Nekad kriminalac, a danas globalna literarna zvijezda otkriva sve u intervjuu

Fraktura/Promo
Prozvao se najnesposobnijim kriminalcem na svijetu iako je pljačkao banke, švercao drogu, prodavao oružje mudžahedinima, bježao iz zatvora... Pa postao cijenjeni pisac
Vidi originalni članak

Bio je kriminalac u dugogodišnjem bijegu od zakona, a onda i na dugogodišnjem odsluženju zatvorske kazne - iz svega toga izašao je kao preporođeni novi čovjek i autor dva svjetska bestselera, “Shantaram” i “Sjena planine”, ove godine konačno objavljenih u hrvatskom prijevodu. O životnoj priči i literarnom putovanju Gregoryja Davida Robertsa već smo nekoliko puta pisali, a sad smo dobili priliku razgovarati sa samim autorom. U svom novom domu na Jamajci, između rada na novim knjigama i novim glazbenim albumima, našao je vremena odgovoriti na nekoliko pitanja...


 BestBook: Kad se danas osvrnete na dio života ispunjen zločinom i zatvorskim kaznama, čini li vam se kao da je to nečiji tuđi život? I ako biste morali izdvojiti jednu važnu lekciju, mudrost stečenu na tom ludom životnom putu - koja bi to bila?
Nažalost, ne. Ne čini se kao da se sve to događalo nekom drugom. Bilo je više no jasno da se to događa meni i da sam ja počinitelj. I prihvaćam odgovornost za to. Dio shvaćanja tko si kao osoba jest prihvaćanje odgovornosti za ono što si napravio u prošlosti, kao i odgovornosti za stvari koje su se tebi događale, odgovornost koju si prije vjerojatno prebacivao na druge. Među mnogim lekcijama posebno bih izdvojio onu da nikad ne treba odustati, posebno ne od sebe. Nikad ne odustaj od ljubavi, od prijatelja i ljudi kojima je stalo do tebe. Nikad ne odustaj od života. Ne propuštaj svoju šansu, priliku za transformacijom, preuzmi kontrolu nad svojim životom. Shvati da si slobodan izabrati promijeniti svoj život u bilo kojoj fazi, u bilo kojem trenutku, od jednog trenutka do drugog možeš u potpunosti promijeniti tijek svog života. To počinje s ispravnim namjerama. Nikad ne odustaj od sebe, od vlastite šanse za iskupljenjem, od prilike da oblikuješ svoju sudbinu vlastitom slobodnom voljom. To je lekcija koju bih proslijedio svima.


BestBook: Mislite li da biste ikad završili tu gdje jeste da nije bilo tog mračnog razdoblja, tj. mislite li da biste bili uspješan pisac bez takve vrste životnog iskustva, avantura koje su inspirirale vaš rad?
 Vjerujem da sam, samo na drugačiji način, bio uspješan pisac prije no što je ‘Shantaram’ objavljen. Dok sam bio bjegunac, objavljivao sam pod lažnim imenima. To znači da je netko smatrao da je moj rad dovoljno dobar da bi bio objavljen. Nisu znali tko sam. Nisu znali da sam bjegunac. Upoznali su me i pročitali moj rad te ga odlučili objaviti. Tako da sam na neki način imao priliku za uspjeh u pisanju i prije no što sam preokrenuo svoj život pa konačno mogao objavljivati javno i otvoreno. Jedino što je moglo stati na put uspjeha bili su moje ponašanje i djela. Kakav utjecaj ima život prepun avantura u usporedbi sa životom koji je proveden kod kuće u obavljanju vrtlarskih poslova? Ovdje imamo dva pisca. Do koje mjere život pun avantura i ludih iskustava omogućuje piscu da postane bolji pisac? Nisam siguran da to ima ikakvog utjecaja. Ne mislim da ljudi trebaju imati život bogat iskustvom da bi pisali. Mislim da trebaju imati bogatu maštu. Pročitao sam divnu knjigu koju je u slobodno vrijeme napisala osoba zaposlena u računovodstvenoj tvrtki. Nije imala divljih, ekstremnih avantura u svom životu, ali napisala je predivnu knjigu ispunjenu stvarima koje su zapravo vrlo važne, a to je empatijsko razumijevanje toga tko smo mi. Očajna potraga za osnovama ljudskosti. Postoji nešto što je svima zajedničko. Možemo li to doseći? Možemo li se povezati jedno s drugim na toj bazi? To je ta nedostižna stvar za kojom tragamo. Dala bi nam instantnu povezanost, bez obzira na to tko smo, koja je naša kultura, odakle smo... Razumjeli bismo da smo svi ljudska bića. Ne mislim da trebamo divlja, ekstravagantna iskustva. Samo trebamo divlju, ekstravagantnu maštu.


