"To je priča o užoj zajednici, familiji i prijateljima, koji žive u naoko dobrim odnosima, ali se u zraku osjeća zloslutnost. Zbog nekoliko slučajnih događaja na površinu izbijaju sumnje, tajne, laži i osjećaj krivice. U situaciji očaja dolazi do krvoprolića i postavlja se pitanje tko će preživjeti. Vidio sam film u jednoj fazi. Nekako je drukčiji. Jako me zanima kako će publika reagirati", kaže Dijak dodajući da u filmu još igraju Nataša Janjić, Janko Popović Volarić, Gogo Bogdan, Boki Navojec, Fićo Križan i car Milan Štrljić. Dijak ovih dana obilazi Hrvatsku gostujući s predstavom "Posljednja Freudova seansa" Planet Arta u kojoj tumači lik pisca, vjernika Clivea S. Lewisa, budućeg autora popularnih "Kronika iz Narnije", koji se sukobljava s Freudom oko pitanja postoji li Bog. Budući da se kod nas to pretvorilo u političko pitanje te izaziva ideološke i političke podjele, pitali smo ga kako on vidi taj problem. Dijak nam prvo otkriva da se svaki put kad, zajedno s Markom Torjancem igra tu predstavu, osjeća kao da u nekom malom praškom kazalištu, zajedno s dvjestotinjak ljudi, u sat vremena, prolazi kroz misli i pitanja koji su ključni za svakog čovjeka.

"Razgovarajući i razmišljajući o Bogu i ljudima, dobru i zlu, promišljamo o sebi. To smiruje, ispunjava i pokreće. Marko Torjanac nije samo vrstan glumac, on je kompletan kazališni čovjek i s njim je užitak raditi i biti. Privlači me usko, malo, intimno okruženje. To naoko malo, a duboko kao ocean. Izvan toga pokušavam činiti takozvanu psihičku nevidljivost, a sve u obranu svojega svijeta i svojih bližnjih", pojašnjava Dijak. "Politika ideologije je budalaština, dimna bomba, čisto farbanje, a sve u svrhu tajnog, svirepog djelovanja", nastavlja Dijak. "Moć i lova, to opija. Od toga čovjek zapravo poludi. Recimo, ta ustaška moda. S čim se to oni 'igraju'? Što bi htjeli? Rat? Pa da opet što? Izgube? Glupo. To me nervira i tjera u afekt, koji pod svaku cijenu želim izbjeći. To truje. Mir, sklad i estetika je ono što me privlači. Hrvatska nije ustaška. Hrvatska ne bi trebala biti ni lopovluk, a ispada da smo samo talentirani za pokrasti. Čemu takva Hrvatska? Budućnost neće trpjeti ove naše domaće, zaostale gluposti. Brzo će se to morati urušiti.

Rambo Amadeus je rekao da treba ukinuti predmet povijesti i uvesti predmet budućnosti jer iz povijesti očito ništa nismo naučili. Pred nama je znanost, ne ideologija. Ekologija i održivi razvoj važnije su teme. Trebalo bi prestati proizvoditi viškove i više reciklirati. To otvara svijest i stvara drugačije pristupe životu. Poput permakulture. I uopće ta agresivnost. Ljudi pate i pogibaju, raznose ih bombe, a sve u ime ne znam čega, koga? Boga sigurno ne. To treba stati! Kako? Jednostavno prestati proizvoditi oružje i umjesto kalašnjikova djeci u ruke davati, recimo, violine", ističe Franjo Dijak. Kako se mnogo umjetnika aktiviralo u inicijativi Kulturnjaci 2016., a neki od njih bili su prisutni i na demonstracijama kojima se tražila smjena novog ministra kulture, pitali smo Dijaka koji je njegov stav o aktivizmu i društvenom angažmanu glumaca i općenito umjetnika. Na upit trebaju li glumci biti i društveno angažirani i založiti se u ime ili obranu nekih ideja i vrijednosti, Dijak je odgovorio: "Apsolutno!", dodavši kako su kulturnjaci u pravu i da ih ova "nitkoneznakakva" ekipa na vlasti mora poslušati.

