Film “Quo vadis, Aida” bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić svjetsku premijeru imao je u natjecateljskom programu 77. Filmskog festivala u Veneciji. Nakon Venecije film o genocidu u Srebrenici prikazan je i u službenom programu Toronto film festivala. Riječ je o prvom dugometražnom igranom ostvarenju posvećenom najmučnijoj temi stradanja nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Film je koštao četiri milijuna eura, što ga u bosanskohercegovačkim uvjetima čini visokobudžetnim, a rezultat je koprodukcije devet europskih zemalja. Na snimanju je bilo angažirano 6000 statista uz 53 govorne uloge. Za njegov nastanak, osim umjetničkih preduvjeta, bila je neophodna spremnost na velike rizike u zemlji apsurda kakva je Bosna i Hercegovina.

Express: Jednom mi je Leon Lučev rekao kako je tijekom festivala u Cannesu razmišljao o tome je li itko od ljudi koji ga okružuju prošao barem dio onoga što je on do 27. godine. Leon je mislio na privatna iskustva, a ja sam se toga sjetila vidjevši vas u istom terminu s Pedrom Almodóvarom na crvenom tepihu Mostre. Pitala sam se, uz duboko uvažavanje njegova opusa, bi li se nalazio ondje da je prošao dio onoga što ste vi prošli tijekom priprema i snimanja filma. Pomislite li vi nešto slično i kako uopće iz lične perspektive izgleda trenutak u kojem biste svi u takmičarskom programu trebali biti ravnopravni/e, a činjenica je da se nijedno europsko i svjetsko iskustvo ne može usporediti s iskustvom snimanja filma u bosanskohercegovačkim uvjetima?

Srela sam Almodovara u hotelu dok smo čekali početak protokola. Oboje nas je pucala trema i pričali smo o tome kako smo nervozni pred premijeru. On, veliki redatelj čije filmove obožavam, izgledao je uplašeno, a kad je bio na crvenom tepihu, ništa se od onog straha iz lobija nije vidjelo. To ‘ništa se nije vidjelo’ je zanimljivo. Nitko ne vidi kako smo napravili film nego samo ono što je na platnu. Brutalno, ali je tako. Moj producent je veliki nogometni fan. Kad kukam da ne mogu više i kad mi je teško, on hladno kaže – postoji prva liga, postoji druga liga, postoji i treća liga i klupa. Možeš sjediti na klupi ili izaći na teren i igrati. Da li si iz siromašne zemlje, da li si dijete bogataša… ništa se ne pika, samo kako izlaziš na taj teren i u kojoj ligi želiš da igraš.

Express: Vaš Zlatnim medvjedom nagrađeni film ‘Grbavica’ pomogao je priznavanju statusa civilnih žrtava rata ženama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu. Ako bi se animiranjem svjetske javnosti nakon prikazivanja filma ‘Quo vadis, Aida’ dogodio pritisak na domaće institucije i konačno donio zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini, da li bi to bila jedna od najvećih satisfakcija nakon vrlo zahtjevnog procesa nastanka filma?

Bilo bi dobro da u BiH postoji zabrana negiranja genocida. Moja želja bi bila da film vide mladi ljudi iz BiH i regije, da razgovaramo nakon projekcije, jer čini mi se jako važnim da nove generacije ne nose teret zločina koji su počinili očevi. Ako je moguće filmom pomoći da se komunicira, da se ne izbjegavaju ‘teške’ teme, kako nove generacije ne bi morale živjeti sa zločinima i zločincima.

Express: Govorili ste da vam je najveća dilema bila kako brojeve ubijenih i velike riječi kao što je genocid pretvoriti u ljudsku priču. Sudeći po reakcijama koje prate projekcije u Veneciji, itekako ste u tome uspjeli. Imate li danas jasan odgovor na pitanje koje ste sebi postavljali ili je proces dolaska do rješenja posljedica sluha i autorske intuicije koju je teško svesti na objašnjenje?

