Kad pritisak kantautorstva postane prevelik, nacrtam slatku životinju ili religijsku ikonu ili mitološko biće ili nešto. Ili uzmem polaroid ili napravim nešto od gline, riječi su pjesnika i ikone alternativnog rocka Nicka Cavea. Cave je nedavno napravio i svoj online shop, jednostavnog naziva “Cave things”, gdje prodaje svoje rukotvorine. Ima tamo svega, od šalica s natpisom “Suck my dick”, malih religijskih ikona koje je sam nacrtao, pa do tradicionalne rođendanske viktorijanske knjige s jednim njegovim citatom za svaki dan u godini. Strast je to koju vuče iz vremena otkad je živio u Berlinu i obilazio buvljake, a ne libi se priznati da ga posebno privlače sveci odrubljenih glava, kosa i pečati. Od 2018. Cave na stranici “The Red Hand Files” objavljuje blog postove, a tamo se fanovi mogu pretplatiti na newsletter ili mu mogu izravno postaviti pitanje. U jednom od njih je objasnio zašto nije podržao bojkot nastupa u Izraelu na koji je pozvao Brian Eno. Direktno se obraćajući Enu, rekao je da ne podržava trenutačnu vladu u Izraelu i da je svjestan nepravdi nanesenih palestinskom narodu, no da ne prihvaća da njegova odluka da nastupi u Izraelu može biti bilo kakva prešutna podrška politici vlade.

Cave je jedna od rijetkih slavnih ličnosti koja je izrazila svoje neslaganje s “cancel” kulturom koja “ima gušeći učinak na kreativnu dušu društva”, dok istodobno smatra da je politička korektnost postala najnesretnija religija na svijetu. Distancirao se od takozvane “woke” kulture koja ne dopušta drugačije razmišljanje, no i od većine religija, ateizma i radikalnih dvostranačkih političkih sistema. Religija je, međutim, oduvijek bila ukorijenjena u njegovo kantautorstvo, a njegovo daljnje poniranje u sebe i svijet duhovnosti samo se nastavilo s novim albumom “Carnage”, koji je snimio s Warrenom Ellisom, multiinstrumentalistom i članom Bad Seedsa od 1994., koji s Caveom više od 16 godina radi muziku za film i kazalište. 

Ovo im je prvi album kao duo na kojemu surađuju samo njih dvojica - ne računajući glazbu za soundtrackove, a Cave je svojedobno rekao da mu je Ellis pomogao da prevlada samotnost pisanja pjesama te da je taj proces s njim puno ugodniji i plodniji. “Carnage” dolazi dvije godine nakon albuma “Ghosteen”, pet godina nakon albuma “Skeleton Tree” i šest godina nakon smrti 15-godišnjeg sina Arthura. Pretposljednji album ostavljao je dojam tragičnog gubitka, no zadnji se tugom, gubitkom i žalovanjem bavio još izravnije, ostavljajući dojam posebno emotivne nebeske molitve. Caveovo stvaralaštvo oduvijek obilježava bogatstvo stihova koje stremi zaokruženim narativnim cjelinama. Tako je i ovdje. Pjesma koja otvara album naslovljena je “Hand of God”, a već prvim stihovima na slušatelja ostavlja snažan dojam (“Postoje ljudi koji žele saznati tko/Postoje ljudi koji žele saznati zašto/Postoje ljudi koji ne pokušavaju pronaći ništa/Osim to kraljevstvo na nebu”). U trenutku kad zbor počne s ponavljanjem refrena “Hand of God”, to na trenutke zvuči kao “Have no God”, što približno prenosi poruku protagonista koji želi zagaziti u rijeku da ga struja povuče na dno, nemajući vjere da negdje postoji nebesko kraljevstvo. Ponovno se kraljevstvo nebesko spominje u pjesmi “Lavander Field”, u kojoj je protagonist beznadni čovjek koji samotno putuje poljima lavande, no javljaju se glasovi koji ga uvjeravaju da postoji kraljevstvo nebesko, da samo treba imati vjere.

Pjesma “White Elephant” posvećena je britanskom kiparu i slikaru Thomasu Houseagu, s kojim se sprijateljio u vrijeme snimanja posljednjeg albuma i u čiji je studio u Frogtownu često odlazio. Izravno se dotiče Black Lives Matter pokreta, a pjeva o bijelom lovcu koji sjedi na svojem trijemu s pištoljem za slonove, dok prosvjednik kleči na vratu kipa, koji potom kaže da ne može disati. Prosvjednik mu odvraća da sad zna kako je to i ruši ga u more. Agresivnim, galamećim glasom u jednom trenutku kaže: “Upucat ću te u jebeno lice ako pomisliš krenuti ovamo”. U jednoj pjesmi govori kako sjedi na balkonu i čita Flannery O’Connor s olovkom i planom, otkrivajući svoju naklonost prema južnjačkoj gotici. Cave je i sam pomalo kao kakav južnjački preacher-man, lutajući prorok apokalipse koji propovijeda o misterijama života i starozavjetnim prokletstvima, a nešto od toga će se osjetiti i među stihovima ovih pjesama, u kojima su protagonisti uglavnom samotni muškarci koji tragaju za životom poslije života, za smislom koji im nije ponuđen u zemaljskoj egzistenciji. Album je, prema Caveovim riječima, nastao kad Bad Seeds nisu mogli nastupati zbog pandemije, pa je zbog toga krenuo s promišljanjem života. Rezultat je “brutalan, ali vrlo lijep album smješten u zajedničku katastrofu”. Kao i ostale Caveove uratke, karakterizira ga ponešto mračna atmosfera, propitkivanje smisla života i vjere, ali i društvene zbilje koja nas okružuje. 

Djetinjstvo je također tema koja se ponavlja kroz album, a prva slika je dječak koji pjeva i baca novčiće u rijeku te kasnije u drugoj pjesmi djevojčica koja pliva između brodova, a majka joj maše s obale. U obje ove slike gotovo da se može opipati strah od gubitka. Dječak na obali je osamljen, možda više i nije prisutan na ovom svijetu, a djevojčica između brodova svaki čas bi mogla biti izgubljena, oteta od svoje majke. Oni koji su čitali o tome kako je Nick 2015. izgubio sina, malo jasnije će razumjeti teme kojima se pjevač bavi, kao i tugu, melankoliju i usamljenost, koja je i prije bila prisutna u njegovu radu, ali sad je dodatno potencirana. Mrak mu nije stran, ali kao da je sad zagazio u neki drugi tip mraka, iako je i taj mrak ispunjen ljubavlju podjednako kao i nadom. Ukratko, obožavatelji kako lika, tako i djela Nicka Cavea, pandemijskim albumom nikako neće biti razočarani.