Krajem 2020. godine potpisan je sporazum o normalizaciji između Izraela i Maroka, čime je otvorena nova stranica u odnosima između tih dviju država opterećenih bolnom zajedničkom prošlošću. U godinama nakon Drugog svjetskog rata u Maroku je živjelo oko 300 tisuća Židova, a danas ih je u toj zemlji ostalo još samo oko 5000. Golema većina njih iselila se pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Izrael, no tamo ih nitko nije dočekao s fanfarama i crvenim tepihom. Njihovi običaji, kultura, način odijevanja - i posebno judeomarokanski arapski jezik kojim su govorili - nisu bili osobito prestižni u mladoj židovskoj državi, pa je ta velika zajednica u početku bila poprilično marginalizirana. U razbijanju predrasuda i uvođenju kulture marokanskih Židova u mainstream izraelskog društva važnu, a možda i presudnu ulogu imala je jedna glazbena skupina. Osnovana u gradu Sderotu osamdesetih godina, grupa Sfatayim je svojom glazbom - mješavinom rocka i tradicionalnog marokanskog melosa - srušila brojne zidove i utrla put sličnim izvođačima te pritom zauvijek promijenila glazbenu i kulturnu scenu suvremene države Izrael.

Skupina Sfatayim je početkom srpnja prvi put gostovala u Hrvatskoj održavši dva vrlo uspješna koncerta u Samoboru i Varaždinu, a tim smo povodom porazgovarali s osnivačem i vođom benda Haimom Ulielom. “Mislili smo da su Hrvati malo hladniji ljudi. Jako toplo su nas dočekali, na koncertima su pljeskali, plesali, jako su se radovali. Nije bilo baš kao na marokanskoj svadbi u Izraelu, ali nije bilo ni jako daleko od toga. Ugodno smo iznenađeni”, govori nam Uliel. Gostovanje Sfatayima zajednički su organizirala veleposlanstva Izraela i Maroka, što je presedan koji naglašava nove vjetrove koji su zapuhali u odnosima između Izraela i dijela arapskih zemalja nakon potpisivanja takozvanih Abrahamskih sporazuma.

Početak, međutim, nije bio idiličan. Nakon osnutka 1948. godine, Izrael se suočio s neprijateljstvom svojih arapskih susjeda, a negativan stav prema novostvorenoj državi prelio se i na udaljeni Maroko, gdje je živjela najveća sjevernoafrička židovska zajednica stara gotovo 2000 godina. Osim antičke židovske populacije, u Maroko su tijekom stoljeća migrirali i sefardski Židovi iz Španjolske i Portugala, osobito nakon 1492. godine, kad su ih španjolski i portugalski katolički vladari posebnim ukazima istjerali s Pirenejskog poluotoka. Marokanski Židovi bili su stoljećima dobro integrirani u marokansko društvo, dijeleći običaje i kulturu s većinskim muslimanskim stanovništvom, a govorili su judeomarokanskom varijantom arapskog jezika. Sredinom 20. stoljeća, u promijenjenim političkim okolnostima, većina marokanskih Židova emigrirala je u Izrael, a među njima je bila i obitelj Haima Uliela, osnivača Sfatayima. “Marokanski Židovi su danas među najvećim zajednicama u Izraelu, ima ih oko pola milijuna. U početku nisu bili baš najbolje prihvaćeni, osobito u usporedbi s Aškenazima, odnosno europskim Židovima”, govori Uliel, koji je unatoč nepovoljnim okolnostima sredinom osamdesetih okupio skupinu glazbenika koja je svirala marokansku glazbu i pjevala na judeomarokanskom arapskom. “Kultura marokanskih Židova smatrala se tad manje vrijednom i sve dok se nije pojavila skupina Sfatayim, marokanske pjesme se uopće nisu mogle čuti ni na radiju ni na televiziji, nigdje u Izraelu. U početku je naša glazba svima bila čudna, ali polako je marokanska glazba postala dio izraelske glazbe”, kaže Uliel. On objašnjava da je Izrael bio nova država koja je polako stvarala svoju autentičnu kulturu i autentičnu glazbu. “Dok se sve to integriralo, trebalo je proći puno vremena, ali otkad postoji Sfatayim, u kulturi Izraela postoji i marokanska kultura, odnosno marokanska glazba”, govori Uliel. Kroz skupinu je u međuvremenu prošlo mnogo članova: svi su oni podrijetlom marokanski Židovi, no danas sve više izvode i pjesme na hebrejskom. “U generaciji djedova i baka u kućama se pričalo samo marokanski, ali danas treća generacija govori uglavnom samo hebrejski. Međutim, oni i dalje vole marokansku glazbu, vole marokanske običaje koji se prenose s generacije na generaciju. Danas sviramo za širu publiku pa imamo i pjesme na hebrejskom”, pojašnjava Uliel. Popularnosti glazbe Sfatayima nisu odmogli ni zapadni utjecaji. “Naša glazba je kombinacija autentične marokanske glazbe i zapadnog, odnosno američkog rock and rolla.

U Maroku se tradicionalna glazba izvodi na akustičnim instrumentima, a mi smo uveli bubnjeve i bas gitare te time unijeli nove boje na glazbenu scenu. Napravili smo dobitnu kombinaciju”, ističe. Njegova misija glazbenog približavanja arapskog i židovskog svijeta čini se da je nedavno dobila i svoj vanjskopolitički ekvivalent. U drugoj polovici 2020. godine, pod američkim pokroviteljstvom, postignut je niz sporazuma o normalizaciji i jačanju suradnje između Izraela s jedne i muslimanskih država na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi s druge strane. Premda je status Židova u Maroku uvijek bio puno bolji nego u većini drugih muslimanskih zemalja, takozvani Abrahamski sporazumi dodatno su ga osnažili i u Ulielovoj pradomovini. “U Maroku smo nastupali još 1992. godine. Tamo ima Židova koji odlično žive i koji su važan dio marokanske ekonomije. Pogotovo sad nakon Abrahamskih ugovora. Otvoreni su židovski muzeji, otvorene su sinagoge, ulicama su vraćeni stari nazivi, kralj obnavlja sva židovska groblja”, napominje Uliel te naglašava kako su njihovo gostovanje u Hrvatskoj zajednički organizirali izraelsko i marokansko veleposlanstvo što, upozorava, “ranije nikako ne bi bilo moguće”. Koristi od izraelsko-arapskih sporazuma imala je dakle i hrvatska glazbena publika, no hoće li zatopljavanje odnosa Izraela s pojedinim arapskim zemljama predstavljati nepovratan trend ili je riječ samo o privremenom razvoju događaja, ne usuđujemo se predviđati. Ipak, sasvim je sigurno da djelić zasluga u tome ima i jedinstveni židovski bend iz grada Sderota, koji već desetljećima pjeva na - arapskom.