Zlatko Hasanbegović, čovjek koji je već prvog dana “ukrao show” novoj Vladi i izazvao demonstracije kulturnjaka, autor je najdetaljnije povijesti zagrebačkih muslimana uopće. 

Dobro napisana, opsežna, precizna i akribična, njegova je knjiga (magisterij koji je proširen i ukoričen pod naslovom “Muslimani u Zagrebu 1878. - 1945.”, a obranjen 2005. godine) prošla sve moguće idejne filtre. 

Hasanbegoviću je u komisiji, što će se ovih dana često isticati, sjedio i dr. Ivo Goldstein. 

Tijekom rada na tekstu razgovarao je i sa Slavkom Šajberom, jednim od najistaknutijih Židova u zagrebačkom komunističkom pokretu, čijoj su obitelji 1941. godine u Zagrebu pripadnici jedne vrlo utjecajne zagrebačke muslimanske loze uzeli svu imovinu.

Hasanbegović je prošao sve moguće arhive pa se može braniti od napada na kvalitetu svojeg znanstvenog rada. 

Novi ministar kulture je, naravno, u ideološkom smislu pravaš, a razlozi simpatija za starčevičanstvo iz knjige postaju sasvim jasni.

Zagrebačkim i hrvatskim muslimanima pravaši su prvi otvorili vrata i iskazali dobrodošlicu, zalažući se za njihova građanska prava u punom opsegu. 

Od Ante Starčevića, preko Josipa Franka pa do Ante Pavelića, frankovci su jednoglasno zagovarali teoriju o dvokonfesionalnom, katoličko-muslimanskom narodu.

“Općenito, boravak u Zagrebu prvih muslimana iz BiH krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. Starčevićev nacionalizam, oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo i objektivan odnos prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti”, piše Hasanbegović.

Jednaku je pozivnu otvorenost prema muslimanima pokazivao i Josip Frank, dok je Ante Pavelić često puta isticao kako je prva slova naučio kod hodže u mektebu.

Ključni događaj za razvoj muslimanske zajednice u Hrvatskoj bio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, usvojen 1916. godine u Hrvatskom saboru. 

Nakon kraja 1. svjetskog rata u Zagrebu je živjelo oko 200 muslimana. Prema popisu iz 1921., na području Hrvatske i Slavonije živjelo je 2537 muslimana, od čega 474 u Zagrebu.

Deset godina kasnije, u Savskoj banovini živjela su 3823 muslimana, a u Zagrebu njih 1239. U Zagrebu se vremenom razvijaju brojne vjerske i obrazovne institucije.

Videći Hrvatsku do Drine, Pavelić je na svaki način želio imati podršku muslimana, koje je u poznatom govoru označio cvijetom hrvatskog naroda.

Hasanbegović je u svojoj knjizi objavio senzacionalne fotografije gradnje triju minareta u sklopu Meštrovićeva paviljona.

Fotografije su rađene tijekom nekoliko ratnih godina. Autor brojnih fotografija (u knjizi ih je 285) je Tošo Dabac, koji je često fotografirao posjete muslimanskih delegacija Banskim dvorima.

Knjiga donosi brojne vrijedne dokumente kao prilog. U njoj možemo vidjeti policijske izvještaje koji se, u raznim razdobljima, odnose na obavještajno redarstveni nadzor rada raznih islamskih institucija. 

Tu je i Deklaracija akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta iz travnja 1939., protiv podjele BiH između Mačeka i Dragiše Cvetkovića, kao i faksimil Meštrovićeva prosvjeda dr. Mili Budaku zbog prenamjene njegova Doma likovnih umjetnika u džamiju. 

U knjizi možemo vidjeti i popis muslimanskih pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskih legionarskih postrojbi u sastavu njemačkih snaga.

Ipak, odnos muslimanske manjine i katoličke većine nije bio ni jednodimenzionalan ni idiličan.

Zanimljivo je da su se u vrijeme inicijative za izgradnju džamije u Zagrebu, između dva rata, mogle na stranicama tiska vidjeti i antiislamske karikature poput nekih koje smo vidjeli zadnjih mjeseci u vrijeme prve navale sirijskih izbjeglica kroz našu zemlju. 