 BestBook: Koji je bio prvi korak na vašem putu iskupljenja i bi li do njega ikad došlo bez Indije?
Prekretnica na tome što nazivate mojim putem iskupljenja bio je istek prve godine u samici. Prvu godinu sam, kao vjerujem i mnogi drugi, proveo s grčem u želucu kriveći cijeli svijet. Onda se kalendar okrenuo i znaš da te čeka još jedna godina u samici, a jednu si već odradio, shvatiš što zapravo znači godina dana izolacije. Znaš da sad imaš još jednu godinu koju moraš izdržati i tu nastaje reality check. Započeo sam dugotrajni proces gledanja u sebe, prihvaćajući odgovornost za svoja djela, za sve što mi se dogodilo u prošlosti i za ono što sam činio drugima. Shvatio sam da je sva ta bol i poniženje zvijer koju sam sam stvorio. To je bio proces, prekretnica koja se dogodila u samici i vrlo sam zahvalan na tom vremenu. Mislim da nikad ne bih imao vremena za samo biti, izolirati se i dubokoumno razmišljati. Na to me prisilio pravni sustav, koji je rekao da je kazna za bijeg iz zatvora dvije godine samice. Ali ne mislim da su ovakvi dramatični preokreti nužni za svakoga. Mislim da ljudi ionako dođu do svojih životnih preokreta. Svatko od nas je imao trenutak u kojem je iznova procjenjivao tko je bio u prošlosti, kao i tko želi postati u budućnosti. Iako je duhovna dimenzija života u Indiji bez sumnje odigrala ulogu u osobnoj evoluciji kao osobe, ne mislim da je nužno potrebno biti na posebnome mjestu za postizanje unutarnje promjene. Mislim da to možemo postići bilo gdje i bilo kad ako otvorimo sebe unutarnjoj istini. 


 BestBook: Indija je još jedno od mističnih mjesta koje zaokuplja zapadni svijet. Pisali ste o predivnoj i ružnoj strani Indije - koje su najbolje stvari koje bi zapad mogao usvojiti od Indije?  
Pozitivne strane Indije su brojne. Jedna od njih je način na koji se odnose prema drugim ljudima, postoji doza nježnosti u tome. To je posebno za Indiju, način na koji se ljudi smiješe strancima, klimaju glavom jedni drugima pokušavajući se brzo razumjeti. Ne trude se jako objasniti sebe, žele u potpunosti slušati i biti s ljudima. Blagost koju imaju, ljudi mogu biti nagurani u redu, na stanici vlaka, nebitno, ali svejedno uspijevaju biti ljubazni jedni prema drugima i iskazati poštovanje. Indijski način suživota je dar svijetu. I to će vam reći svatko tko je bio tamo. Druga stvar je da je to duboko duhovna zemlja. Mislim da su mnoga od naših duhovnih uvjerenja proizašla iz Indije. Čak i taksi, policijski kombi, zatvorski autobus, školski autobus, prodavaonica, svako mjesto ima nekakvu duhovnu stvar u sebi, koja odražava pogled na duhovnost. Gdje god da odeš, diljem zemlje namirisat ćeš tamjan među drugim mirisima, sve je prožeto mirisom duhovnosti. Zvukovi grada su zvona iz hramova, zvuk školjke u koje se puše, Azan iz minareta. Čuti to pet puta dnevno, čuti sve druge ceremonije, čuti zbor koji pjeva Aleluja iz kršćanske crkve na uglu. Nije to samo pitanje religije. Iznad toga je. To je osjet duhovnosti u svemu. Mnoge prodavaonice imaju sliku svojih predaka s cvijećem koje ih okružuje, kako bi im poručili da su još s njima, da ih još vole i trebaju uz sebe. Mislim da su nježnost ljudi, kao i duboka temeljna duhovnost veliki darovi Indije svijetu.


