Sljedbenici Josipa Broza Tita ne okupljaju se samo u Kumrovcu. U još većem broju nalaze se na internetu.

Neumorni cyber-titoisti prenijeli su u virtualni svijet veliki dio njegove ostavštine pa su tako došli i do impozantne kolekcije snimljenih pjesama o Titu. Digitalizirano ih je nekoliko stotina, što sigurno nije konačan broj, ali je sasvim dovoljno za zaključak kako je Tito bio i ostao jedan od najopjevanijih svjetskih državnika. 

Najširi idolopoklonički repertoar dostupan na internetu vrti se oko imena dvojice njegovih nesvrstanih prijatelja, dugovječna Fidela Castra koji još nadahnjuje kubanske režimske glazbenike i posljednjeg etiopskog cara Hailea Selassiea posthumno slavljenog u nebrojenim reggae pjesmama, ali Tito je i u takvoj konkurenciji uvijek negdje pri vrhu. 

Solidan dokaz je kompilacija objavljena 2006. u Beogradu “Ide Tito - 33 najlepše pesme o Titu" koja je zahvatila sve faze uglazbljenog titoizma od partizanske do rokerske. Najstarije pjesme dekorirane bijelim i plavim ljubičicama uglavnom su zabilježene kao narodne, premda su već u ratnim godinama na tom važnom zadatku bili angažirani renomirani pjesnici i profesionalni skladatelji.

U studenome 1943., na Drugom zasjedanju AVNOJ- a u Jajcu premijerno je izvedena pjesma “Uz maršala Tita“ za koju je stihove napisao Vladimir Nazor, a glazbu Oskar Danon koji je u partizane došao iz Sarajevske filharmonije. Poslije rata pjesme o Titu podizale su moral omladinskih radnih brigada i pratile štafetu mladosti, a zatim su kroz partizanske filmove ušle u jugoslavensku kinematografiju.

Tijekom sedamdesetih postale su nezaobilazna stavka zahuktale domaće diskografije u rasponu od zapadnjački aranžiranih pop i rock-hitova do crnogorskih guslarskih epova “Ranjenik na Sutjesci“ i “Titov put u Indiju“ .

Diskografski rekord je postavljen 1977. kad je singl Zdravka Čolića “Druže Tito mi ti se kunemo“ prodan u 350.000 primjeraka. Grandiozna kompozicija Đorđa Novkovića, upadljivo različita od njegovih lakoglazbenih zgoditaka, iste godine je objavljena i na albumu s jugoslavenskog festivala revolucionarne rodoljubne pjesme “S Titom do slobode, s Titom u slobodi“.

Zdravko Čolić bio je daleko najtraženiji domaći pop-pjevač pa su drugi festivalski izvođači ostali u njegovoj sjeni, a među njima i Mirko Cetinski s pjesmom “Roženice Titu“. Hit pjesmom o Titu “Drugarice posadimo cvijeće“ proslavila se i sarajevska grupa Kamen na kamen u kojoj je pjevala mlađahna Neda Ukraden.

Manje uspješan na tom terenu bio je Oliver Dragojević s pjesmama Kornelija Kovača “Tito i prva proleterska“ i “Zagorje zdravo“. Kovač je autor još dvije brzo zaboravljene namjenske pjesme, “Obnova i izgradnja“ s vokalom Dade Topića i “Ustanak (Druže Tito samo zovi) koju je otpjevao Zlatko Pejaković. 

Dobar dio angažmana odrađivao se po partijskoj i omladinskoj direktivi, ali nisu baš svi pjevali o Titu i za Tita. Mate Mišo Kovač posvjedočio je kako je čak osam puta odbijao takve pozive i usput napomenuo da zbog toga nije imao nikakvih problema u karijeri. Potpuno drukčije iskustvo doživio je Toma Zdravković koji je na vlastitu inicijativu za Jugoton snimio pjesmu “O, Stari, Stari“, ali nije prošao kod dežurnih čuvara revolucije. 

U Titovu su kabinetu procijenili da Tomina pjesma predstavlja ordinaran kafanski šund i zaustavili njeno objavljivanje. Na tom primjeru može se objasniti zbog čega masovna produkcija novokomponovane narodne muzike nije značajnije podebljala titoističku pjesmaricu.

Međutim, mlađi pop-rock pjevači iz sedamdesetih mogli su vrlo brzo skužiti kako je Tito za njih najkurentnija roba na tržištu. Đorđe Balaševiću otvorila su se sva vrata pošto je s grupom Rani Mraz snimio “Računajte na nas“. To mu se jako svidjelo pa je nastavio u istom tonu i nakon odlaska velikog vođe s nepodnošljivo patetičnom “Triput sam video Tita“. 

Poslije je priznao da je tu pjesmu napisao u zamjenu za prijevremeno puštanje iz JNA. Nakon Titove smrti na sceni je nastao neviđeni metež u kojem je bilo mjesta i za predstavnike stare škole poput Kemala Montena s “Vječno ti se mi kunemo“ i za Štulića koji je u svom stilu snimio “Kamo dalje, rođače“. 

U nekim krajevima kult je ostao gotovo netaknut, a u Bosni se i dalje nije smjelo ni zucnuti protiv Tita. Na vrlo originalan način to je iskoristio jedan bespravni graditelj iz okolice Kaknja.

Kad je građevinska inspekcija poslala buldožer da mu sruši kuću, on je dohvatio četku i kantu boje, na fasadi napisao “Živio Tito“, zapalio cigaretu i mirno sjeo u dvorište potpuno siguran da će rušitelji odustati. U Bosni je Teška industrija svoju pjesmu o Titu snimila tek 1985., a iste godine nastala je i glasovita pjesma Zabranjenog pušenja “Nedjelja kad je otiš’o Hase“.

Kroz njihovu priču o oproštajnoj utakmici sarajevske nogometne legende Asima Ferhatovića Hase provukla se prva jača doza nostalgije za Titom.

Kad se opet zaratilo, tražile su se pjesme drukčije tematike i činilo se da je Tito zauvijek ispao iz recentne diskografije. Međutim, poslije rata su o njemu pjevali KUD Idjoti u “Ja sjećam se“, a zatim i Hladno pivo u “Svi smo ga mi voljeli“.

U Rovinju se 1999. pojavio punk bend Tito’s Boys, a najneočekivaniji doprinos stigao je iz Hercegovine. Narodni guslar Željko Šimić, poznat po junačkom epu o generalu Gotovini snimio je 2005. i ep o Titu.