Bio je 16. ožujka 1914. kad je Henriette Caillaux upala u redakciju desnog francuskog lista Le Figaro, a potom i u ured urednika Gastona Calmettea u kojega je sprašila četiri metka. "Ja sam samo obavljao svoju dužnost", rekao joj je Calmette krvareći prije nego što su ga odveli u bolnicu u kojoj mu nisu uspjeli spasiti život. Ovom tragedijom iz povijesti Ozy objašnjava kakve su bile prilike u Francuskoj uoči Prvog svjetskog rata, posebno s položajem žena. Upadu gospođe Caillaux u redakciju prethodilo je to što je novina tri dana ranije objavila pismo njenog supruga Josepha Caillauxa staro 13 godina njegovoj ljubavnici.

I to preko cijele naslovnice. A za nevolju, ljubavnica je 13 godina ranije bila njegova sadašnja supruga, samo što je tada bila u braku s drugim. Drugim riječima, bila je to javna objava materijalnog dokaza da je varala svog prethodnog supruga dok još nije ušla u brak s onim drugim. Edward Berenson, profesor povijesti sa Sveučilišta New York objasnio je za Ozy da takvo što u Francuskoj nije bilo nimalo neobično, jer je Francuska 1881. zakonima o slobodnom tisku dovela do ukidanja apsolutno svih ograničenja, tako da je to znalo izgledati jako ružno kad bi se javno dohvatili vrijeđati političari ili novinari. Nekih ograničenja ipak jest bilo, ali ne formalnih, nego puno gadnije prirode. Rješavalo se čak i dvobojima.

"Novina je pred javnosit mahala njihovim privatnim životima, uključujući izvanbračne afere. To je razbilo tabu. Nije bilo ilegalno, ali se do tada to naprosto nije radilo", objasnio je. Ministar Caillaux našao se na meti kao član Radikalne stranke, sklon zastupati interese proletarijata. Samo što nisu računali da bi žena mogla ustati u obranu svoje časti. "U to vrijeme u Francuskoj nije bilo nikakvog ženskog sufražetskog pokreta poput onog u Velikoj Britaniji", objasnio je Berenson.

To je značilo da su žene smatrali sklonima histeričnim, emocionalnim ispadima, slabijeg intelekta, a vrlinom se smatrao buržoaski život žene koja nije radila, bila potpuno seksualno neeksponirana i koja je bila povučena. Henriette se stoga na sudu branila, kao što je bilo često i tijekom stoljeća prije, da je bila riječ o zločinu iz strasti. Drugim riječima, da nije bila odgovorna za svoje postupke, jer je djelovala toliko impulzivno da joj se pomračio um. Sud je na kraju to i prihvatio 28. srpnja 1914. i jedini razlog zašto sljedećeg dana to nije bila jedina vijest na naslovnici, bilo je što se pored toga ugurala vijest o proglašenju rata između Austrije i Srbije".