Slavica Banić, žena izbjegla iz Sarajeva, izgradila je zavidnu karijeru u u Republici Hrvatskoj. Još 1994. radila je tajničke poslove u jednoj humanitarnoj organizaciji iz Danske, strepeći za svoje roditelje u opsjednutom gradu. Jedini spašeni kapital jest diploma sarajevskog Pravnoga fakulteta iz 1989.

Danas, 2015., može se pohvaliti vrlo udobnim životom, mrežom utjecajnih društvenih i političkih pokrovitelja te mjestom u samom vrhu sudbenoustavne vlasti.

Diskretna u javnoj samoprezentaciji, navodi jedino godinu rođenja, 1966., pa nepregledni niz činovničkih funkcija u državnom aparatu. No imovinska kartica otkriva zanimljiv detalj: bivši suprug Ivica Banić registriran je kao vlasnik import- poduzeća Luna Maris...

Svojedobno je sjedište bilo prijavljeno u Zadru, u Ulici Miroslava Krleže, kasnije preseljeno na zagrebačku Trešnjevku. 

Službeno zapošljava 13 radnika, uvozi ribarsku opremu najšireg spektra, sudjeluje u organizaciji ribičkih natjecanja, ubire bonuse i dividende...

U Uskokovu uhođenju, valja podsjetiti, Slavica Banić je detektirana kako kontaktira sa Zdravkom Mamićem, koji je životno zainteresiran za ustavno rušenje Zakona o sportu. 

Prema medijskoj priči, kao posrednik njihove komunikacje nastupio je Paško Dodić, bogati zagrebački obrtnik, zlatar, ugostitelj, u posljednje vrijeme i ekskluzivni dobavljač nakita za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović.

Prirodni je prijatelj obiju stranaka, do grla ovisnih o vladajućim ekonomskim uvjetima. Komunikacija je naprasno prekinuta, jer je iz najpovjerljivijih državnih krugova procurilo upozorenje istražiteljskim metama.

Tako akcent javne afere opet zaobilazi ključ problema. Baveći se izdajnicima u Uskoku i MUP-u, prešućuje se Ustavni sud, institucija sve manjeg društvenog autoriteta. Ništa ne pomaže pompozno zaogrtanjen u crne toge.

Naime, sve počinje od njegova kadrovskog sastava, koji ima zadovoljiti minimalne kvalifikacijske uvjete. Dok je politička podrška na prvome mjestu, pravnička izvrsnost, kako se to danas veli, na repu je događaja.

Zato je velika statistička manjina ušla u Ustavni sud kao doktori znanosti, sa svojevrsnom “licencom” autonomne akademske zajednice. 

Preostala družina crnih toga doktorate je stekla na impresivnim pozicijama ustavnih sudaca, nešto obzirniji u BiH, manje skrupulozni na hrvatskim fakultetima, ne brinući se za eventualne protekcije i strahove sveučilišta od svojih impozantnih uloga.

To stanje stvari provocira neizbježno pitanje o prirodi samostalne hrvatske države: je li Ustavni sud mutirao u odskočnu dasku do ugleda i počasti elitnoga nacionalnog intelektualca? 

I kako zamjeriti društvu da sve manje mari za odluke koje donosi suverena instancija državnog reda? Doista, njome više vladaju samovoljni običaji nego propisane regule. Ustavni sud ima 12 članova, pa Banićkin osamljeni glas nije presudan za kolektivne odluke. 

Ali je itekako cijenjena njezina privatna instrukcija u sastavljanju službenog akta koji se adresira na ustavnosudsku instituciju. 

Nije to prvi slučaj da neki član Ustavnog suda u potaji brifira tužitelja, čak da huška na podnošenje ustavne tužbe protiv zakona koji donosi trenutačna saborska većina.

Akcije su znane u medijskim kuloarima. Samo se ne smije o njima pisati (ipak je papir neslomljivi fetiš birokracije) pod prijetnjom neobranjive sudske tužbe. 

Tako svijet vladajućega pravousuđa na čelu s Ustavnim sudom opstaje na solidarnoj “omerti”. Slavica Banić u vrtlogu je skandala od svoga izbora 2008., koji nije pripremao samo Vladimir Šeks, kako izvještavaju mediji, nego i Miroslav Šeparović, jedan od HDZ-ovih ministara pravosuđa, šefova tajnih službi u ‘90-ima, u konačnici ustavni sudac s naknadnim i zakašnjelim doktoratom.