 BestBook: U istoj toj Indiji život vam je mnogo puta bio u opasnosti. Mislite li da ste imali sreće?
Da, bilo je mnogo situacija, obično uzrokovanih mojom nesmotrenošću. Pristao sam napraviti nešto zbog kojeg god blesavog razloga i to me dovelo u opasnu situaciju. Strah koji osjećaš kao bjegunac je konstanta. Svake večeri ideš spavati u očekivanju da će, kad zatvoriš oči, uletjeti kroz vrata i uhititi te. To traje godinama, povećava se tijekom vremena, kao neka vrsta zamora napetosti gdje počneš suludo riskirati. Na kraju sam i uhvaćen u takvom suludom riziku, krijumčario sam sve vrste putovnica, zlato i glupe stvari. Znajući da preuzimam golemi rizik. Svaki sljedeći put se razina rizika samo povećava. To je jedan od razloga zašto bjegunci na kraju budu uhvaćeni. Dostignu čudnu razinu straha, zapravo zamor od blokiranja straha i napetosti. I onda se počinju izlagati golemom riziku. To je veliki dio toga. Uslijed prihvaćanja velike promjene u životu, stvari s kojima se moraš suočiti su, naravno, žaljenje, kajanje i krivnja. Ako si došao do te točke u životu i imaš imalo pristojnosti, patiš zbog stvari koje si učinio. Ono što dobiješ na drugoj strani je smirenost, mir koji ne možeš ni zamisliti. Mali primjer je moj prolazak kroz carinu i imigraciju prije nekoliko godina. Službenik gleda moju putovnicu, diže telefonsku slušalicu, govori nesto, spušta je i kaže: ‘Gospodine Roberts, molim vas da pođete za mnom’. Zatvara pretinac i vodi me kroz imigracijski centar, pored ljudi koji su uhićeni do unutarnjih prostorija, ureda gdje je sjedilo pet službenika. Kad su se vrata otvorila, tražili su me autogram. Rekli da obožavaju moju knjigu. To je dar koji primaš kad prijeđeš na drugu stranu linije. Ne radi se o napuštanju svog straha i strepnje koju si imao godinama, za tebe se otvara drugačiji način života. Mislim da je dobra sreća samo anomalija u distribuciji vjerojatnosti. U kontrastu, sreća je rezultat napornog rada i fokusiranosti namjere. 


 BestBook: Glumili ste i u Bollywoodu...
U jednom sam filmu glumio mladog bjegunca. Pojavljujem se na nekoliko milisekundi sjedeći u stolici, pretvaram se da sam turist u baru. To je film s Kimi Katkar i stvarno dragim likom, Chunkyjem Pandeyom. Riječ je o filmu “Paanch Papi”, u kojemu možete vidjeti kako sam izgledao dok sam bio u bijegu.


 BestBook: ‘Shantaram’ je napisan u zatvoru. Rukom?
Na početku sve pišem rukom. Onda to prebacim na stranicu u kompjutoru. Prvi draft pisan rukom omogućuje mi više ekspresije. Kad to prenesem na monitor i vidim crno na bijelom, pomislim, to ne može tako. To je previše. Izgledalo je dobro napisano rukom, činilo se sjajno, ali je previše. Ako tipkaš direktno na stranicu, neke stvari ti ne bi ni pale na pamet, jer postoji nešto u disciplini teksta. Postoji nešto u tom crnom i bijelom što ima tendenciju lagano kočiti tvoju elastičnu maštu. Pisanje rukom dopušta laganiji tok. Preporučio bih to svima, povezanost oka i ruke, pišite rukom često i učestalo koliko god možete, budite dosljedni koliko možete biti. Može puno pomoći kad dođete do toga da sjedite i pišete na praznom ekranu.


