Sam Blum je mladić koji devet mjeseci nije mogao ići na wc. Sjeća se otprilike kad je sve počelo, iako kaže da nije postojao točno određen trenutak u kojem se sve pokrenulo i za koji bi mogao reći da je potaknuo daljnji razvoj događaja.

Uglavnom, jednog dana je trebao ići na zahod češće nego inače. Ali svaki put kad bi došao na wc, ništa se ne bi dogodilo. Na početku je mislio da će problem proći sam od sebe, ali ništa se nije događalo. Pipe kao da su jednostavno presušile, a mladom, vitalnom i inače zdravom studentu ništa nije bilo jasno.

Ležeći po noći u krevetu, i sve više se fokusirajući na svoj problem, pitao bi se zbog čega mu se to događa, no nije nikako dolazio do odgovora. Otac mu je rekao da je vjerojatno riječ o prostati i da bi trebao otići na pregled. 

19-godišnji student se pribojavao toga što bi mu liječnici mogli otkriti, ali nije htio nikome otkriti svoje strahove. Njegova najveća želja te godine bila je da bude cijenjen i voljen od strane svojih kolega. Želio je da ga obožavaju, da mu vjeruju, da ga pozivaju na partyje gdje bi bio glavna 'faca' i da ima svojevrsni celebrity status. Nažalost, silna želja za tim poštovanjem uzrokovala je tešku socijalnu anksioznost. "Oduvijek sam imao nervozne tikove, ali ovo je bila psihosomatska neuroza koju nisam mogao shvatiti", prisjeća se Sam.

Njegov život počeo se vrtiti oko odlazaka na wc. Sve o čemu je mogao razmišljati bilo je uriniranje. Ono što je počelo kao trčanje na zahod svakih 30 minuta, pretvorilo se u pravu ciklonu unutarnjeg nemira. Sam se nalazio u užasnom krugu - nije mogao pišati zato što je bio nervozan, a bio je nervozan zato što nije mogao pišati.

Nakon nekoliko tjedana, u glavi je imao svojevrsni GPS za zahode, koji mu je pomagao da locira sve zahode prije nego što bi imao osjećaj da će trebati do wc-a. Tijekom jednog predavanja barem tri puta bi odlazio na wc, a ako je trebao ići češće, jednostavno bi sjeo i čekao, jer mu je bilo previše neugodno još jednom se susresti sa začuđenim pogledom svojih vršnjaka. Ponekad bi imao mokre točke na donjem rublju, jer bi mu kapao urin tijekom dana (dok bi na zahodu satima bio bez da bi uspio 'iscijediti' ijednu kap).

Većinu noći provodio je u kupaonici, pa su mu podočnjaci postali zaštitni znak, te se osjećao usamljenije nego ikad u životu. Bio je opsjednut s pišanjem, te je konačno priznao da je vrijeme da potraži pomoć. 

A pomoći... niotkud!

Otac ga je poslao svojem urologu koji je nakon desetminutnog pregleda zaključio da je riječ o upaljenoj prostati. Nakon što je Sam popio antibiotike koji mu nisu pomogli, potražio je drugo mišljenje. Sljedeći urolog ga je poslao na CT mjehura kako bi se uvjerio da nešto ne blokira prolaz mlazu urina. Ali svi nalazi su bili dobri, pa je zbunjeni liječnik preporučio alternativne načine liječenja poput akupunkture ili terapiju razgovorom, piše Salon.

Nakon tih riječi, Sam je briznuo u plač i više nije znao što bi sam sa sobom. Liječnici mu nisu mogli pomoći i osjećao se kao da je došao do kraja puta i da nema izlaza. 

Ubrzo se odvojio od svih ljudi koje je nekoć smatrao bliskima, jer je znao da nitko neće razumjeti kroz što prolazi. Otac bi ga svako malo nazvao i pitao kako prostata, što bi ga izludilo jer je bio itekako siguran da je s njegovom prostatom sve u redu.

Konačno je njegova majka našla urologa kod kojeg je Sam ušetao kao zombi uz molbu da mu spasi život, jer su mu se dani vrtili oko pišanja i više nije znao što da radi. Liječnik ga je uvjerio da ovo nije prvi put da čuje tu priču i nakon kontrole rektuma, kad se sve pokazalo urednim, liječnik je zaključio da uzrok nije fizički i da nema potrebe za antibioticima.

No postojalo je još nešto, što nisu isprobali. "Prepisat ću vam malu dozu antidepresiva koji ponekad pomažu kod kroničnih bolova", rekao mu je. Iako Sam nije bio oduševljen s tom idejom, ipak je skeptično počeo uzimati antidepresive. 

A na njegovo iznenađenje - oni su djelovali. I to toliko brzo, da je njegov problem u potpunosti nestao unutar nekoliko tjedana.

"Devet mjeseci sam trčao na wc, pokušavajući se olakšati, devet mjeseci sam plakao i pokušavao pronaći značenje, da bi na kraju sve prošlo tek tako uz pomoć jedne male plave tablete", priča Sam.

Ubrzo je otkrio da je njegov problem bila socijalna anksioznost koja se manifestirala uz pomoć verzije 'sramežljivog uriniranja'. Antidepresivi su Samu pomogli da izađe iz začaranog kruga opsesivnog razmišljanja o problemu, te su mu na neki način pružili i svojevrsni placebo efekt uz koji se uspio primiriti.

Danas, kad mu se ponekad isto zna dogoditi se se unervozi kad 'u posljednji tren' dojuri do muškog wc-a pretrpanog ljudima, smatra da je velika šteta što zdravstvena zajednica ne obraća više pozornosti na poremećaje koji povezuju tijelo i um, a zbog kojih, na različite načine, pate toliki ljudi oko nas. I dokle god ga povremeno lovi 'trenutačna tjeskoba' na zahodu, ne uzima pišanje zdravo za gotovo. A smatra da to neće činiti ni dok je živ.