Ponekad vam je jednostavno puna kapa ljudi s kojima se družite svaki dan. Ponekad vas jednostavno ponese želja za malo mira i puno samoće. Upravo za takve situacije BBC je prikupio neke od najosamljenijih lokacija na svijetu.

Dawson City, Kanada

Davne 1896. godine s George Carmack, Dawson Charlie i Skookum Jim Mason pronašli zlato u obalama Bonanza Creeka, pritoka rijeke Klondike u blizini grada Dawson. Čim se pročula vijest o zlatu, pravi stampedo je pogodio osamljeni gradić u bespućima Yukona. Samo dvije godine kasnije, broj stanovnika skočio je s 1.500 na 30.000.

Više od stoljeća Dawson City privlači putnike iz svih dijelova svijeta koji se nadaju da će se obogatiti na zlatu. "Oduvijek su nam dolazili stvarno nezavisni likovi, doista šaroliko društvo. Daju određeni štih gradu kojeg doista nema nigdje u Kanadi", rekao je gradonačelnik Wayne Potoroka.

Forget, Kanada

Kud god pogledate, svuda se nalaze poljoprivredne površine oko Forgeta (izgovara se for-jay). Samo jedan restoran, crkva i nešto napuštenih zgrada jedini su drugi znakovi ljudskog postojanja. Nekada je grad imao čak i hotel pa i novine, ali kad je željeznica prestala voziti kroz grad, praktički preko noći je izumro. Sada je ostalo samo četrdesetak stanovnika koji žive od zemlje. Happy Nun Cafe, jedini restoran u gradu, sada je iznimno popularan i neki se voze satima samo kako bi uživali u autentičnoj kuhinji i svježim sastojcima.

Otok tisuću olupina

Između 500 i 1000 brodoloma zabilježeno je na području izoliranog Magdalen otočja u Quebecu, a potomci preživjelih danas otkrivaju njihove priče. Izoliran usred zaljeva St.Lawrence, arhipelag u obliku udice bila je neočekivana i opasna kopnena masa na put brodova koji su plovili između Europe i Kanade. Procjenjuje se kako je između 500 i 1000 brodova postalo žrtvama otoka, većinom u vremenu 18. i 19. stoljeća. - Mnogi od njih nisu znali da se tamo uopće nalazi otok. U jednoj je oluji jednom potonulo čak 48 brodova - priča obalni čuvar Charles Cormier.

Danas mnogi potomci preživjelih, poput 32-godišnje Nancy Clark, još uvijek borave na otoku i teško im ih je napustiti, unatoč izazovima s kojima se na njima suočavaju. Tamo su oni snažno ukorijenjeni kao dio malene zajednice engleskog govornog područja unutar francuskog govornog svijeta, koji žive za to da pričaju priče otočana koji su došli prije njih.

Ledena cesta do sjevera

"Autocesta 63 slijedi nekadašnje šumarske putove izvorno nastale zbog truda ekipa s psima i spremnih za gacanje po dubokom snijegu. Puno vremena je potrebno za gradnju i održavanje ledene ceste svake godine, ali stanovnici Fort Chipewyana imaju velike koristi", rekao je Oliver Glanfield. Ali od Fort Chipa, kako ga od milja zovu stanovnici, do asfaltne ceste 63 potrebno je prijeći tristotinjak kilometara ledenom cestom koju svake zime rade kamioni posipajući zaleđenu zemlju običnom vodom. Tako nastaje sloj leda debeo petnaestak centimetara, dovoljno debeo čak i za velike kamione.

Otoci Change

Newfoundland je praktički izoliran od ostatka Kanade, ali otoci Change, 450 kilometara udaljeni glavnog grada St John'sa, još su udaljeniji od svijeta. Tristotinjak ljudi živi na tri otoka razdvojena tek uskim tjesnacima, ali oni imaju jedan vrlo važan zadatak. Zaštitu posljednjih primjeraka newfoundlandskih ponija. Nastali u 17. stoljeću kad su prvi Englezi došli u Ameriku i iskrcali ponije navikle na negostoljubivu klimu sjevernog Atlantika. Slobodno su lutali i uspješno se razmnožavali da bi tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća njihov broj dosegao 12.000. Za manje od dvadeset godina je taj broj pao ispod 100.