Dnevna je soba prekrivena s dvadesetak centimetara oceana, ista je situacija u školi i svakoj kući u selu. Ulice su rijeke, a ljudi su naučeni neprestano gaziti kroz vodu, bili oni kod kuće ili vani. Brdašca od nasipanog pijeska su jedino suho tlo koje imaju. Život je to građana filipinskog otočića Ubay kojeg je, doslovno, progutala plima koja gotovo da se i ne povlači.

"Sviđa mi se ovdje na otoku jer je mirno", kaže kućanica Maria Saavedra sjedeći u svom dnevnom boravku, gdje joj more dolazi do gležnjeva. Potopu usprkos ne planira se, kaže, nikada preseliti. Ovo je mjesto gdje želi umrijeti.

Cebu tjesnac poplavljuje njezinu kućicu, koja je čak na uzvisini, minimalno četiri sata dnevno barem 130 dana u godini. No njoj, kao i većini njezinih susjeda selidba na veći, i užurbaniji otok, nije opcija.

"Ovdje jedemo svježu ribu, skupljamo školjke. Odmah ih prodajemo da kupimo rižu. Kuhamo, pecamo, jedemo i idemo spavati. Volimo ovo mjesto, to je naš dom, tu ćemo i umrijeti", kaže Saavedra.

Poplave su krenule nakon potresa magnitude 7.1 2013. koji je uzrokovao to da tlo "propadne" za metar (ili više). Znanstvenici iz Japana, koje vode Laurice Jamero i Miguel Esteban, dolaze na otok kako bi promatrali utjecaj radikalnog rasta razine oceana na ljudske zajednice i način života.

Njihovo je istraživanje, i pokušaji zajednice da se prilagodi, piše Guardian, tema dokumentarnog filma "Racing the King Tide".

Stanovnici Ubayja kao da su preskočili nekoliko desetljeća i našli se u vremenu koje nas čeka kada se otopi sav led na Antarktici i Arktiku, i oceani pokriju otoke i obale.

Do 2100. predviđanja su da će se razine mora povećati za 26 do 98 centimetara, što znači da će neke otočke i obalne zajednice naprosto iščeznuti.

Municipalitet Tubigon je, otkada su krenule poplave radi visoke plime, krenule s programom relokacije, nudeći da sagrade kuće na velikom otoku Bohol. No stanovnici Ubayja su ribari, jako vezani uz svoj otočić. Za njih je ocean oduvijek bio izvor života i ono što poznaju. Svakog 24. lipnja slave blagdan Ivana Krstitelja, proroka koji je, drže, krstio Isusa u rijeci Jordan, na način da se svi kolektivno otisnu na pučinu.

"Radimo to kao što su to radili naši stari. Moramo plivati kako bi bili zaliječeni", kaže umirovljena prodavačica ribe Servillana Mejares koja ističe kako ih u tome nisu pokolebale niti smrtonosne meduze niti golema plima koja će, kaže, "doći i proći".

Bili to razlozi preživljavanja, socijalne kohezije i kolektivnog osjećaja pripadanja i identiteta, gotovo su svi su žitelji otoka odlučili ostati.

Život se tako nastavio gotovo kao da se ništa nije promijenilo. Tržnica je pod vodom ali i dalje radi, domaće su se životinje preselile na improvizirane platforme od bambusa, školske se torbe stavljaju na zid, a ne na poplavljeni pod. U kućama se "podiže razina" namještaja, vanjske se vatre pale na uzdignutim postoljima.

Voda, bilo je previše ili premalo, stvara probleme. Sol ubija sve nasade povrća, a jako je malo pitke vode. Otočani piju pročišćenu kišnicu, a kada ostanu bez nje brod s velikog otoka dolazi i nosi pitku vodu.

"Narativ rasta razine mora je uvijek kao svojevrstan "kraj svijeta", ali što dulje promatramo ovaj otok vidimo da ljudi ne samo da kategorički ne žele napustiti svoje domove, već se uspijevaju prilagoditi, i to skoro u potpunosti", kaže Jamero, koji na tu temu radi doktorat.

Napominje kako je jako zanimljivo i kako je vlada iskreno slušala želje građana i onda sukladno tome prilagodila svoj pristup problemu. Otočane i dalje pokušavaju "prizvati" na glavni otok, ali kroz fakultetske stipendije za mlade, kako bi selidba došla prirodno, kroz nekoliko generacija.

"Otočani su, za sada, sigurni da ne mogu preživjeti daleko od svog otoka, i država im sad pomaže da ostanu", kaže Jamero.

I zaista, građani su, manje više, naučili kako živjeti u vodi do koljena, no razumiju da je budućnost njihove djece i unučadi, vjerojatno, negdje drugdje.

Agnes Bulilan učiteljica je u osnovnoj školi. Dok predaje gaca kroz more. Školu se ne može otkazivati radi plime jer onda nastave gotovo da i ne bi bilo.

"Kada god predajem za vrijeme plime, djeci pažnja bježi na vodu. Još je u redu ako uđu ribe, ali ulazi i smeće te ponekada i fekalije", kaže.

Ono što od nasada povrća i voća nije uništila plima nakon potresa, onda je poharao tajfun Queenie 2014. godine.

"Povrće se uvozi, a glavna hrana su riba, školjke i rakovi", kažu znanstvenici.

"Kada jednom stignete, šok je velik i promjena drastična. Naglo ste u nečijoj poplavljenoj dnevnoj sobi, a svi se ponašaju najnormalnije. Sjedite na uzdignutom stolcu, a ispred vas po sobi, bez imalo straha, pliva 18-mjesečna beba, malo vodeno stvorenje", rekao je autor dokumentarnog filma Chris Chadwick.