Njegova smrt najavila je krvavi raspad Jugoslavije

Wikipedia
Pad jednog od najdugovječnijih režima istočne Europe dao je naslutiti kako će se odigrati raspad Jugoslavije nekoliko godina kasnije
Vidi originalni članak

Prije 27 godine, 22. prosinca 1989. godine je rumunjski predsjednik Nicolae Ceaușescu je svrgnut s vlasti. Istog dana helikopterom je pobjegao iz Bukurešta sa suprugom Elenom. Prvo su pobjegli u rezidenciju u gradu Snagovu, a otamo su se dali u bijeg u Targoviste gdje ih je lokalna policija uhvatila i predala vojsci.

Samo tri dana kasnije izišli su pred vojni sud i osuđeni za razne zločine, od protuzakonitog stjecanja bogatstva pa do genocida. Prije samog strijeljanja je Ceaușescu pjevao Internacionalu, a njegova supruga je vrijeđala streljački vod govoreći im da idu k vragu.

Ceaușescuov grob službeno ne postoji. Naime, na grobnici gdje su sahranjeni stoje imena dvojice generala s upisanim datumom smrti koji odgovara dana kada je ubijen bračni par Ceaușescu. Rumunjska država odbila je sve zahtjeve obitelji da se posmrtni ostaci Nicolaea i Elene prenesu u neki mauzolej ili crkvu kako bi se znalo njihovo posljednje počivalište.

Jugoslavenski mediji izvještavaju

O padu Ceaușescua izvještavali su i mediji tadašnje Jugoslavije. Jedan tekst objavljen je 5. siječnja 1990. godine u magazinu Naši dani, samo šest mjeseci nakon svrgavanja predsjednika Rumunjske. Tekst je bio gotovo proročki i najavio je skori krvavi raspad Jugoslavije.

Tekst je objavljen pod naslovom "Komunisti lete u nebo", a autor članka je novinar Juso Prelo.

"Zahvaljujući televiziji, čitava planeta je gledala nešto nesvakidašnje, izravan prijenos građanskog rata ili revolucije, kako hoćete, iz Rumunjske. Sudeći prema onom što je dolazilo, iz donedavnog Ceaușescuovog crvenog kraljevstva, horor filmovi su smiješni. Drama koju smo uživo pratili iz Rumunjske, nadmašila je sve do sada viđeno putem najmoćnijeg medija. 

A koliko je televizija utjecajan čimbenik u suvremenim ratovima, najbolje su osjetili rumunjski revolucionari koji su požurili s osvajanjem bukureštanske televizije gdje su odmah smjestili Odbor nacionalnog spasa. Rumunjski vođa je, izgleda, podcijenio snagu medija i zaboravio na pravilo da tko raspolaže informacijama ima i vlast u rukama. Ceaușescu je sigurnu rumunjske stvari držao u rukama, ali bit će da je zaboravio da gladni trbuh ne podnosi vlast, pa makar ona bila i komunistička.

Ideologizirani sustav se ruši

Zaista, bilo je fantastično gledati kako se jedan ideologizirani sustav, temeljen na policiji, represiji, priopćenjima i koji je sam sebi prorekao vječnost, ruši za samo nekoliko dana. Živ čovjek se s pravom pita: pa što su ti komunisti radili četrdeset godina, da bi im čitava religija umrla u nekoliko dana? Kruh i ostala toliko često spominjana hrana izgleda su glavni uzrok pada komunističke ideologije.

I drugi faktor, bitan za kompletan komunistički poredak je što su komunisti obećali svojim vjernicima, za razliku od ostalih religija, raj na zemlji. Ceaușescu je uobičajenu granicu dolazećeg komunizma obećao 2000. pa je to prebacio na 2010., ali ni to ga nije održalo. Rumunji su postali siti svega, samo ne kruha i izašli su na ulice. TV kamere su otkrile zemlju daleko drukčiju od one koju je slikao Ceaușescu. Rumunjska je izišla siromašna, s komadom kruha.

Otvorile su se grobnice prepune djece, otvorio se užas koji je naslućivan u inozemstvu. Pokazalo se da su svi diktatori isti, bez obzira kojom se ideologijom služili da bi vladali. Svejedno je mrtvima da li ih je uništio komunist Ceaușescu, fašist Hitler ili rasist Pieter Botha. Svaka vlast koja sama sebe kontrolira i koja je jedini tumač istine, odnosno koja je izvan javne kontrole, postaje izopačena. Isto tako, svaka vlast koja je pozicije osvojila puškom, stradat će od te iste puške.

