Od 1939. SS je u Berlinu držao vlastiti bordel kako bi preko tamošnjih prostitutki i alkohola izvlačio povjerljive informacije. Njemački uglednici, diplomati, industrijalci, turisti, koga god su već nacističke vlasti smatrale potencijalno korisnim izvorom informacija, pokušale su ga tih godina privoljeti na ugodno druženje na trećem katu zgrade na adresi Giesebrechtstraße 11 u berlinskom Charlottenburgu.

Bordel se zvao "Salon Kitty" i izvorno ga je osnovala najslavnija berlinska madame Katharina Zammit, umjetničkim imenom Kitty Schmidt, još početkom 1930-ih. Tada je imala 50 godina i, kao prava, rođena Berlinčanka koja je provela cijeli život po slavnim berlinskim kabareima, nije previše voljela naciste. Novac koji je zarađivala, preko izbjeglica iz Njemačke slala je u britanske banke.

I tako sve do lipnja 1939. kad je shvatila da je posljednji trenutak za bijeg prije izbijanja rata. Međutim, Gestapo je nju i kći uhvatio na granici s Nizozemskoj, poslao je nazad u Berlin i ucijenio je. Ili će surađivat ili... Ideja o otvaranju takvog bordela potjecala je od Reinharda Heydricha, čovjeka koji je kao protektor počinio užasne zločine po Češkoj i koji je, kao šef Glavnog sigurnosnog ureda, pod sobom imao i Gestapo i Sicherheitsdienst i Kriminalističku policiju.

SS je u kratkom vremenu pohapsio nekoliko desetaka berlinskih prostitutki, između njih napravio selekciju i odabrao 20 pogodnih za posao špijuna, pored onih koje su tamo već radile. Bordel madame Zammit potom su temeljito preuredili o trošku države, posijavši nebrojene mikrofone i tajne prostorije za nadzor aktivnosti, da bi na kraju operacija mogla početi. U tom trenutku bordel je dobio ime "Salon Kitty".

Djevojke koje su nacisti tražili opisali su kao "inteligentne, da govore strane jezike, da su izrazito nacionalističkih nazora i da imaju iskustvo u poslu". Svakog dana podnosile su izvještaje, ali za mikrofone, kao ni za pet operatera u podrumu, nisu znale. Šifra za mušterije s posebnim tretmanom bila je: "Dolazim iz Rothenburga." Istog trenutka dotični bi mogao besplatno birati s kojom od djevojaka se želi družiti, dobivao bi poklone, nije se žalilo na najboljim vinima i čemu god.

Među gostima u devet soba bordela tako su se nalazili ljudi poput Galeazza Ciana, zeta Benita Mussolinija i njegovog ministra vanjskih poslova, za kojega se doznalo da njegovi stavovi o Adolfu Hitleru nisu posebno pozitivni. SS-ov general Sepp Dietrich jednom je prilikom upriličio cjelonoćne orgije sa svih 20 djevojaka.

Za Josepha Goebbelsa doznalo se da obožava gledati lezbijske seksualne odnose, što je jako zanimljivo, jer se za homoseksualnost u Trećem Reichu inače završavalo u koncentracijskim logorima. U nekoliko inspekcijskih obilazaka u bordelu se pojavio i sam Heydrich, samo što su tada mikrofoni bili isključeni. U bordel se jednom prilikom uvalio čak i britanski agent Roger Wilson. Pod lažnim identitetom rumunjskog tajnika za tisak Lube Kočeva.

Samo što je on priliku iskoristio da uoči gdje se nalaze mikrofoni te je tri uspio žicama spojiti i srediti da i britanske tajne službe mogu prisluškivati dio tajni koje su se otkrivale u sobama. Očito bordel vrlo brzo baš i nije više bio tako tajan projekt. I tako sve do srpnja 1942. kad je bordel jako oštećen u bombardiranju. SD je od projekta odustao, a madame je dobila naredbu da o svemu šuti, inače...

Nakon rata istočnonjemački Stasi procijenio je da je SS tijekom rada bordela prikupio 25.000 snimki, ali su u posljednjim mjesecima bjesomučnog bombardiranja Berlina, sve do jedne uništene. Madame Schimdt o tome nije govorila sve do smrti 1954. niti je odala identitet ijedne od radnica. Nakon rata bordel su preuzeli njeni sin i kći, a povijesno mjesto u 1990-ima postalo je nakratko sklonište za tražitelje azila.