaja za njihov prihvat. Osim Iža, još je jedan zadarski hotel bio 'prognanički', a to je hotel Kolovare. Znalo se u Zadru govoriti da su u Kolovarama završili oni koji su imali više sreće, jer bio je to puno bolji smještaj, solidan hotel na plaži Kolovare u puno ljepšem okolišu nego Iž koji se nalazio između stambenih zgrada.

Luka Modrić je prvo završio u hotelu Kolovare, ali su kasnije njegovu obitelj preselili u Iž, jer je Iž bio bliži nogometnom stadionu na kojem je Luka odradio svoje prve nogometne treninge. No, oba hotela su iza sebe ostavili brojne tužne priče. Jedna moja prijateljica je radila kao psiholog u Kolovarama i sjećam se da je izdržala samo šest mjeseci jer više nije mogla podnijeti tu količinu tuge koju je slušala. 

Mnogima od njih je to bilo prvi put da uopće borave u hotelu, iako Iž i Kolovare tih godina nisi bili klasični hoteli. Neki od njih, uglavnom oni koji su došli iz raznih udaljenih sela u koje možete doći jedino ako slučajno zalutate, prvi put su se u Ižu i Kolovarama susreli s tekućom vodom iz špine. Prijateljica koju sam spomenula, koja je radila s njima ispričala nam je da je radila s jednom bakom koja je, kada su se vidjele prvi put, pitala gdje je šuma, jer mora obaviti nuždu.

Neki se iz tih hotela nikada nisu vratili kućama, pričalo se da su u Ižu oboljevali od raznih bolesti, morali su ga raskuživati jer su se širile zarazne bolesti, neki su sami digli ruku na sebe, jer depresija koja je vladala hodnicima Iža nije bila za svakoga i mogli su je preživjeti samo oni s jakom voljom i duhom.

U takvim depresivnim i tužnim hodnicama živio je Luka Modrić i nevjerojatno je da je u takvoj sredini u kojoj je vladao toliki jad uspio naći svoj put, koji ga je danas doveo do legende, besmrtnosti i vrha svijeta. Trebate u sebi imati nešto posebno da u danima rata, kada živite u najtužnijoj zgradi u Zadru, uspijete naći nešto što će vam maknuti misli od te boli, kao što je Luka našao u igranju loptom na betonskom parkingu ispred Iža.

Teško je ne pomisliti na te njegove dane kada ga danas gledamo kako kreira igru hrvatske reprezentacije. Dječak pored kojeg smo prolazili dok je na betonu ispred Iža nabijao loptu i nismo ga primijećivali danas je kralj nogometa. I danas klinci ispred hotela Iž nabijaju loptu i igraju nogomet. Tko zna...