Jedan zagrebački list donosi, recimo, crtež zagrebačke katedrale, koja na jednoj strani ima toranj a na drugoj minaret.

U prvim varijantama projekta, zagrebačka je džamija trebala biti sagrađena na Zelengaju. Omer Mujadžić napravio je nekoliko maketa, no projekat nije realiziran.

Pavelić je odabirom lokacije htio demonstrirati ravnorpavnost muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. pa je džamiju odlučio smjestii u srcu grada, preuređenjem Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnika na trgu N (današnji Trg žrtava fašizma). 

Hasanbegovićeva knjiga sadrži dosta faksimila novinskih članaka, koji daju zanimljiv i originalan uvid u duh vremena, kao i u varijacije tih većinsko manjinskih odnosa.

Dok su frankovci bili izrazito skloni muslimanima, Kaptol to nije bio. Hasanbegović je u knjizi objavio pasus iz dnevnika blaženog Alojzija Stepinca, u kojemu nije iskazana osobita simpatija spram islama.

"Još bi nam samo to, piše Stepinac, misleći na islam - trebalo u Zagrebu. Preko 300 godina branili su djedovi naši mačem u ruci od nekrsta ovu zemlju i ovaj grad. I što su djedovi časno očuvali, to će unuci, moralno duboko pali, pomoći u zlu one koji su nekad i sami bili katolici. (O tempora o mores (o vremena, o običaji!) . Razumijem da neuki puk pristane i drži se uz islam. Ali da kulturan čovjek, koji zbilja teži za spoznajom istine, pristane uz ovu smiješnu mješavinu židovstva, katolicizma odnosno kršćanstva, i poganstva, to ne mogu razumjeti”.

Koja razlika između Starčevića, Franka i kasnije Pavelića! Pravaška ideja imala je snažnog odjeka među mladim muslimanima, pogotovo studentima, poput Osman Nuri Hadžića, Mehmed Džellaludina Kurta, Safvet-beg Bašagića, Džafera Kulenovića, Saliha Baljića i drugih. 

Pravaštvo se kao ideologija prelilo i u BiH gdje su se mnogi muslimanki pokazali vaternim borcima za hrvatsku državnu samostalnost dok je u vladi NDH bilo razmjerno puno muslimana.

Dok se kod Hasanbegovića vidi jasna simpatija prema ovoj liniji hrvatske desnice, očite su i nesimpatije prema komunistički, jugoslavenski ili srpski orijentiranim muslimanskim udruženjima ili pojedincima. 

U knjizi nema brutalnog revizionizma, no autor Narodnooslobodilački pokret tretira sa začepljenim nosnicama. 

Terminologiju koja se odnosi na partizanski pokret uglavnom stavlja u navodnike, poput sintagme o “narodnooslobodilačkoj borbi” koju ne doživljava bukvalno. Hasanbegović je taj pokret uvijek tretirao kao floskulu, to je prilično očito.

Čuvenog pjesnika Skendera Kulenovića, kao i Hasana Kikića, ne gleda s osobitim simpatijama, kao ni Hasana Kikića. 

U opsežnom prikazu Hasanbegovićene knjige, danas pomalo zaboravljeni konzervativni filozof Tomislav Jonjić objašnjava razloge tog savezništva brigom muslimana za cjelovitost Bosne i Hercegovine, koja je u ustaškoj optici bila neupitna.

"Zagrebački su muslimani, piše Jonjić, proglašenje NDH u travnju 1941. dočekali s olakšanjem i odobravanjem, baš kao i većina muslimana u BiH (u isto se vrijeme sandžački muslimani nastoje pripojiti Bosni i Hercegovini, a preko nje Hrvatskoj). Pritom je moglo biti razlika u motivima, ali je uvijek važno imati na umu, da nekakvoga organiziranog muslimanskog otpora protiv NDH nije bilo, pa čak i poznate muslimanske rezolucije – koje se često pokušava krivotvoriti i iskrivljeno tumačiti – nikada ni jednom riječju ne dovode u pitanje državni okvir i hrvatsku nacionalnu orijentaciju, nego se tek konfrontiraju s pogrješkama režima te zločinima i zlouporabama u ime vlasti. Karakterističan je u tom kontekstu odgovor posljednjega hrvatskog ministra vanjskih poslova, dr. Mehmeda Alajbegovića, na pitanje jugoslavenskih istražitelja o razlozima njegova pristupanja ustaškom pokretu. Iako je svjestan, da mu je oko vrata već nataknuta omča, Alajbegović ne kalkulira niti traži opravdanje: «Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pritom rukovodili."