Suprotno propisima o najmanje 15 godina staža na pravosudnim poslovima, za ustavnu sutkinju Slavica Banić imenovana je sa samo 11 godina pravosudnog iskustva. 

O pravnom znanju doktorske razine uopće nije bilo govora. Dezinformacija o dotadašnjem pravničkom iskustvu Slavice Banić uzalud se dokazala na Upravnom sudu već 2009. godine.

U njezinu obranu ustala je sama predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, uguravši je potom u Venecijansku komisiju, savjetodavno tijelo Vijeća Erope hipnotičkih počasti i ugleda.

Uz krajnje nejasno opravdanje Banićkinih postupaka, zainteresirani novinari su diskretno upozoreni na još nekoliko “krnjih” radnih biografija. 

Kao alarmanti primjer starije kadrovske anomalije - Ivan Matija, nekadašnji SDP-ov prvak, koji se u Ustavnom sudu zavalio 1999., na izuzetno zanimljiv način stjecao je obrazovne kvalifikacije pravnog znalca. 

Diplomiravši na Pravnom fakultetu 1987., šutke je priznat njegov angažman s ranijom srednjoškolskom spremom u nekoliko poduzeća, uključujući djelovanje saborskog zastupnika ‘90-ih. 

Doktorski status stekao je tek na usatavnosudbenom položaju, u Bihaću. S obzirom na reputaciju fakulteta, javnosti je ponuđen principijelni razlog - ne bi bilo zgodno da jedan hrvatski ustavni sudac brani doktorat na domaćim sveučilištima.

Ionako je sumnjiva etičnost pokrila daleko poraznije poteze: da se Jasni Omejec prilagođavao Zakon o Ustavnom sudu, da je Vice Vukojević etabliran unatoč nacionalističkim i seksističkim - dakle protuustavnim - erupcijama u Saboru, da je Marko Babić lansiran na sudački olimp unatoč neplaćenom dugu prema državi od 200.000 kuna. 

Ključ je u zajedničkoj kolijevki onih koji jesu i onih koji nisu zadovoljili sve formalne uvjete: promocija u ustavne suce učinak je usuglašene volje najvećih plitičkih stranaka HDZ-a i SDP-a, a kriteriji su udareni u vrijeme dok se još, krajnje iskreno, nije brinulo za njihovu pravu naobrazbu. 

Profesor Krapac, časni znanstvenik, šutio je kao riba da ne ugrozi vlastiti položaj koji svakako godi taštini. 

Ubrzano doktoriranje ustavnih sudaca uslijedilo je, pak, kad se svečano oglasilo tzv. društvo znanja, proizvodeći kupljene, falsificirane i opljačkane znanstvene radove. 

Dogodilo se to nakon hrvatskog ulaska u EU, pa su akademske titule, očito, namijenjene vanjskopolitičkoj uporabi. Za nas, unutar Hrvatske, realnost je surovo nepromijenjena: da je Zdravko Mamić, koji dirigira navijačkim masama, svakoj stranci važniji od ustavnopravnih formata, bilo da ga učvrste, bilo protjeraju s nogometnih terena. 

Do “skandala Banić” vodi prethodni okršaj između menadžerskih struktura Hajduka i Dinama za dominaciju u Hrvatskom nogometnom savezu. Medijski je kulminirao kad je Mamić, iscrpivši sve finije nijanse svoga odgoja, “prljavim jezikom” (reklo bi srednjovjekovno pravosuđe) navalio na bivšeg ministra Željka Jovanovića, početnog autora Zakona o sportu. 

Pošto je izglasan u Saboru, pragmatični nogometni tajkun “pecao” je jednu od najslabijih karika Ustavnog suda - sutkinju koja u vlastitom braku konzumira iskustvo o nogometnom biznisu. Nije ona za to kriva.

Svaka spretnija osoba s diplomom pravnog fakuteta, svjesna Hrvatske, sve radikalnije rascijepljene na državni uspjeh i luzersko društvo, mogla se naći u njezinu povlaštenom položaju.

Na isti način nevin je Zdravko Mamić, koji nije plaćen kao moralni i pravni uzor. Riječ je o poslovnom čovjeku koji uživa onoliko ekonomske i financijske samovolje koliko je njemu dopušteno - uz ostalo, koliko tolerira Ustavni sud.

Kako, pak, Ustavni sud ne bi bio milostiv prema “mamićevšini” kad ne poštuje čak ni minimalna pravila vlastitoga kadroviranja?!