Vrijeme je važan faktor. Prva ruka scenarija u ovom procesu bila je tvrda kao deblo. U tu verziju istresla sam sav nagomilani bijes, nakupljenu nepravdu i bol. To nije bio scenarij nego municija. I to ne valja. U svakoj sljedećoj verziji oslobađam se i bolje baratam materijalom, ali taj proces ide uvijek u smjeru par koraka naprijed, par nazad. Ono što je u isto vrijeme i mana i prednost je da sam iz BiH. Mana je zbog toga što na početku mislim da svi znaju za Srebrenicu i da je nekoga briga. A onda se uvjerite da ljudi nemaju pojma, da ne suosjećaju, da im je dosadno što ih peglate ratom koji nije njihov i za koji misle da se njima nikada neće moći desiti. To mi je teško padalo. Trebalo je dugo vremena da nađem način kako takve ljude uvući u film. A prednost je što mogu osjetiti svaki lik, svaku situaciju duboko i cjelovito.

Express: Lockdown fazu pandemije koronavirusa iskoristili ste za ‘stavljanje na papir’ svega kroz što ste producent i suprug Damir Ibrahimović i vi prošlitijekom priprema i snimanja filma ‘Quo vadis, Aida’. Postoji li mogućnost da u nekoj formi to svođenje računa stvaranja u zemlji apsurda bude dostupno i za javnost i je li najapsurdniji dio onaj koji se tiče nemogućnosti snimanja na autentičnim lokacijama, tj. da li je to donijelo najviše frustracije vama i produkciji?

Pa ako bismo ikada uspjeli srediti te bilješke, koje smo pisali jer smo zbog stanja pandemije imali vremena i jer smo mislili da je dobro ne zaboraviti takve stvari – to bi možda bio zanimljiv dokument o ovoj zemlji i vremenu koje smo živjeli. Naprimjer, deset mjeseci smo pokušavali dobiti tenkove za snimanje, koje nam je ministrica obrane uporno odbijala odobriti. Redatelj Vrdoljak je snimao u BiH i imao je svu opremu Oružanih snaga BiH na raspolaganju. Kusturica također. Mi smo snimanje bili završili, a odluke nije bilo. I na drugim mjestima nailazili smo na prepreke koje govore o ludilu u kojem živimo. Sakupili smo puno materijala, nadam se da ćemo naći mogućnost i da objavimo.

Express: U nastanku filma ‘Quo vadis, Aida’ sudjelovalo je devet zemalja. Kad se to dešava s filmom koji bi u nekoj normalnijoj zemlji trebao u cijelosti biti financiran iz te zemlje, jasno nam je da devet zemalja nije posljedica nekog produkcijskog avanturizma nego nužnosti i pretpostavljam vrlo iscrpljujućeg procesa stvaranja financijske konstrukcije. Pretpostavljam da je i neupućenima jasno da Bosna i Hercegovina kao država ne funkcionira, ali bi se ti neupućeni mogli zapitati kako to da barem Federaciji Bosne i Hercegovine nije bilo u interesu da ozbiljnije financijski podrži nastanak filma kojem je, između ostalog, namjera da se genocid u Srebrenici nikada ne zaboravi. Da li je i odnos prema vašem posljednjem filmu još jedan u nizu primjera što se dogodi s kulturom kada se pokušavaju zadovoljiti ‘nacionalni interesi’, a koji u našem slučaju podrazumijevaju izjednačavanje visoke kulture sa zavičajnim zabavama?

Kad smo radili ‘Grbavicu’, direktorica filma Vera Mihić, koja je radila sa svim velikim jugoslavenskim redateljima u socijalističkom sistemu nam je rekla: ‘Mi smo znali da ako ‘padnemo’, uvijek ima neko da nas uhvati. A vi ako padnete, vi ste gotovi’. Da, to je osjećaj koji imamo sve vrijeme – da smo sami i da guramo sve na svoju odgovornost, često hodajući na ivici provalije. Međutim, slučaj ovog filma nije tipičan. Možda je to bilo zbog upornosti, možda zato smo uspjeli skoro 85% sredstava dobiti u inozemstvu – ali na kraju smo dobili novac i od bosanskohercegovačkih institucija.