Mogu li to već jednom shvatiti vladari Jugoslavije?

Čekaju li možda da im se dogodi nešto kao u Rumunjskoj? Uporno odbijanje komunista da u jednoj izbornoj utakmici stalno dokazuju povjerenje naroda može ih na kraju balade odvesti tamo gdje su otišli Ceaușescu i njegova obitelj. Jugoslavenski komunisti uporno se pozivaju na Ustav i zakon, što je smiješno, jer oni su radili i Ustav i zakon  i tvrde kako je osnivanje drugih stranaka protuustavno i protuzakonito.

Nacionalne stranke ili savezi komunista

I druga stvar, ubijaju nas naši neveseli komunisti, tvrdeći kako bi te novoosnovane stranke postale nacionalne. Za to nam navode i primjere: Hrvatska seljačka stranka, Slovenski seljački savez. Kako je to smiješno, kao da sadašnji dijelovi Saveza komunista u svom nazivu ne nose nacionalne oznake (Savez komunista Slovenije, Savez komunista Srbije) koji se otvoreno zalažu za nacionalne interese.

I jedni i drugi u svom nazivu imaju nacionalno obilježje, pa je prema tome neozbiljno kad komunisti tvrde da bi novoformirane partije postale nacionalne. Nastave li naši komunisti tvrdoglavo čuvati pozicije neće ih spasiti i armija, ni policija, ni Državna sigurnost, pa čak ni vlastita stranka, baš kao što nije spasila ni Ceausescua.

Nastave li komunisti i dalje čuvati Tita kao što su ga do sada čuvali, stvari u zemlji mogu se odigrati na daleko jeziviji način. Ukoliko komunisti ne dozvole istinsku demokratizaciju Jugoslavije, lako može doći do ponavljanja rumunjskog televizijskog spektakla. Samo što ovaj put dobri momci neće biti rumunjski narod, a negativci Ceausescu i pripadnici njegovog klana, već će u tim ulogama nastupiti domaći narod. Zamislite sliku Jugoslavije prije recimo dvije, tri godine.

Djeca mnogobrojnih diktatora

Vidjeli ste kako su u bukureštanski tv-studio Rumunji priveli Nicua Ceausescua. Kako bi, da se dogodila jugoslavenska revolucija, bila privođena djeca naših mnogobrojnih diktatora, koji su se sada povukli u mirovinu. Prije toga su, naravno, bezdušno pljačkali zemlju u svoju korist i u korist svoje djece, i naravno, ma koliko to oni poricali, bezdušno su terorizirali narod, osobito putem članka 133.

Srećom po naše rukovoditelje, mi imamo kolektivna rukovodstva, pa se, za razliku od Rumunja, gnjev Jugoslavena ne može usmjeriti samo na jednu obitelj, već na razne Špiljake, Mikuliće, Stamboliće, Kardelje i da ne duljimo, jer još ćuskija verbalnog delikta lebdi nad glavom ljudi.

Kažemo sreća, jer kad se tolika količina gnjeva rasporedi na više njih, onda i oštrica pravde otupi. Eto, naši komunisti su bar u nečem bili mudriji od svog "velikog rumunjskog prijatelja", pa su bijes naroda usmjerili na kolektivizam. Hoće li rumunjska revolucija osvijestiti preostale socijalističke čelnika iz višegodišnjeg ljuljanja u čahuri jednopartijskog konzervativizma, ili će pak, spasiti, makar glave, dozvoliti slobode i višestranačku demokraciju.
 
Gledajući i slušajući komunističke vođe u našoj zemlji, čovjek nema dojam da su oni spremni da se demokratskim putem bore za pozicije, jer, ono što je opijum za narod to je vlast za političare. I, na kraju, jedina dobra stvar za Jugoslavene, što su bar na nekoliko dana u drugi plan bile potisnute nevolje domaćeg socijalističkog raja, dok su gledali rumunjsku revoluciju, koju bi, vjerujemo, Ceausescu, ne trepnuvši, nazvao kontrarevolucijom."

(Tekst je prenesen s portala fokus.ba)

Posjeti Express