Nova emigracija, za razliku od stare, prezire Glasnovića
Expressov kolumnist i višestruko nagrađivani književnik Josip Mlakić je u jednom intervjuu prije nekoliko godina izjavio:
"Postoji jedan fenomen kada je riječ o našoj dijaspori: ti ljudi kao da ostanu zarobljeni u vremenu kada su napustili zemlju, kao da je ovdje kod nas u međuvremenu vrijeme stalo. To nije novijeg datuma, sličan fenomen postojao je i kod naših gastarbajtera sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ili primjer iz devedesetih, kada se u Hrvatsku počela vraćati politička emigracija: većina tih ljudi je tih devedesetih živjela u vremenima sloma Pavelićeve NDH."
Iako je potrebno čuvati se nepotrebne generalizacije prema kojoj je dijaspora ultimativno zlo, postizborni krivac za svaki izborni rezultat te da tamo iza Bregane čuči milijun ustaša koji samo čekaju da Hrvatima još jednom podvale HDZ-ovu vlast, Josip Mlakić je velikim dijelom u pravu.
Oni koji su napustili Hrvatsku prije rata, danas je vide onakvu iz koje su otišli, a ne onakvu kakva ona zapravo jest. No potrebno je naglasiti da je hrvatska emigracija danas dosta drugačiji pojam od onog iz prošlog stoljeća i da je nemoguće sve hrvatske iseljenike strpati u jedan koš.
Današnja emigracija je izrazito raznolika i u sebi podijeljena. Većina onih koji su nedavno otišli iz Hrvatske ima malo drugačiji profil od svojih starijih prethodnika. Kulturološki jaz između ove dvije iseljeničke generacije je ogroman, jer se kontekst življenja nekad i danas uopće ne može usporediti. Dodatnu podjelu predstavlja i stav tzv. stare emigracije koja smatra da je upravo ona stup hrvatstva, pri čemu svatko tko se ne uklapa u njihovu viziju hrvatstva nije "pravi Hrvat".
U kategoriju "stare" emigracije ubrajam i njihove potomke odgojene na nacionalnim mitovima i "genima kamenim". U cijeloj toj priči ne treba zanemariti ni kohezivnu ulogu Katoličke crkve: Hrvati u emigraciji su poznati po redovitim odlascima na obrede u sklopu hrvatskih katoličkih misija, no otvoreno je pitanje koliko se to može povezati s religioznošću ili autentičnom duhovnošću, jer je velik dio onih kojima je glavni motiv odlaska u crkvu ne sam obred, nego ona "kava/rakija" nakon mise, gdje se najlakše mogu saznati svježe aktualnosti i što se sve događa u tuđem dvorištu.
Ako malo detaljnije analiziramo "hrvatstvo" koje se iz tzv. starije emigracije uvozi u društveno-politički život Republike Hrvatske, nemoguće je ne primijetiti da je tu mahom riječ o promašenim ideološko-političkim projektima koji nisu uspjeli u Europi i Svijetu i kojih se civilizirani svijet s pravom srami. Zanimljivo je primijetiti kako je ideološki diskurs Hrvata uvezenih iz stare emigracije bitno drugačiji od onoga kakav vlada u zemljama iz kojih su oni došli u Hrvatsku.
Nisam siguran da bi itko od nas, čak i uz veliku dozu mašte, mogao zamisliti generala Željka Glasnovića za govornicom u Kanadskom parlamentu kako svojom nerazumljivom retorikom pokušava srušiti tekovine jedne moderne, sekularne i demokratske države. No, u Hrvatskoj to kao da nikome i ne smeta. Njegove izjave o eliminaciji političkih protivnika ili o ustroju Hrvatske kao vojne diktature prepričavaju se kao loši vicevi.
Sve u svemu, poslijeratno emigracijsko domoljublje, koje se velikodušno sponzorira i iz državnog proračuna te iskorištava u političke (čitaj: HDZ-ove) svrhe, sadrži u sebi jednu obrambenu i za društvo jako opasnu glasnovićevsko-batarelovsku viziju nacije i vjere, koja uzrok svih hrvatskih problema vidi u avetima prošlosti ili nekim neutemeljenim paranojama.
Za razliku od tzv. starije emigracije, koja HDZ-u samo zamjera što nije još radikalniji te neprijatelje vidi s one strane Drine, velik dio pripadnika novijeg hrvatskog iseljeničkog vala je obrazovan i ideološki rasterećen; oni ne mjere kukuruz desnicom, ne nose crne majice s izvjesnim samoglasnicima i ne osjećaju potrebu tražiti utjehu u hrvatskim zavičajnim klubovima, gdje se reklamira upravo ono od čega su oni iz Hrvatske i pobjegli: preglasno domoljublje i nacija idealizirana do agitprop nivoa.
Noviju hrvatsku emigraciju boli đon i za HDZ i za SDP. Zbog svih političkih događaja i afera oni danas s podsmijehom gledaju na situaciju u Hrvatskoj. Imamo li razloga osuđivati ih? Nemamo. Oni su s pravom odbili biti dio društva kojim dominiraju politički liliputanci s viškom agresije i manjkom znanja. Uostalom, tko bi im uopće zamjerio?