  BestBook: Poznato je da su zatvorski čuvari uništili rukopis i morali ste početi pisati ispočetka. Kako ste se mentalno nosili s tim?
Uništenje rukopisa bio je proizvoljan čin jer sam imao dozvolu za pisanje. Bila je to prekretnica. Prva je emocija, kao što bi bila i većini, ljutnja, no sjeo sam na krevet i gledao komadiće tog djela te pomislio dvije stvari. Prvo, u samici sam odlučio promijeniti život i svoj put. Dio toga je bila odluka da ne gledam na čuvare kao uniforme, nego kao druga ljudska bića. Tako sam počeo razmišljati i shvatiti što je guralo njega u to stanje ogorčenosti, ljutnje i bijesa, zašto je odlučio potrgati tako nešto. To mi je pomagalo, jer umjesto da mislim kako je to učinio neprijatelj, to je bila samo druga osoba koja je duboko uznemirena. Druga stvar je da sam, duboko u sebi, znao da to mogu ponovno napisati. Uvijek sam smatrao da ako je rad izgubljen, nije kraj svijeta jer ću to ponovno napisati i bit će još bolje. Uvijek sam imao samopouzdanje, vjeru u svoje sposobnosti i to mi je pomoglo da, nakon što sam o svemu razmislio, odem do čuvara i da mu kažem da znam što je napravio, ali da je u redu. Spustio je glavu i rekao da uopće ne zna zašto je to napravio. Uopće ne zna zašto je to napravio. Mogao je to biti nasilan sukob koji bi promijenio sve, putanju mog života, napad na službenu osobu, no umjesto toga donio mi je napredak u odnosu s tim zatvorskim čuvarom. Bila je to prekretnica. Nije to bilo pitanje prelaska preko toga. Više je bilo pitanje mogu li činiti ono što propovijedam i reći da sam promijenio život? Jesam li se zbilja promijenio? Ili ću ostati nasilna osoba koja će reagirati na iracionalan način? Trebalo mi je 13 godina da napišem knjigu jer sam, kao prvo, dio tih godina bio u zatvoru, a drugo, imao sam pet godina uvjetne kad sam morao raditi i pisati izvještaje o izvedbi posla. Bilo je to pola radnog vremena, konstantno sam pokušavao uštedjeti dovoljno novca da uzmem predah od posla i napišem knjigu.


 BestBook: Jeste li se stvarajući ‘Shantaram’ oslanjali na svoje literarne utjecaje?
Moji literarni heroji, takvi kakvi jesu, bili su sa mnom, okupljeni u sobi. Kao pisac, ako imaš literarne heroje, moraš im udovoljiti. Moraš se izdići do njih. Moraš dobiti odobravajuće kimanje glavom od Shakespearea, koji sjedi u kutu i kaže: ‘Nije to uopće loša rečenica, moj momče’. Kad bi Virginija Wolf sjedila u kutu i rekla: ‘Znaš što? Mislim da je taj ulomak što si ga napisao baš divan, mogla  bih izvaditi kamenje iz džepova i ne otići na rijeku danas’. Imati neke pisce kojima si se uvijek divio, kao Thomas Hardy i Lawrence Durrell u sobi s tobom... Mislim da je Durrellova ‘Alexandria Quartet’, jer je tako ogromna knjiga posvećena ljubavi prema gradu Aleksandriji, bila veliki izvor informacija. Preporučio bih je svakome, ali pročitajte sve četiri. Ako uzmete ‘Alexandria Quartet’, čitajte ih po redu, jer kad čitate prvu koja vam ispriča priču, onda čitate drugu knjigu i lik kaže: ‘Oh, ti misliš da se to dogodilo? Ne, ne, ne, ne. Ja znam više o tome’. Saznaš širu priču i onda dođeš do trećeg lika u trećoj knjizi pa on kaže: ‘Ne, ne, ne, ovaj drugi je znao samo pola priče. Ja znam sve tajne’. To je nevjerojatna knjiga. Samo pisanje je divno, tako lirsko. To su zapravo moji literarni heroji - lirski pisci.


