Rujan 2014. Sam, napušten od svih, kako je vjerovao, sjedio je za šankom neuglednog kafića. Poluprazna boca viskija, valjda druga, koju je otvorio te večeri. Glavom mu lutaju misli o besmislenosti života. Gotovo je. Kraj najveće sportske priče. Ljubav prema alkoholu nadjačala je onu prema vodi. Ljubavi prema životu više nije bilo. 

"Mislio sam da je gotovo. Nije me bilo briga nizašto. Nisam imao samopouzdanja ni spoznaju o vlastitoj vrijednosti. Mislio sam da bi svijet bio bolje mjesto bez mene. U jednom sam trenutku pomislio da bi to zapravo bila najbolja stvar koju mogu učiniti, da okončam svoj život", počinje Michael Phelps.

Ispod plašta najtrofejnijeg sportaša svih vremena skrivala se plašljiva, prestrašena figura čovjeka bez identiteta. Bez vizije gdje i kako dalje. Nije znao što napraviti sa životom. Iako okružen milijunima obožavatelja, bio je potpuno sam. Iznad vode bio je heroj, ispod - čovjek koji nema ništa. 

"Michaele, zaroni, neće ti biti ništa", dovikivala mu je majka dok je Phelps imao sedam godina. Čuo ju je, no nije mogao zaroniti. Strah je bio prevelik. Plašljivom dječaku svijet se srušio dvije godine poslije, kad je imao devet. Razvod roditelja prvi ga je put natjerao na mržnju. Onu prema ocu. 

Psihička kriza bila je poptuno nalik na onu Iana Thorpea, koji se također borio sa suicidalnim mislima, a tjerao ih alkoholom. Kad ga je baltimorska policija uhitila zbog prekoračenja brzine i vožnje u pijanom stanju, punih pet dana pio je bez prestanka. Majka, koju voli više od života, nagovorila ga je da se prijavi u kliniku Meadows u Phoenixu. Osvajač osam zlatnih medalja iz Pekinga sjedio je u prostoriji s ovisnicima i psihičkim bolesnicima. Tamo je smogao hrabrosti suočiti se sa svojom najvećom noćnom morom - zmijama.

"Cijeli život mrzim zmije. Kao dječak sam podignuo kamen u obiteljskom dvorištu i pronašao zmiju. Taj me trenutak godinama proganjao u noćnim morama. Zbog njih često nisam mogao spavati", kaže Phelps, u čijem se društvu čak nije ni smjela spominjati riječ zmija. 

U klinici je morao nacrtati zmiju na papir, što mu je pomoglo da se otvori i shvati svoj problem. Zaključio je da je sve bilo povezano s ocem, jer kada god je s njime imao svađe, sanjao bi zmije.

"Osjećam da je to jedan od razloga zašto sam ih se toliko bojao. Nisam se htio vratiti konfliktima. Jednostavno sam ih zaključao u ladicu i pobjegao."

Kada je u klinici nakon 30 dana prvi put dobio pravo na posjet, stigla mu je obitelj. Ne i otac. Michael ga nije htio pozvati. Na popis ga je stavio tek na nagovor terapeuta i drugih pacijenata. Tog dana kada se otac Fred pojavio, samo su se rukovali, no Michael ga je povukao u zagrljaj. U sljedećih tjedan dana, često su razgovarali, slagali puzzle i zbližili se kao nikada prije. Kad je nakon 45 dana napustio kliniku, odlučio se vratiti plivanju.

"Nakon Londona, nisam više želio imati nikakve veze sa sportom. Bilo mi ga je dosta, bio sam umoran od silnih treninga i htio sam krenuti dalje. I tada sam odlučio skočiti nazad u bazen. Pomislio sam, samo ću malo prskati uokolo i vidjeti što će se dogoditi, ali shvatio sam da sam počeo uživati u tome što sam bio ponovno u vodi. Pomislio sam, zašto ne? Zašto ne pokušati ponovno? Nisam bio toliko star, to je bila moja posljednja prilika. Plus, želio sam to napraviti na način na koji sam to trebao napraviti 2012. i ne želim poslije imati ono pitanje “što da sam...”?" 

Trenirao je kao nikad prije, no kalendar mu nije bio saveznik. Do Olimpijskih igara bilo je samo tri mjeseca. Devedeset dana. U glavi jedna misija - novi uspjeh na olimpijski tron. Zaručnica Nicole vjerovala je da može. A kad se popeo na tron u Riju, pogledom je tražio Nicole. Ključao je od emocija. Pored njega stajali su 19- godišnji Dressel i 21- godišnji Held, plivači iz reprezentacije.

"Dečki, zaplačite bez srama. Lijepo je vidjeti emocije, pogotovo nama starim liscima", dobacio im je Phelps.

Oni su ga gledali kao Boga. Kao ikonu. Čovjeka koji ima 21 olimpijsko zlato. Da je država, bio bi na 39. mjestu po broju zlatnih medalja. Ispred Argentine, Portugala, čak i Boltove Jamajke. On, jedan čovjek. Na svojim petim olimpijskim igrama. U Sydneyu, s 15 godina nastupio je prvi put. Završio je na šestom mjestu i tad je priča počela.

U Rio de Janeiru ju je samo trebalo dovršiti. Nakon 50 metara izveo je najbolji okret ikad viđen i ostalo je doplivati do cilja. Pedeset metara do kraja priče čiji je scenarij ispisan upravo u tom zaokretu. 

Letvicu je postavio visoko, nedostižno. Kada je zasjenio rekord Marka Spitza, koji je na Igrama 1972. u Münchenu osvojio sedam zlatnih medalja, Spitz ga je označio kao najvećeg plivača koji je hodao planetom. I bio je u pravu. Michael to doista jest. Bazen koji mu je dugi niz godina predstavljao bijeg od obiteljskih problema, opet je mjesto koje voli. 

"Živim novi život. Nakon Rija vjenčat ću se s Nicole. Medalje? Ha, nije mi to toliko važno. Želim znati da sam napravio sve što se moglo."

I u pravu je. Nije važno gdje će se kalkulator medalja zaustaviti. Ostalo su mu dvije discipline, 100 leptir i 200 mještovito. Za nova dva zlata. Za kraj najveće sportske priče...