"Javno društveno djelovanje za čovjeka je prirodno i neophodno, naravno u okvirima kompetencije i vlastitog djelokruga. Struku se pritom treba stalno unaprijeđivati, modernizirati, činiti ju dinamičnom, društveno važnom. Treba izbjeći situaciju 'samo sebi svrha'. Otvarati se kroz, danas tako popularnu riječ, komunikaciju. Prečesto spominjanje te riječi, tog pojma upućuje na nedostatak istog. To udaljava, zatvara ljude i opet vraća na 'privatne prčije', politiku ukazom, bez mogućnosti polemike, svojatanje. Smiješno. Gdje su nam autoriteti? Tjeranje straha u kosti je krivo. Ono stvara paranoično društvo, gdje nisi svoj, bojiš se i sebe, užas. Ne treba nam takvo društvo. To treba što prije napustiti", kaže Dijak. Govoreći o svojim glumačkim počecima, Franjo Dijak je ispričao da je glumac postao slučajno. Prijelomni je bio susret s Vladom Krušićem iz Učilišta ZKM-a, koji je u to vrijeme testirao đake po dramskim grupama zagrebačkih osnovnih škola. Odabrao je petnaestak polaznika iz raznih škola, kaže, i s njima složio grupu u Učilištu što mu je u sljedeće četiri godine, uz Ekonomsku, bila srednja škola za glumu.

"Super smo radili, išli u Grožnjan u Actor Studio, učili, provodili se. Tu su bili, recimo, Rakan Rushaidat, pa Olga Pakalović, Damir Orlić, Ana Begić i druga ekipa koja nije završila u glumi nego u raznim drugim smjerovima. To je bila moja prva glumačka formativna faza, moja polazišna točka", kaže Dijak. Na pitanje što je najviše utjecalo na njegovo formiranje i svjetonazor, Dijak je odgovorio da su to bili ljudi. Dodaje da je 1995. godine, zajedno s Rakanom Rushaidatom i Damirom Orlićem, upao na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti gdje je sreo Roberta Ugrinu, također s Trešnjevke, te upoznao ostale iz generacijeAntonija Nuića, Dariju Lorenci, Anitu Matić, Janka Rakoša te druge starije i mlađe kolege. "Sve četiri godine faksa bilo je preludo", ističe Dijak. "Snimali smo studentske filmove, učili, izlazili i bili baš dobra škvadra. Maštali smo, filozofirali, planirali, pravili se važni, odrastali. Uvijek bi netko donio neku novu knjigu ili otkrio novi bend. Gledali smo filmove i predstave. Bili smo gladni novog, kao uostalom svi mladi ljudi. Neprestano smo bili u nekoj vrsti opozicije, 'revolucionarni', htjeli smo drugačije. Ranko Marinković je rekao da mlad čovjek mora biti socijalist", ističe Dijak.

Glumačku karijeru započeo je na trećoj godini, zajedno s Dariom Lorenci, u Strindbergovoj "Gospođici Julija", koju je režirao Jernej Lorenci iz Maribora. To je bila koprodukcija njegova Mrtvačkog gledališča i GDK Gavelle, a Dijakova prva profesionalna predstava. "To je bila čudna, snažna predstava na maloj sceni Gavelle. Nekima se jako svidjela", prisjeća se Dijak. Zatim je uslijedilo razdoblje kazališta Exit. Još kao student glume igrao je u žestokoj Exitovoj predstavi "Istok" i odmah bio nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta za najboljeg mladoga glumca. Na upit što mu je značio rad u kazalištu Exit te suradnja s Matkom Ragužom i kolegama glumcima, Dijak je odgovorio da su bili slobodnjaci, ali exitovski slobodnjaci. "Zajedno s Dariom Lorenci, Rakanom Rushaidatom, Jankom Rakošem i Hrvojem Kečkešom radio sam predstave u teatru Exit Matka Raguža gotovo pet, šest godina. Matko je uvijek pronalazio dobre tekstove svjetskih pisaca. Napravili smo dosta dobrih predstava, recimo, 'Istok', 'Igre u dvorištu', 'Noževi u kokoškama', 'Adrian Mole' i još mnogo drugih.