Valja reći da Hasanbegovićev animozitet prema ljevici ne proizlazi samo iz državotvone ili nacionalne optike, već i iz vjerskih razloga.

Komunisti su prvi na ovim prostorima bosanskim muslimanima dali status naroda, označivši nacionalnu pripadnost velikim slovom M, za razliku od vjerske, koja je zadržavala malo slovo m.

Dakle, Muslimani su narod, a muslimani vjera. No, komunizam je na vjeru gledao negativno - islam i pravoslavlje bili su tretirani nešto blaže od katolicizma jer je riječ o nacionalnim vjerskim zajednicama čiji centar nije u nekoj stranoj zemlji, no svakako nisu gledali s entuzijazmom ni na islam. 

Nije slučajno da su upravo nove komunističke vlasti, prema nalogu Mike Špiljaka, srušile minarete oko Meštrovićeva paviljona. Oni su htjeli pokazati demontažu Pavelićevih zasada, ali i nastaviti revolucionarni rad na ukidanju religije kao “opijuma naroda”.

Mika Špiljak već je 9. travnja 1945. donio odluku o rušenju minareta «koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima».

Uskoro su minareti srušeni, a kamen kojim su bili zidani stučen i pobacan po gradskim ulicama. Tepisi iz džamije preseljen i su u Banske dvore.

Miko Špiljak bio je pokrovitelj i tajni zaštitnik Franje Tuđmana, pa je prilično jasno zašto je Hasanbegović više naginjao pravaštvu nego HDZ-u; njemu je ta stranka - čijom voljom je sada postao ministar kulture - ipak bila obojena s previše crvenila a Tuđmanova bosanska epizoda svakako ga nije oduševila.

Zlatko Hasanbegović svjetonazorski je neobično blizak Tomislavu Karamarku, kojemu je i osobni prijatelj.

Čini se da je ipak bilo više faktora koji su presudili u odabiru ovog povjesničara za ministra kulture. 

Kazalištarka Anja Šovagović mogla bi specijalistički “riješiti” samo jedan problem, Olivera Frljića, dok će se Hasanbegović kao poznavatelj nakladništva - i sam izdaje knjige uglavnom konzervativne do revizionističke orijentacije - postati terminator za širi spektar “devijacija” - on će morati uvesti nove standarde u nakladništvo, financiranje kulturnih portala, tiskovina itd. 

Bivša je ministarska ekipa, naime, pod palicom Milana F Živkovića, financirala galaksiju nakladnika koji novim vlastima neće biti nimalo simpatični.

Hasanbegović je, s druge strane, blizak Osmanu Muftiću, bivšem hrvatskom ambasadoru u Iranu, a Iran je bogata zemlja s koje su Amerikanci upravo skinuli sankcije. 

S treće strane, Hasanbegović je, uz Crnoju, najdesniji ministar u novoj vladi, koju je Most prilično ideološki okljaštrio, a Karamarko se plaši “atomskog s desna” pa bi mu povika ljevice i centra na Hasanbegovića mogla poslužiti kao dokaz kvalitetnog hrvatstva - koje mu zbog Mesića trajno osporavaju - ali i instrument kulturne hegemonije, ako vrh HDZ-a uopće razmišlja u tim kategorijama.

Zlatko Hasanbegović je Velimir Bujanec s doktoratom, a bez pravosudnih mrlja - on je samo desničar, što još uvijek nije kažnjivo.

Zlatko Hasanbegović obećao je povećati izdvajanja za kulturu na jedan posto, više no ikad do sada. Treba vidjeti hoće li do toga doći, je li to moguće, i kakve projekte uopće misli progurati. 

Ono što je donedavna najavljivao u Bujici, ne ohrabruje. Prva dva projekta koje će, po njemu, izglasati nova vlast, pokroviteljstvo su nad Bleiburgom i Zakon o lustraciji.

Čudno je da se ministar kulture bavi poslovima ministarstva pravosuđa ili policije. No, sačekajmo njegov program.