Prošle je godine u Hrvatskoj sklopljeno 19.567 brakova, a razvelo se 5725 parova. Jedan od najčešćih razloga za rastavu, kako kod nas, tako i na Zapadu, su nepomirljivi interesi. Izraz koji su popularizirali holivudski parovi, kod kojih je to gotovo uvijek razlog razvoda, zapravo je svojevrstan paravan za pravi razlog rastave. Nevjera je također uvijek negdje pri vrhu. Podaci pokazuju kako je sve veći broj razvoda često uzrokovan nekakvom vrstom seksualnog nezadovoljstva, bila to nevjera, premalo seksa ili različite disfunkcije. No o tim se razlozima, osim u nekim iznimnim slučajevima o nevjeri, nikad ne priča. 

Seks je u našem društvu – ne samo hrvatskom, nego u zapadnoj Europi i Americi, veliki tabu. Činjenica je, također, da postoje brakovi bez seksa, brakovi u kojima se supružnici međusobno varaju, u kojima se prave da ne znaju da ovaj drugi/a vara, brakovi u kojima su se supružnici pomirili s time da će do kraja života biti jako dobri cimeri jer je strasti nestalo itd. U društvu opsjednutom seksom imamo velikih problema u svoja četiri zida. No mora li biti tako? Isto su se zapitali i Christopher Ryan i Cacilda Jethá, doktor psihologije i psihijatrica. U knjizi “Seks u zoru: Prapovijesno porijeklo suvremene seksualnosti” tvrde kako je monogamija ljudima nametnuta. Zbog tog neprirodnog koncepta danas pate i muškarci i žene jer su im stoljećima objašnjavali kakva je njihova seksualnost, umjesto da su je sami istraživali.

Za početak, kriv je Darwin, tvrde Ryan i Jethá u svojoj kontroverznoj knjizi. Iako je napravio puno za biologiju i nitko ne osporava doprinos njegova kapitalnog djela “Postanak vrsta”, činjenica je da je živio u viktorijansko doba opterećeno seksualnom čednošću i danas bolno zastarjelom pogledu na seksualnost. - Žena... uz vrlo rijetke iznimke, manje je željna od muškarca - napisao je i mislio gospodin Darwin (1809. - 1882.).

Pa kako da onda ozbiljno shvatimo nečije “nalaze” o ljudskoj seksualnosti od čovjeka koji je vjerovao u postojanje ozbiljne bolesti “ženske histerije”? U viktorijanskom je dobu vladalo uvriježeno mišljenje kako je seks usluga koju žena daje muškarcu, milost. Nažalost, takvo mišljenje nije izašlo iz mode donedavno - a postoje ljudi koji još u to vjeruju. Ženski libido ne postoji ili je blijeda kopija muškarčeva, misle mnogi, a vodeći se tom pretpostavkom, mnogi su znanstvenici istraživali povijest ljudskih veza te tako došli do zaključka da je monogamija najprirodnija ljudskoj rasi, a nuklearna obitelj - majka, otac i dijete/djeca osnovna jedinica društva.

No je li to doista tako? I zašto onda sve manje brakova opstaje? Znate li uopće za neki brak u kojem nije bilo posrnulih ili u kojem barem jedan od partnera nije poželio spavati s nekim drugim? Zašto ljudi, više nego ijedna druga vrsta na planetu, razmišljaju o seksu, maštaju o njemu, masturbiraju i, na kraju krajeva, toliko često to rade? Ryan i Jethá nisu povjerovali u tu priču. Počnimo od naših prvih rođaka, čovjekolikih majmuna. S čimpanzama i bonobo majmunima imamo najviše sličnosti te se s njima najčešće i uspoređujemo, tražeći uzroke našem ponašanju u njihovima. No radimo to vrlo selektivno. Kad raspravljamo o ljudskoj ratničkoj, krvoločnoj prirodi - koju smo, dakako, zatomili društvenim konvencijama i pravilima - tu su nam čimpanze dežurni “krivci”.

No kad tražimo sličnosti s našim seksualnim navikama, ne okrećemo se bonobo majmunima koji su, uz ljude, jedini primati koji se ljube u usta, dugo se gledaju u oči prije seksa i kod kojih su ženke spolno aktivne tijekom cijelog ciklusa. Ne, bonobo su za nas promiskuitetni jer se seksaju iz zabave i tako rješavaju društvene probleme. Kad pričamo u ljudskoj seksualnosti, odjednom pričamo o - gibonima. Malim čovjekolikim majmunima s kojima smo se genetski rastali prije 22 milijuna godina (za razliku od bonobo i čimpanzi, s kojima smo se rastali prije pet do šest milijuna godina). Ali giboni su jedini čovjekoliki majmuni koji su monogamni i zato jako odgovaraju pretpostavkama o prirodnosti ljudske monogamije. No zašto ne pričamo više o bonobo majmunima čije smo nagone također naslijedili te onda zatomili konvencijama i tzv. moralom?

Još jedan argument onih koji smatraju kako je monogamija prirodna ljudskoj vrsti jest taj da su se naši preci u prapovijesti grupirali u parove kako bi preživjeli. Priča ide otprilike ovako: uvjeti za život bili su surovi i žena je od muškarca trebala zaštitu jer je on mogao priskrbiti hranu i sklonište. Ona mu je zauzvrat ponudila ekskluzivni pristup njezinoj seksualnosti. Muškarcima je to iznimno važno, a to je isto tako navodno urođeno tom spolu jer žele osigurati širenje (isključivo) svojega genetskog materijala. Ryan i Jethá takav pristup nazivaju “kremenkizacijom povijesti”, podsjećajući kako je pogrešno stvarati pretpostavke o životu naših predaka na temelju današnjih iskustava. Kao što zamišljamo da je obitelj Kremenko živjela u kamenom dobu praktički jednako kao i mi, samo zato što nam se to čini zabavnim ili logičnim, ne znači da je istina. Zauzvrat, nude pogled na plemenska društva koja postoje i danas, a u kojima je seksualna sloboda prirodna, mijenjanje partnera ne izaziva osudu društva nego se potiče, a važnost očinstva, pa i majčinstva, ne postoji. Takav pristup pobija i teoriju o neizbježnosti patrijarhata.

