Utrka u nuklearnom naoružanju između dvije supersile tijekom Hladnog rata gotovo je dovela do uništenja svijeta kakvog znamo, a neke od nuklearnih katastrofa ili onog što se moglo u to pretvoriti opće su poznati i dobro dokumentirani, no postoje i neki skriveni te namjerno zatajeni...

Jedna od takvih je najveća nuklearna katastrofa prije Černobila - i gotovo jednako snažna. Incident koji je pogodio Sovjetski Savez 29. rujna 1957. do danas ostaje treća najveća nukelarna katastrofa u povijesti sa stupnjem opasnosti 6 (Černobil i Fukushima imali su najvišu razinu 7 na internacionalnoj ljestvici stupnja nuklerane opasnosti). 

Sve se je odigralo negdje u snijegom okovanom Sibiru, odnosno u gradu Kyshtym, barem su tako Rusi obavijestili svijet. No, to baš i nije točno.

Prava istina je kako se incident dogodio u gradu Ozyorsk (kojeg još nazivaju i Mayak), no Sovjeti su pokušali sakriti sve detalje, uključujući i ime samog grada.

Ozyorsk spada u jedno od onih tajnih naselja kojih nema na službenim kartama, a nitko ne smije niti ući, niti izaći bez dozvole, a po svemu sudeći takva mjesta i danas postoje u Rusiji.

Nikakva kontrola

Nakon drugog svjetskog rata Sovjetski Savez je zaostajao za razvojem nukleranog arsenala u odnosu na SAD, pa se ubrzano radilo na istraživanjima i razvojnim projektima kako bi se proizvela dovoljna količina uranija i plutonija. Nuklearno postrojenje u Ozyorsku izgrađeno je u žurbi između 1945. i 1948., a rupe u znanju sovjestkih fizičara onemogućile su ispravnu procjenu sigurnosnih odluka. Ekološki problemi osobito nisu uzimani u obzir u tim fazama razvoja nukleranih programa.

Svih šest reaktora sagrađeni su na jezeru Kyzyltash i koristili su otvoreni sustav hlađenja, otpuštajući zagađenu vodu natrag u jezero. U početku se visoko radioativni otpad odlagao u obližnju rijeku, koja ga je odvodila do rijeke Ob, putujući dalje do Arktičkog oceana. kasnije se jezero Karachy koristilo kao skladište na otvorenom.

Skladište za tekući nuklerani otpad dodano je oko 1953., a sastojalo se od čeličnih tankova montiranih u betonsku podlogu oko 8 metara duboko u zemlji. Zbog visoke razine radioaktivnosti, otpad se sam zagrijavao kroz toplinu dobivenu raspadanjem, iako lančana reakcija nije bila moguća. Iz tog razloga sagrađen je hladnjak s 20 tankova, a uređaju za praćenje rada hladnjaka i sadržaja spremnika bili su neadekvatni.

Sustav za hlađenje u jednom od spremnika koji je sadržavao od 70 do 80 tona tekućeg radioaktivnog otpada je zakazao 1956, a njegov popravak nikako nije dolazio "na red". Temperatura u njemu je počela rasti, rezultirajući isparavanjem i kemijskom eksplozijom osušenog otpada, koji se većinom sastojao od amonijevog nitrata i acetata. Eksplozija 29. rujna 1957. imala je procjenjenu snagu od 70 do 100 tona TNT-a, odbacila je betonski poklopac od 160 tona u zrak bez problema.

Iako nije bilo trenutnih žrtava zbog eksplozije, bilo je izmjereno oko 80 PBQ-a, a većina radioaktivnosti koncentrirala se oko rijeke Teche. U sljedećih 10 do 11 sati radioaktivni se oblak primicao prema sjeveroistoku, oko 350 kilometara dalje od mjesta eksplozije, što je rezultiralo dugotrajnom kontaminacijom područja.

Nitko ništa ne zna

Oslobođena radijacija je bila smrtonosna, a zbog tajnosti kojom je okružen grad, stanovništvo pogođenih područja isprva nije bilo informirano o nesreći. Tjedan dana kasnije, 6. listopada, počela je operacija za evakuaciju 10 tisuća ljudi iz zahvaćenog područja, još uvijek bez objašnjenja za evakuaciju.

Iako su nejasna izvješća ukazivala na katastrofičnu nesreću Sovjeta koja je pogodila i susjedne države, strani je tisak o tome počeo pisati tek u travnju 1958., a tek je 1976 objavljen pravi razmjer katastrofe.

Pravi broj smrtnih slučajeva je i dalje neizvjestan budući da je rak povezan sa zračenjem klinični teško razlikovati od "običnog raka", a obujam žrtava ostaje misterij.