Ne samo Morales: Ovdje su svi ljevičari tražili i dobili azil
Nakon što je u nedjelju podnio ostavku, sad već bivši bolivijski predsjednik Evo Morales već je u utorak izašao iz meksičkog vladinog zrakoplova i prvi put kročio na meksičko tlo bez puno pompe.
Zapravo je krenuo utabanim stazama kojim je išla većina ljevičara u posljednjih 150 godina. Meksiko je bio utočište onima koji su zatražili azil - među njima su španjolski ljevičari, američki socijalisti i komunisti iz Europe, piše New York Times.
Obrazlažući svoju odluku da pozove gospodina Moralesa, ljevičarskog bolivijskog čelnika koji je odstupio u nedjelju , administracija predsjednika Andrésa Manuela Lópeza Obradora rekla je da se Meksiko "pokazao kao uključiva i podržavajuća država čija su mu vrata otvorena."
Ta su se vrata otvorila i Kubancima koji su se borili za neovisnost protiv Španjolske u 19. stoljeću, ponajviše José Martí, pjesniku i revolucionaru koji je proveo nekoliko godina u Meksiku sredinom 1870-ih tijekom desetljeća kad su njegovi istomišljenici protjerivani s tog otoka.
Španjolske ljevičare koji su pobjegli nakon španjolskog građanskog rata 1930-ih također su dočekale meksičke vlasti, a u tom valu bio je i slavni redatelj Luis Buñuel, koji je stigao u Meksiko 40-ih i postao meksički državljanin.
Tijekom nacističke ere u Njemačkoj tisuće europskih Židova i komunista tražilo je zaštitu u Meksiku, a mnogi od njih bili su umjetnici i pisci. I određeni broj američkih socijalista migrirao je na jug tijekom kampanje 'Red scare' 1950-ih, koju je pokrenuo senator Joseph R. McCarthy.
Lorenzo Meyer, povjesničar i profesor emeritus iz Colegio de México u Mexico Cityju, rekao je da je meksički doček generacija lijevih prognanika način da njegova vlada uspostavi neovisnost od Sjedinjenih Država bez otvorenog vanjskopolitičkog sukobljavanja.
"Naravno, sa susjednim kao što su Sjedinjene Države, Meksiko ne može biti potpuno suveren, ali to ga ne sprečava da poduzme neke simbolične mjere", rekao je Meyer.
U 70-ima, Argentinci i Čileanci, strahujući za svoj život tijekom krvavih ratova u svojim zemljama, utočište su potražili u Meksiku, koji je zaštitio i obitelj predsjednika Čilea Salvadora Allendea, koji je umro 1973.
U novije vrijeme, Gvatemalci su izbjegli taktiku spaljene zemlje gvatemalske vojske 1980-ih i migrirali su u Meksiko, a najpoznatiji je Rigoberta Menchú, koji je 1992. dobio Nobelovu nagradu za mir .
U posljednjih nekoliko godina, desetine tisuća Srednjoamerikanaca ovdje je zatražilo azil, a mnogi su to učinili nakon što se nisu uspjeli dokopati SAD-a.
Ostali istaknuti prognanici uključuju svrgnutog iranskog šaha Rezu Pahlavija i njegovu obitelj, koji su 1979. godine dobili turističku vizu i proveli nekoliko mjeseci živeći u gradu Cuernavaca, južno od glavnog grada, prije nego što je otišao u SAD na liječenje. No, nakon toga meksička vlada nije mu više odobrila povratak.
Za neke meksičko utočište nije samo osiguralo drugi život, već se pokazalo i kao polazište za uspješan povratak u domovinu. Nakon neuspješnog napada na kubansku vojarnu 1953., Fidel Castro živio je u Mexico Cityju i ovdje isplanirao svoju konačno uspješnu kampanju za svrgavanje kubanskog vođe Fulgencija Batista.
Ali Meksiko nije svima bio dobar domaćin.
Među najpoznatijim ličnostima koji su potražili spas u ovoj zemlji bio je i Lav Trocki nakon što ga je Staljin prognao iz SSSR-a. Niti jedna zemlja nije mu htjela dati azil, pa se skrasio u Meksiku odakle je nastavio žestoko kritizirati Staljina koji je na kraju naručio njegovo smaknuće. Ubio ga je tajni agent Ramon Mercader, koji se uspio zbližiti s Trockim. Ubio ga je udarcem pijukom po glavi, a Trocki je umro idući dan u bolnici.