Express: Rekli ste kako ste dugo priželjkivali da netko drugi napravi film o Srebrenici, ali da ste se, misleći o tome, podsvjesno sami pripremali. Mislim da je za sve ljude koji ozbiljno prate vaš rad i ukupnu kinematografiju u BiH bilo potpuno jasno da ćete upravo vi biti autorica prvog dugometražnog igranog filma o genocidu u Srebrenici. Jesu li autorska i lična hrabrost koje posjedujete u nesvakidašnjem obimu bili ključni saveznici na tom putu?

Film je radila velika ekipa ljudi koji su željeli da se on desi i dali su svoj maksimum. Prije svega producent Damir Ibrahimović. Kad smo u veljači 2019. rekli predstavnicima devet europskih koproducenata da, iako nemamo sav novac, želimo za mjesec dana ući u pripreme za film i početi snimanje u svibnju – oni su mislili da smo ludi. Bilo je previše riskantno i to u Europi nitko ne radi. Ali sad kad pogledamo, da nismo počeli snimanje prošle godine – ne bismo nikad snimili ovaj film – jer zbog Covid-19 sigurno nekoliko godina neće biti moguće imati 400-500 statista svaki dan na lokacijiI to je samo jedna od mnogih odluka koje smo morali napraviti, koje su nosile rizik, ali su bile jedine ispravne.

Express: Ljudi koji čine vaše filmske ekipe govore kako ste, dok radite, puni blagosti i topline prema suradnicima/ama, a to i jeste najčešće odlika ljudi koji su sigurni u sebe i u ono što rade. Vjerujem da je te pozitivne ljudske i profesionalne osobine mnogo lakše manifestirati u uvjetima u kojima snimanje ne podrazumijeva 6000 ugovora sa statistima i 53 govorne uloge. Kako je izgledalo samo snimanje filma ‘Quo vadis, Aida’ s toliko ljudi na hercegovačkom zvizdanu, jer rekli smo da se u Srebrenici nije moglo snimati, uz činjenicu da su u njemu sudjelovali ljudi koji su također prošli kroz rat u BiH i kojima je proces mogao izazvati retraumatizaciju, kao što se i desilo s dvije statistkinje koje su se onesvijestile vidjevši Emira Hadžihafizbegovića u ulozi srpskog vojnika?

Uvjeti su bili izuzetno teški, ali ono što je zaista bilo od presudne važnosti je što su svi članovi ekipe imali snažnu želju da ovaj film ispadne najbolji mogući. Osjetilo se da je ovaj posao bio više od posla, više od filma. Imali smo vrhunsku ekipu koja je gorjela za film i to je ono što je omogućilo da sve prepreke savladamo jer imate iza sebe masu vrhunskih profesionalaca i ljudi koji vas guraju naprijed.

Express: Jednako kao što mi je vaša odluka da radite film o Srebrenici bila prirodna, bio mi je prirodan izbor Jasne Đuričić i Borisa Isakovića za uloge glavne junakinje Aide i Ratka Mladića. S Jasnom ste surađivali na filmu ‘Za one koji ne mogu da govore’ a s Borisom kao produkcijska kuća Deblokada na filmu ‘Muškarci ne plaču’. Sudeći prema reakcijama iz Venecije, očigledno ste svi skupa otišli najmanje korak dalje. Čini mi se da je i pored velikog talenta i glumačke zrelost te spremnosti za tako zahtjevne uloge važna veza koja se ostvari ili ne ostvari s redateljima/cama. U vašem slučaju je očigledno ostvarena. Kako je izgledao proces stvaranja njihovih zahtjevnih uloga i vaša suradnja s ovo dvoje izuzetnih glumaca?

