Fascinacija Titom i njegovim "socijalizmom s ljudskim licem" postojala je u Njemačkoj desetljećima. Ove ju je godine, međutim, slovensko-talijanski povjesničar Jože Pirjevec raspalio do krajnosti svojom knjigom "Tito – Die Biografie", prvom sveobuhvatnom biografijom o Josipu Brozu u Njemačkoj na čak 720 stranica. Prije nekoliko dana poveći prilog knjizi posvetila je njemačka javna radio postaja Deutschfunk, a i inače, još od svibnja, skoro da nije bilo iole utjecajnijeg njemačkog lista koji knjigu nije obradio; od Der Tagesspiegela do Frankfurter Algemeine Zeitunga. Jednu Titovu fotografiju iz partizana 1942. Die Welt je u članku o ovoj knjizi potpisao s "kulerski vođa partizana".

Tagesspiegel je otišao dotle da je Tita usporedio s prvim gradonačelnikom Zapadnog Berlina, socijalistom Ernstom Reuterom, bivšim komunistom koji je, uoči nagle smrti 1953., također pao u nemilost Josifa Visarionoviča Staljina zbog prozapadnog zaokreta, iako je i on, kao i Broz, u nekom trenutku bio blizak Staljinu. Die Welt u svom članku, na osnovu Pirjevčeve knjige, odgovara na pitanje iz naslova "Kako to da je jedan diktator bio tako omiljen?". Pirjevec je knjigu napisao kao krunu povijesnih istraživanja kroz 30 godina. Njemački su je mediji opisali kao "živi portret fascinantne i često kontradiktorne osobnosti jednog od najznačajnijih svjetskih državnika 20. stoljeća".

Iako je i njegova obitelj odmah nakon Drugog svjetskog rata bježala iz Slovenije na slobodni teritorij Trsta, Pirjevec je Tita opisao kao čovjeka "koji je iz razjedinjene komunističke partije u Kraljevini Jugoslaviji uspio izgraditi partizansku vojsku kojom je porazio Hitlerove i Mussolinijeve trupe". Opisao ga je kao osloboditelja Jugoslavije i utemeljitelja Pokreta nesvrstanih, istodobno kao onoga koji je Staljinu rekao "povijesno ne", ali i kao diktatora koji je nemilosrdno progonio svoje protivnike, da bi na kraju, ne ostavivši nakon svoje smrti nasljednika, ostavio svojevrsni politički vakuum koji je doveo do brutalnog raspada zemlje koju je vodio.

Knjiga obiluje anegdotama koje su u državama na prostoru bivše Jugoslavije više ili manje poznate, ali su njemačkoj publici, sudeći prema člancima o knjizi, sasvim nove i fascinantne. Primjerice, da su nakon Staljinove smrti na noćnom radnom stolu sovjetskog vođe pronašli Titovo pismo: "Prestani slati na mene sve te atentatore. Do sada smo ih uhvatili već pet, jednog s bombom, jednog drugog s oružjem. Ako s tim ne prestaneš, bit ću ti prisiljen poslati u Moskvu jednog mojeg, a drugog neću morati slati", bila je Titova poruka Staljinu. Pirjevec čak ostavlja otvorenim da je Staljin pretrpio moždani udar nakon te poruke.

On opisuje i koliko je Josip Broz tijekom rata vodio računa o Staljinovom mišljenju. Primjerice, kad su u partizanima 1943. raspravljali hoće li mu dodijeliti čin maršala, koji se do tada koristio samo u Crvenoj armiji, Tito je pitao: "Nije li to malo previše? Što će na to reći Rusi?" Pirjevec navodi i Titova ratna poniženja, kao kada je, bježeći iz obruča u bici na Sutjesci, iza sebe ostavio uniformu, koju su potom Nijemci javno izložili kao ratni trofej. Opisuje, međutim, i kako je nakon operacija "Schwarz", "Weiß" i "Rösselsprung", koje naša povijest pamti kao bitke na Sutjesci i Neretvi, odnosno Desant na Drvar, Hitler imao jedan od najgorih napadaja gnjeva jer su mu Tito i Vrhovni štab još jednom uspjeli pobjeći iz obruča.

Pirjevec je naveo i da se Heinrich Himmler, Hitlerov šef programa istrebljenja Židova u koncentracijskim logorima, Titu u nekom trenutku stao diviti kao "čovjeku snažnog karaktera". "On je doista zaslužio svoj naslov maršala. Volio bih kad bismo u Njemačkoj imali desetak takvih kao što je on", zapisao je Himmler. U sukobu sa Staljinom, Pirjevec je citirao Edvarda Kardelja kako je on objasnio progone političkih neistomišljenika u Jugoslaviji: "Ako to ne učinimo, Staljin će pretvoriti Jugoslaviju u jedan užasni koncentracijski logor."

Povjesničar je spomenuo da se Titovom teroru, konkretno progonima ustaša i četnika, kao i njihovih simpatizera, ali i onih koje je Titov režim smatrao sumnjivima po tom pitanju, Staljin jako divio. "Tito je pravi tip. Eliminirao je sve svoje protivnike", očito su u tom trenutku Staljinu te metode bile jako po ukusu. Knjiga broj nepoćudnih "staljinista" koji su prošli kroz mučilišta Golog otoka, procjenjuje na 15.000. Vremenom je Tito, piše Pirjevec, bitno ublažio svoje metode, tako da su Stevan Dedijer, Milovan Đilas i Aleksandar Ranković, nakon smjene, smjeli čak putovati na Zapad. Apsolutno karizmatičnim vođom Josipa Broza su u Jugoslaviji stali doživljavati još puno ranije, još tijekom Drugog svjetskog rata.

Pirjevec čitatelje vodi dalje kroz omekšavanje režima i verbalnog delikta, uvođenje samoupravnog socijalizma, otvaranje prema Zapadu, susreti s Willyjem Brandtom, Johnom Kennedyjem, Richardom Nixonom, britanskom kraljicom Elizabethom II koja je rekla: "Ako je on mehaničar, ja onda nisam britanska kraljica." Povjesničar se prisjetio i ocjene srbijanskih nacionalista koji su za dodatnu federalizaciju Jugoslavije početkom 70-ih govorili da je time Tito postao "grobar Jugoslavije".

Pirjevec je naveo da je Tito bio jako slab na zgodne žene, da je imao izniman apetit za fina jela i pića, uopće da je živio kao izraziti bonvivan. Spominju se problemi s Jovankom, određene situacije s maserkom, režim se u tom dijelu naziva "brijunskim režimom". Pirjevec je napisao i to da je Nikita Hruščov rekao da "Tita treba vratiti u istočni blok, kako bi mu potom zavrnuli vratom", a podrobno je prošao kroz cijeli niz zamki i nadmudrivanja s Leonidom Brežnjevim. Naveo je da Nobelovu nagradu za mir nije dobio samo zato što su ga minirali Sovjeti i, konačno, da nasljednika nije imao jer je Edvard Kardelj, koji je trebao biti taj, umro godinu prije Tita. "Diktatori nikad ne uspijevaju ostaviti nasljednika", zaključio je Pirjevec.