Paralelno smo radili u Sloveniji s Jernejem, snimali s Nuićem, u ITD-u, ženili se, rastavljali, dobivali djecu, zarađivali i sve što već treba. Bili smo nabrijani i ništa nam nije bilo teško. Bili smo na istom kolosijeku, kao familija", govori Dijak. U stalnom je angažmanu Gavelle od 2007. godine, gdje je odigrao mnogo značajnih uloga, od "Četvrte sestre" preko "Sna ivanjske noći" i "Finih mrtvih djevojaka" pa do "Zločina i kazne", "Amadeusa" i "Otella". Na pitanje je li uloga Raskoljnikova njegova najbolja uloga koju je ostvario u Gavelli te kako se priprema za uloge, odgovorio je da su mu sve uloge na mnogo načina drage, ali mu taj Raskoljnikov i "Zločin i kazna" još ne daju mira. "Zlatko Sviben, koji je režirao našu predstavu, pravi je kazališni maštalac, odličan redatelj i prijatelj. Inače, stalno nailaze i javljaju se različite uloge te svakoj treba pristupiti drugačije, iznova i otvorenog uma, a to je pravi izazov i uzbuđenje. Recimo, Picasso je rekao, zašto raditi ono što već znate? Bolje je ići raditi nešto drugo, novo. Meni je to primjenjivo. Ipak, sam tekst, a napose živi pisac, živa riječ, od ključnog su značaja za glumca. Goran Stefanovski je napisao da je 'pričanje priča ratovanje drugim sredstvima'.

Tema, sadržaj, poanta, odnosno katarza. Time se treba puno i dugo baviti. Priča ne smije biti instant. Što se glume tiče, Robert de Niro je rekao da je gluma neprestano donošenje odluka, s time da se često donese kriva. Pogreška je za glumca blago, trenutak kad njegova priroda progovara, a to se u glumi ganja. Po toj slobodi je gluma divna. O samom glumačkom zanatu teško je ukratko govoriti, a i nisam siguran bi li ljudima to bilo naročito zanimljivo. Pojednostavljeno rečeno, treba neprestano raditi. Kako god čovjek zna i umije, ali pametno i etično. Glumac je radnička klasa, snobizam je višak ", poručuje Dijak. Njegovu karijeru u Gavelli odredila je i hit predstava "Fine mrtve djevojke" u kojoj glumi veterana Lasića. Kako je ta predstava nedavno doživjela 50. izvedbu, zanimalo nas je misli li da je gledanosti te predstave pridonio i skandal sa zabranom plakata te podrška koju su glumice dale LGBT zajednici?

"Pedeset izvedbi lijepa je brojka za svako repertoarno kazalište, pa tako i za Gavellu. To je jaka predstava koja govori o ljubavi, različitosti, toleranciji, brizi za čovjeka, susjeda. Skandal oko skidanja plakata je četverodnevni skandal, kao uostalom svi skandali, a bojim se da se pritom nije do kraja rasvijetlio pravi problemsamovolja cenzure. Ispada da je ona naša konstanta. To nije demokracija. Mrzim skandale, to površno i besmisleno usmjeravanje pažnje, a bez zaključka i poante, a kamoli katarze. Skandali ne mogu biti dobar marketing. Ljude treba drukčije privući u kazalište, pozvati u goste, ostvariti s njima dirljiv odnos. Napad i obrana je sport, kazalište je utočište, mjesto specifične igre", pojasnio je Dijak. Kako je glumio u 20-ak filmova, od "Karaule" i "Crnaca" pa do "Metastaza", zapitali smo ga jesu li scenariji bili ključni za njegov izbor, a on je odgovorio da ga filmske uloge uvijek nekako nađu. Najčešće ga "upeca" redatelj svojom idejom, scenarijem i vizijom.