Prije svega ja obožavam stvari koje Jasna i Boris rade. Sa svakim redateljem i dramskim djelom oni se mijenjaju, a opet ostaju svoji. Njihov raspon mogućnosti je beskrajan. Samo se sjetite filmova ‘Dobra žena’, ‘Beli beli svet’, ‘Muškarci ne plaču’… A kakve su tek bombe u teatru. To treba doživjeti. Oni su vrhunski glumci koji su sve ono što bih zamislila, dizali na još deset stupnjeva više. A pri tome oni su divni suradnici, vrhunski profesionalci i prijatelji. Proces pripreme za uloge dešavao se u nekoliko navrata. Glumci su čitali jednu od verzija scenarija na čitaćoj probi koju sam snimala i analizirala da bih napisala sljedeću. Puno smo razgovarali, istraživali i imali vremena da nam se stvari slegnu i sazriju. Radili smo probe svake scene prije snimanja i na lokacijama. Radili smo, recimo, probe iz života porodice koje nisu u filmu, ali su pomagale glumcima da uđu u likove i svijet filma. Kad smo ušli u film, bili smo spremni.

Express: U intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung rekli ste kako Europa, kad bi se ponovo desio genocid u Srebrenici, ni prstom ne bi mrdnula. Da nas najveće stradanje na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata ničemu nije naučilo, svjedočimo svakodnevno, od Sirije preko dnevne ksenofobne i fašističke politike velikih i nešto manjih sila. I dok smo s pravom ljuti na sve ono što nije učinjeno da bi se zaustavio genocid u BiH, nastavljamo da tavorimo u obruču naših etnonacionalnih politika, optužujući migrante za sve što nam se trenutno loše događa. Kako objašnjavate činjenicu da ne samo svijet nego ni mi sami nismo ništa naučili iz vlastitog tragičnog iskustva?

Ljudi ne shvaćaju vezu između profiterstva i ideologija. Ljudi iz regije koji govore protiv migranata ne razumiju da su oni koje su birali na izborima izvor njihovog teškog života a ne migranti, da godinama biraju nesposobne koji se ne znaju nositi ni s jednostavnim životnim stvarima, a kamoli s krizom. Da, mislim da je konstelacija političkih sila u svijetu takva da nitko ne bi prstom mrdnuo da se  Srebrenica dešava danas. I to je ono što treba da nas brine.

Express: Zadnjih godina živite u Berlinu. Niste od toga pravili vijest, mada nisam sigurna da bi se oni koji odlučuju o ovoj zemlji potresli zbog još jednog odlaska (iako ne znam je li privremeni ili trajni). Je li razlog samo prednost jedne kozmopolitske sredine za život ili umor od Bosne i Hercegovine i njenog popravljanja, što ste redovno činili?

Odluka gdje čovjek živi je splet niza životnih utjecaja, emocija, želja, snova… Sarajevo je dio mene koji ja ‘vucaram’ sa sobom, nekad kao kofer teških i nepotrebnih stvari, nekad kao nakit, nekad kao aspirin… Kad sam imala nekih pet godina, odlučila sam biti Željko Malnar i Modesty Blaise i nikad nisam mislila živjeti u Sarajevu nego na nekim egzotičnim destinacijama. Onda je došao rat, pa sam odlučila ostati, pa onda je došao mir, pa sam mislila da je važno ostati, a onda sam, napunivši 42 godine, shvatila da je važno otići. Imala sam u tom trenutku osjećaj da sad ili nikad moram probati nešto drugo. Pomogao mi je i osjećaj nezadovoljstva jer sam mislila da ne koristim ni 10% svojih potencijala. U Berlinu uživam u anonimnosti, u osjećaju da je grad ogroman, a ja mala i nevažna, stalno moram nešto novo učiti i imam osjećaj da mi Berlin ne dozvoljava da ostarim. U Sarajevu uživam što ‘znam svakoga’ i svi znaju mene… Taksistima znam imena unuka, oni pitaju kako su mi brat, kćerka, je l’ upisala fakultet? Obje perspektive i oba grada su mi važni i u ovom trenutku potrebni.