Pakao na zemlji najbolje opisuje jednu od najspektakularnijih pridodnih pojava, vulkansku erupciju tijekom koje divljaju tisuće munja iz oblaka ispod kojega vrije geološki vještičji kotao. Tamne prijeteće oblake iz kojih sijevaju munje opisali su još 76. godine Nove ere svjedoci erupcije Vezuva koji je upravo uništavao Pompeje i Herkulanej. Samo, odakle munje usred vulkanske erupcije?

Na to je pitanje čvrsto naumila dati odgovor skupina znanstvenika oko Haralda Edensa s Tehničkog univerziteta u New Mexicu. Znanstvenici iz Njemačke, SAD-a, Kanade i Japana okomili su se na japanski vulkan Sakurajima, što zato što tamošnji vulkan eruptira vrlo često, a što zbog toga što kad već eruptira, u pravilu iz oblaka sijevaju munje. Pritom, one munje koje promatrači uoče, samo su manji dio spektakla jer ih je puno više zaklonjeno oblakom plinova i prašine.

Snimali su električna polja, zvukove iznad i ispod čovjekovog čujnog raspona, infracrveno zračenje, trešnju tla, te samu erupciju čije su si potom video zapise puštali jako usporene kako bi komadić po komadić analizirali što se točno događalo. Uočili su da se munje pojavljuju već na samom početku erupcije, a izmjerili su i brzinu čestica prašine kojom jure uvis – 100 metara u sekundi.

Takve brzine znače i snažno trenje između čestice i zraka, zbog čega se čestice prašine snažno naelektriziraju. Naravno da teže čestice lete kraće i zadržavaju se na nižim visinama od onih lakših. I tu su znanstvenici došli do odgovora. Lakše čestice imaju snažniji pozitivni naboj, što znači da na taj način dolazi do razlike potencijala. A tamo gdje postoji razlika potencijala i nekakav kontakt, izbija i iskra.

I to kakva. Munje koje se u divljem plesu pletu oko podivljalih vulkana, nastaju pražnjenjima potencijala od milijuna volti, tako da čak i udaljeniji promatrači mogu primijetiti da im se lagano diže kosa na glavi od naelektriziranog zraka. Ili mogu čuti pucketanje. Apsolutno sve kao i pri najnasilnijim olujama.