Ekonomsku globalizaciju čine industrijalizacija, liberalni model demokracije, kolonizacija i ekonomski rast nadahnut inovacijama. No svaki od tih ključnih dijelova danas je pun pukotina.

Ključni sudionici tog razvoja nemaju više želje ni mogućnosti braniti ove postavke, te je nestao idealizam i moralni autoritet. Raste nejednakost i obitelj, kao osnovna društvena jedinica, a ovi socijalni mali potresi uništavaju sklad i zajedništvo, čime nestaje i potreba za zajedničkom svrhom i postizanjem dogovora.

Nedostatak moralnog autoriteta je otvorio vrata brojnim novim idejama, ideologijama i modelima koje narušavaju postojeći svjetski poredak.

Ekonomska globalizacija pokazala je da može postići bolji ekonomski rast od bilo kojeg drugog modela, no prati je nekoliko problema. Iako je ona ušla u privatnu sferu kulturnog identiteta pojedinca, pogotovo po pitanju nacionalnosti, vjere i obiteljskog života, ljudi su je tu dobrovoljno puštali, budući da su zauzvrat bili dobro nagrađeni.

No s padom ekonomije, ljudi imaju osjećaj da ih netko nadgleda i upravlja njima, a oni ne dobivaju dovoljno zauzvrat, pa su sve nezadovoljniji.

Koncentracija kapitala i njegova kontrola je napravila snažan zaokret u posljednjih 20 godina, jer sve manje ljudi kontrolira sve manjim brojem institucija. 147 kompanija kontrolira, direktno ili indirektno, 40 posto svih globalnih poslovnih transakcija.

Čak i ako žive u istoj zajednici, radnici više nemaju nikakvu povezanost s poduzetnicima za koje rade, te je posjedovanje postalo izrazito depersonalizirano i netransparentno. Poslodavci nisu zainteresirani za pokretanje dugoročnih poslova koji bi radnicima pružili osjećaj sigurnosti, nego traže načine kako brzo doći do profita.

Poslodavci traže nove načine kako izbjeći plaćanje visokih poreza, pa brojni narodi uopće ne dočekaju oporezivanje međunarodnih kompanija koje posluju u njihovim zemljama.

Nejednakost je u stalnom porastu, što dokazuje i nedavna analiza koja je pokazala da 138 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje veće bogatstvo od 3.5 milijardi najsiromašnijih ljudi. Drugo istraživanje pokazalo je da će uskoro jedan posto najbogatijih stanovnika biti bogatije od ostatka čovječanstva.

Obični ljudi lako iz ovoga mogu izvesti zaključak da, ako veći rast ionako samo više obogaćuje bogate, bi bilo bolje pronaći ekonomski model manjeg rasta ali s boljom podjelom dohotka.

Od 1945. godine do prije desetljeća ili dva, činilo se da je većina svijeta s gnušanjem odbacila bilo kakav oblik ekstremizma. Možda upravo zato što je zapadni svijet tako brzo i čvrsto prihvatio dominantni novi oblik kompromisa i koncenzusa, počeo je rast ekstremnih opozicionista koji su često koristili i zloupotrebljavali religiju.

Iako Zapad pod tom krinkom većinom gleda na muslimanske fanatike, činjenica je da je riječ o fenomenu koji nije koncentriran isključivo na islam.

Premda je vehabizam vodeća sila iza mnogih terorističkih organizacija povezanim s Islamom, uz nju se veže manje od 10 milijuna ljudi. Kršćanski fundamentalisti poriču teoriju evolucije, te stoga i znanost i tehnologiju kao temelje modernog društva.

Unatoč tome što se budizam temelji na nenasilju, slušamo vijesti o budističkim redovnicima koji potiču mržnju protiv muslimana. Hinduistički ekstremisti postaju sve jači u Indiji, te je teško izbjeći misao da su religiju oteli ekstremisti.

Urbanizacija je pak potaknula širenje društvenih gubitnika koji se ne mogu snaći u novonastalim uvjetima, te im je teško priznati da bi uzrok toga mogli biti loš obrazovni sustav i starinski ekonomski model koji se protivi modernizaciji i razvoju. Umjesto toga, ove grupe radije okrivljuju strance i zapadni ekonomski model. Od te ukalupljenosti do bijega u religiji mnoge dijeli tek mali korak.

Rastom društvenih mreža može se činiti da širimo toleranciju i razumijevanje među ljudima, ali ako pobliže proučite cijeli koncept shvatit ćete da ustvari riskiramo gubitak određenih vrijednosti poput međusobnog uvažavanja.

Naime ljudi se uz pomoć društvenih mreža umrežavaju s ljudima sličnih interesa i stavova i olako brišu ili ignoriraju svoje neistomišljenike. Sve više raste mišljenje da smo 'mi' u pravu, a 'oni' u krivu, što dovodi do izgradnje utvrda istomišljenika koji su sve udaljeniji od pojedinaca čije bi mišljenje inače možda i poslušali, bez obzira koliko ono drugačije od njihovog bilo.

Individualci su uz to obasuti pretjeranim količinama informacija i pozivima da komuniciraju na različite načine. Marketinške kampanje ih tjeraju da svakodnevno odlučuju između brojnih proizvoda i servisa, što čini toliki pritisak da će se većina barem u jednom trenutku osjećati izgubljeno i pitati 'tko sam'. Odgovor će moći pronaći u spomenutoj grupi istomišljenika koji će ga uljuljkati u toliko potreban osjećaj sigurnosti.

Istodobno će tu sigurnost dobiti iz tehnologije, koja pak sve više zamjenjuje ljudsku interakciju. Ljudi, pogotovo mladi, sve više vremena provode odvojeni od drugih, iako su povezaniji nego ikad prije, s ljudima koji ih zanimaju ili, vrlo vjerojatno, ne. Svijet postaje kao strip u kojem osobe kao da ne osjećaju posljedice svojih riječi jer je sve što vide tekst ili fotografija, a ne prave ljudske reakcije.

Ostatak teksta pročitajte u The Huffington Postu.