Od najranijih je dana južnoafrički redatelj Neill Blomkamp kratku formu koristio kako bi isprobavao svoje ideje, a najpoznatiji primjer takve prakse lažni je dokumentarac “Live in Joburg” čija je priča o izvanzemaljskim posjetiteljima poslužila kao okosnica za Blomkampov od kritike i publike nahvaljeni debitantski film “District 9”. Iako je priča svojem autoru priskrbila oskarovsku nominaciju za najbolji adaptirani scenarij, a “hrabro razračunavanje sa ksenofobijom i hvatanje ukoštac s problemima društvene nejednakosti” na prelasku su mu desetljeća osigurali status jedne od najutjecajnijih osoba u svijetu šoubiznisa, nije neobično što je Blomkamp, nakon razmjerno uspješnih filmova “Elysium” i “Chappie” i utišavanja sve glasnijih govorkanja o njegovu preuzimanju redateljskog stolca na setu petog “Aliena”, 2017. u Kanadi utemeljio nezavisnu producentsku kuću Oats Studios vodeći se, prije svega, načelom ekonomičnosti. Holivudska je produkcija skupa, reći će kasnije, pa je prije upuštanja u snimanje nekog novog blockbustera odlučio u kratkoj formi provjeriti javno mnijenje - u dogovoru sa suosnivačem, bratom Mikeom, u studiju je okupio tridesetak vrhunskih kreativaca, kostimografa, majstora rasvjete, redatelja i scenarista s namjerom da svaku u timu prihvaćenu ideju komprimira u vrlo kratku formu, do pola sata, a proizvode njihova kreativnog osmišljavanja gledateljima na uvid ponudi preko dostupnih servisa, YouTube i Steam kanala. Projekti koji uz sebe povežu najviše gledateljske pažnje, budu najgledaniji ili najbolje ocijenjeni, bit će prošireni i preneseni na veliko platno. Ili je barem tako trebalo biti.

No Blomkamp je u međuvremenu snimio “Demonic”, datum izlaska njegova novog filma samo što nije objavljen, a Oats Studios ostao je zaključan u “Prvom svesku” kratkih filmova dostupnih na društvenim mrežama. Možda bi tamo ostao i zauvijek, doduše vrlo dobro zapažen i uz mnoštvo pozitivnih reakcija, da streaming giganti s Netflixa nisu odlučili zbirku kao posljednju čudnovatost uvrstiti u svoj neslužbeni kabinet čudesa i ponovno predstaviti publici (bolje rečeno, povećati njezinu vidljivost) početkom listopada, četiri godine nakon što su filmovi snimljeni. To nipošto ne znači da je Blomkampov autorski potpis u međuvremenu izblijedio ili da su priče postale nerelevantne, ako u svijetu distopije o relevantnosti uopće možemo govoriti. Svakovrsnim je nevjerojatnim scenarijima Blomkamp našao prostora i ostvarenja: u alternativnoj povijesti Vijetnamskog rata, gušterolikim izvanzemaljcima, čudnim pokusima, posthumanim oblicima života, nestašnim predsjednicima, a u jednom se vrlo kratkom filmu, gotovo vinjetici, pojavljuje čak i Bog, glavom, dugom njegovanom kosom i još kvalitetnijom bradom.

Nažalost, takvi zabavni momenti u ovoj zbirci prekratko traju jer redatelj je odlučio ostati vjeran sebi i publiku pridobiti pričama o društvenoj pravdi upakiranima u jezovite scene još strašnijih narativa sa svom silom (ne)zamislivih hororskih stvorenja. S jedne je to strane, naravno, posve legitimno, no s druge bi se strane gledatelji koji očekuju materijal povezan prema zakonitostima televizijske serije ili, makar, antologije mogli naći razočaranima jer ovo je, prije svega, kolekcija redateljevih pokušaja, pogrešaka i pokojeg vrlo uspješnog trenutka.

Materijal se, očekivano, otvara filmom “Rakka”, ujedno najduljom sastavnicom ove čudnovatosti, pričom o gušterima-izvanzemaljcima koji zaposjedaju zemlju i prema ljudskoj se vrsti odnose kako se čovjek odnosi prema ostalim sastavnicama prirode, iskorištavajući ih za svoje potrebe. Postoji, naravno, zanemariv pokret otpora čiju predvodnicu igra nimalo nezanemariva Sigourney Weaver, uz Dakotu Fanning, koja se pojavljuje u jednoj od kasnijih izvanzemaljskih fantazmagorija, najveće glumačko ime u svih deset filmskih narativa. Izvanzemaljci im, naravno, rade najčudnije i najgadljivije stvari, osim fizičkog prisutno je i psihološko mučenje, najčešće uporabom telepatskih sposobnosti, vizualni je moment doista impresivan, besprijekorna kompjutorska animacija i odlično snimljeni kadrovi itekako pridonose izgradnji mučne i mračne atmosfere i, da se Blomkamp zadržao samo na tome, možda bi “Rakka” i mogla biti izdvojena kao kratka, ali zanimljiva i interpretaciji otvorena distopijska vinjeta, no gmazolikim se izvanzemaljcima redatelj vraća još nekoliko puta, u vrlo sličnim formama - nekad su to groteskne, ljigave glave nataknute na tijelo sačinjeno od ljudskih ostataka, drugi put neki nadljudski oblik života koji kontrolira posthumana stvorenja, bivše prijestupnike čiji su valjani i iskoristivi dijelovi tijela upotrijebljeni kako bi se “pravednim” ljudima nastanjenim u ograđenom području nazvanom Konzorcij osigurao dug i kvalitetan život, što ostavlja dojam hrvanja ili razračunavanja s čestim posjetiteljima noćnih mora njegova djetinjstva.

S druge je strane to posve razumljivo jer svaki redatelj posjeduje samo određeni bazen tema kojima se inspirira ili intrigira i sasvim je razumljivo da većih narativnih izleta neće biti, posebno znamo li da se ovdje radi o svojevrsnim prijedlozima, a ne sasvim razrađenim pričama, što sličnost dodatno opravdava. Ipak, Neill Blomkamp najbolje funkcionira kad, kao u priči o Bogu, svoje katastrofične scenarije upakira u simpatičnu, a zapravo vrlo mračnu satiru vjerovanja u više biće čijim smo nevidljivim koncima svi mi na zemlji, naši postupci, ali i sve što se oko nas događa navođeni. Da ta crtica nije snimljena 2017., teško bi bilo povjerovati da ne pripada pandemijskom nasljeđu i da nije još jedno nemušto umjetničko predviđanje. Ovako, ostaje rijetko mjesto odmora, komični element u moru najcrnjih ljudskih strahova o onim drugima koji će doći i poraziti nas. Nema u tome ničeg loše, ako ćemo iskreno, ali nema, zapravo, ni ničeg novog.