 BestBook:  Je li nastavak ‘Sjena planine’ planiran ili je rezultat uspjeha ‘Shantarama’? 
Planirao sam obje knjige u isto vrijeme. ‘Sjena planine’ je bila već tad u planu, čak sam je mislio prvu objaviti. Arhitekturu oba djela imao sam postavljenu u formatu skice. Prije nego što sam prešao na detalje, puno sam razmišljao o tome kako bi druga knjiga ‘Shantaram’ bila puno pristupačnija većini čitatelja kao uvod u svijet koji pokušavam opisati. ‘Shantaram’ je puno blaži uvod, mekši od sukoba u ‘Sjeni planine’. Obje knjige su, dakle, bile planirane u isto vrijeme. Za ‘Sjenu planine’ trebalo mi je devet godina. Prve tri godine su provedene u slaganju arhitekture romana, učenju dva paralelna alegorijska teksta koja se pojavljuju na svakoj stranici ‘Sjene planine’, ‘Ep o Gilgamešu’ i ‘Eneida’. Sljedeće četiri godine proveo sam pišući, a zadnje dvije godine u uređivanju i prepravljanju romana 23 puta. Sve zajedno, govorimo o 20.000 stranica. Prava čarolija romana je vrijeme provedeno u uređivanju i prepravcima, tako da se sav trud isplatio.


 BestBook:  ‘Shantaram’ će uskoro postati TV serija. Postoje li nove informacije o razvoju projekta, čija se produkcija usporila zbog pandemije?
Nemam novosti, samo znam da volim Charlieja Hunnama i veliki dio ekipe koja radi na tome. Iznimno sam oduševljen projektom, ali sam duboko u onom što trenutačno radim. Stvaram glazbu, nove umjetničke projekte i umjetnička djela konstantno. Izlazi mi serija novih knjiga pa sam bio intenzivno fokusiran na završavanje tih djela. Nadam se da ću, kad završim ovo na čemu sad radim, biti u mogućnosti više komunicirati s glumcima i ekipom serije. Ali trenutačno sam duboko uronjen u svoj rad.


 BestBook:  Adaptacija dolazi nakon skoro 20 godina od prve vijesti o filmskoj verziji, koja se nikad nije ostvarila. Jeste li bili frustrirani što se kroz sve te godine film najavljivao, a nikad pojavio? 
Nikad nisam bio frustriran time što Warner Brothers nije završio projekt, jer sam putem upoznao mnoge talentirane redatelje poput Petera Weira i Mire Nair, producente poput Grahama Kinga koji je začuđujuće, predivno ljudsko biće i nevjerojatno plodan i kreativan producent, strastven i predan projektu. Bilo je zadovoljstvo upoznati ga i još cijenim vrijeme koje sam uspio provesti s tako talentiranim ljudima. To se nikad ne bi dogodilo da nisam potpisao ugovor. Uvijek sam bio preokupiran vlastitim poslom pa se nikad nisam brinuo oko toga. Pustio sam sudbini da povede ovaj projekt. Sad kad ga je kupio Apple TV, Paramount TV i Anonymous Content kao TV seriju, još sam sretniji, jer smatram da knjiga bolje pristaje formatu serije, nego filmu. Mislim da bi film bilo teško napraviti u manje od tri sata. Dok se u TV seriji možeš usredotočiti na scenu i učiniti je intenzivnom, pustiti da prođe vrijeme pa se ponovno vratiti na nju.