Ne zna se tko je otac, a nije ni bitno

Naime, suprotno vjerovanju mnogih sociologa, kao što je Steven Goldberg, da je “patrijarhat univerzalan” svim ljudskim društvima koja postoje i koja su ikad postojala (a vjerojatno, nada se Goldberg, koja će ikad i postojati), rat spolova uopće nije potreban za skladno i mirno društvo. Ryan i Jethá kao jedan od primjera navode narod Mosuo koji živi na jugozapadu Kine. U toj zajednici, koju čini oko 56.000 ljudi, seksualna neovisnost i sloboda podrazumijevaju se za oba spola. Domaćinstva se vrte oko žena i kćeri, a muškarci imaju očinsku obavezu prema djeci njihovih sestara. Koja su djeca njihova, to nije važno. Argument o važnosti očinstva pada u vodu s još većim praskom kad se uhvatimo plemena Canela, Ye’kwana, Matis, Kulina, Warao, Secoya, Cashinahua, EseEja i drugih koja žive u Amazoniji, od Venezuele do Bolivije. Plemena na tom području vjeruju kako se dijete u ženinoj utrobi stvara akumuliranjem sperme. Doslovno, žena treba imati seksualne odnose sa što više izabranih partnera kako bi svojem djetetu pružila što bolje šanse u njegovu budućem životu. Pa tako bira onoga koji je najbolji lovac, koji ima najljepše lice ili najsnažnije ruke. A kad se dijete rodi, odgajaju ga svi - jer svi su mu očevi. U tim društvima patrijarhat ne postoji jer nema potrebe za kontrolom seksualnog ponašanja žena. Njihova želja i volja za seksom prepoznaje se kao jednaka onoj muškaraca. A mogući kontraargumenti o tome kako još nikad nije pronađeno društvo u kojemu vlada matrijarhat nevažni su iz jednostavne činjenice da se ne radi o zrcalnom konceptu uređenja društva.

U tzv. matrijarhatu žene imaju veću ulogu u odlučivanju, ali kontrola muškaraca ni na koji način nije potrebna jer su spolovi jednaki. Kao, uostalom, i kod naših rođaka bonoboa. Iako su ženke najpoštovanije članice plemena, muškarci im nisu podčinjeni. Ukratko, kod bonobo majmuna ženke su seksualno aktivne, zbog čega su muškarci manje frustrirani jer ne postoji jaka konkurencija. Zbog nepoznatog očinstva stvara se manje mužjačkih saveza te postoji manje ubojstava mladunčadi i raširenija očinska briga. Kod čimpanzi takav sustav ne postoji. Patrijarhat smo, čini se, naučili od njih, jer za razliku od bonoboa, kod čimpanzi postoji jaka konkurencija među mužjacima za parenje, postoje i silovanja, a alfa mužjaci ubijaju mladunčad koja nije njihova kako kasnije ne bi potkopali njihov autoritet. Ne postavlja se pitanje koji sustav se čini boljim, nego zašto smo izabrali onaj koji je očito lošiji. Ryan i Jethá ipak nisu napisali “Seks u zoru” kako bi nas pozvali da se vratimo životu na drveću ili da potpuno odbacimo moderan način života i vratimo se skupljanju plodova.

No jasno je kako seksualnost koju prakticiramo ne funkcionira. Brojni su razlozi zbog kojih znamo da nam monogamija nije prirodan koncept, a argumenti posvuda oko nas. U statistici, u vezama naših prijatelja, nas i u brakovima naših roditelja. Koliko je ljudskih odnosa i dječjih života uništeno razvodima jer ga on nije mogao držati u hlačama ili jer je ona htjela frajera u kožnoj jakni? Mnoge krive pretpostavke vodile su današnjem stanju. Jedna od najsnažnijih je da je želja žena za seksom bila priznata bolest - ponovno se vraćamo na žensku histeriju. Liječnici su je, inače, liječili “masažom vulve koja je dovodila do nervnog paroksizma koji je pacijentici davao privremeno olakšanje”. I to sve do 1952. godine, kad je maknuta sa službenog popisa bolesti. Koliko god bila jaka potreba za osuđivanjem promiskuitetnih ljudi, onih koji imaju otvorene veze i brakove te koliko god imali potrebu moralizirati oko dostojanstva muškarca i (posebno često) žene, moramo se složiti oko jednog: nije moguće da su nas milijuni godina evolucije dovela do stadija da se, poput Adama i Eve na izlasku iz rajskog vrta, pokrivamo smokvinim listom od srama.

Amazonija

Plemena tamo vjeruju kako se dijete stvara akumuliranjem sjemena. Što više različitih, to je veća šansa da će dijete biti sposobno i zdravo. Kasnije ga svi odgajaju.

Promiskuitet?

Društva u kojima postoji seksualna sloboda muškaraca i žena žive bez ratova. Kineski narod Mosuo nema riječ za brak, ali ni za rat ili silovanje. Prakticiraju slobodnu ljubav.

Histerija

Sve do 1952. godine želja žena za seksom bila je priznata kao službena bolest - ženska histerija. Liječili su je masažom vulve.