 BestBook:  Vaša nova knjiga izlazi krajem godine i govori o osobnom duhovnom putu. Možete li nam reći nešto više o tome?
‘The Spiritual Path’ je mala knjiga koja objašnjava što se dogodilo kad sam odlučio vjerovati i priznati postojanje Božanskog, predati sve negativno iz sebe. Proces je kulminacija desetljeća potrage za odgovorima, sjedeći pod nogama učitelja, postavljajući pitanja i prikupljajući njihove odgovore, prosijavajući ih tako da ostanu oni koji su mi imali najveći trajan smisao. Konačno sam sreo duhovnog učitelja koji je inkapsulirao mudrosti za kojima sam tragao, odgovore koji su mi pomogli, ali i fizičku praksu u svojoj ritualističkoj tantričkoj predanosti puhanju u školjku ispred vatre. Nakon godina promatranja, počeo sam shvaćati što to on zapravo radi. Sve je u povezanosti. Radilo se o pronalasku mjesta napuštanja unutar sebe, prostora u kojem se ego svede na malecnu točku koja nestaje, stvarajući povezanost s nečim izvan ove materijalne stvarnosti. Duhovno je nešto nježno, to je nešto što potvrđuje svaku dobru namjeru koju imaš, svako dobro djelo koje učiniš. Potvrđeno je prirodnim svijetom oko tebe. To je povezanost koja je moguća. Kad sam vidio povezanost koju je ostvario moj učitelj, mislio sam da je to fenomen ograničen samo na njega. Kad sam mu rekao da se moram vratiti u Australiju i brinuti se o roditeljima, koji su bili na samrti, dao mi je školjku i rekao: ‘Ako želiš svirati, sviraj. Ako je želiš staviti na policu kao dekoraciju, stavi je’. Ponio sam školjku u Australiju i prošao razne korake pročišćenja sebe iznutra, gledajući na stvari poput ponosa i taštine, pokušavajući ih smanjiti u rubove svog fokusa, gurati ih na margine. Ostaviti veliki otvoreni prostor za privrženost, za davanje sebe, svoje energije, svoje ljubavi, svoje najčišće namjere. Dok sam to radio i zakoračio, počeo sam puhati u školjku i zapisivati note. Prvi put kad sam puhnuo u školjku i svaki put od tada, tijekom prvih pet godina takvog rada, skupio sam note i sažeo ih u malu knjigu zvanu ‘The Spiritual Path’.


 BestBook:  Koji je set principa promoviran u ovoj knjizi? Budistički, hinduistički...? Kako biste laicima približili tu vrstu duhovnosti?
Nisam pristaša ni jedne religije. Nisam hinduist. Nisam budist. Molio sam s vjernicima svih vjera, s muslimanima, bili oni šijiti ili suniti. Prošao sam post s njima tijekom ramazana, nisam mogao sjediti i jesti kad moji prijatelji nisu smjeli. Pokazalo se teškim, no strahovito ispunjavajućim proći kroz sve to. Divne gozbe kojima prekidaš post svake večeri u društvu prijatelja su uzvišene. Iskusio sam toliko radosti s vjernicima svih religija. Molio sam s vjernicima posvuda, no ništa me nije privuklo do te mjere da kažem - to je za mene, to moram postati. Kad sam upoznao svog učitelja, razgovarali smo o tome i rekao mi je da nije potrebno da postanem hinduist. Jedino što je potrebno jest to da budem iskren. Hajmo malo drugačije razmišljati - jesmo li bili duhovni i prije nego što smo izmislili religije? Postojali smo stotinama tisuća godina prije nego što je i jedna od poznatih religija izmišljena, prije nego što su došli veliki proroci, prije velikih vidioca i velikih epskih pisaca koji su nam dali naše vjerske tekstove. Jesmo li bili duhovni? Mislim da jesmo i učitelj mi je rekao da naravno da jesmo, čak i mnogo dublje povezani s prirodom nego što smo danas.  


 BestBook:  Bavite se glazbom, objavili ste i album... Koliko ste trenutačno posvećeni glazbi?
Strastveno sam se posvetio glazbi. Trenutačno živim na Jamajci, epicentru glazbene renesanse u ovom području Kariba, a i kroz jamajčansku dijasporu sve do Londona, Toronta, SAD-a i dalje. Skladam, pišem, sviram i snimam glazbu, miksam i sam radim produkciju, pa snimke šaljem inženjeru na masteriranje. Sad smo u procesu masteriranja novih snimki s pjevačem i glazbenicima u studiju, kao i nekoliko instrumentalnih albuma koje sam napisao i odsvirao. 

Posjeti Express