Prva epizoda serijala “Zalutali meci (Stray Bullets)” Davida Laphama, koji je Fibra objavila u dva toma od simetričnih 600 + 600 stranica - a bit će toga još, šapnuo mi je izvor blizak izdavaču jer ima još epizoda - noir je priča koja se zbiva u ljeto 1997., dvije godine nakon što je objavljena, dakle u blagom futuru, u kojoj stanoviti Joey pobije sve oko sebe, sve što hoda i pojavi se u stripu, uključujući sudruga u uklanjanju prvog leša iz gepeka automobila. Motiv je patološki, zaljubljen je u djevojku čiji leš trebaju skloniti, jer je s njom, i samo s njom, nekad bio u krevetu, pri čemu je jasno da ona to nije doživjela ni kao kakvu važnu vezu ili ljubav, nego da je bila satelitska potrošna djevojka krimi gangu. Česti je to motiv, kako se riješiti leša, pa krene po krivu, obično u smjeru crne komedije, ali ovdje je komično samo kako sve klizi u sve veću nevolju, gomilanje, a dominira crno. Pomislio sam, kako dobar scenarij, ovo se da fino ekranizirati.

Druga epizoda ovog serijala koji obuhvaća 41 epizodu, a objavljivan je tijekom 10 godina, do 2005., vraća se 20 godina unazad i pripovijeda o ljetu 1977., u kojem djevojčica Ginny, pravim imenom Viriginia Apllejack, a uskoro odmetnica pod umjetničkim-lažnim imenom Amy Racecar, svjedoči dvostrukom ubojstvu u mračnoj uličici, ali ne smije o tome pisnuti zbog sestre Jill, što će ubuduće definirati i odnos sa sestrom. Amyno ponašanje je trajno poremećeno, posebno s obzirom na grozan odnos majke prema njoj te skoru bolest i smrt oca koji je pokazivao ljubav i razumijevanja za nju. Na kraju svake od ovih epizoda porazbacanih u prvom tomu sam pomislio: kako dobar scenarij, ovo se da fino ekranizirati.

Upravo je nevjerojatno da nitko do danas nije po “Zalutalim mecima” snimio seriju, zato što je ovo blago, što je strip svijet davno prepoznao, jer “Zalutali meci” su dobili dva Eisnera, 1996. Lapham za najboljeg scenarista, a 1997. za najboljeg crtača. Osim “Zalutalih metaka”, kojih ima još, Lapham je radio i na klasičnim stripovima o superjunacima, na franšizama - obaveznim figurama ako su “Zalutali meci” slobodni sastav, recimo to jezikom Milke Babović - Daredevilu, Spider Manu, Punisheru za Marvel, za Dark Horse s Guillermom del Torom na serijalu “Strain”, a uspio je nacrtati i epizodu vampirski-polarnog “30 dana noći”. No vratimo se na početak, na prvu priču - dodajmo odmah da je prijevod Nikole Pezića odličan, da nije posezao za leksikom 1970-ih, nego da je koristio suvremeni sleng - u kojoj se treba riješiti leša, ali umjesto toga, leševi se samo množe. Ostale priče, koje su dobrim dijelom smještene u Baltimore i okolicu, već i ta činjenica povezuje sa “Žicom (Wire)”. Svijet kriminala i kriminalaca koji Lapham predstavlja, a u kojem su epizode vrlo često posvećene ženama aktivnim kriminalkama i zajebanim likovima, Beth i Amy prije svih, toliko je bogat upečatljivim likovima i situacijama, tako dobro predstavljen i kontekstualno postavljen u SAD u razdoblju polovice 1970-ih do otprilike polovice 1990-ih, sve s pripadajućim frizurama, modom i kulturom, arhitekturom, tehničkim pomagalima, da ja i dalje čekam seriju, s malo nostalgije.

Priče govore o opakom krimi gangu na vrhu kojega se nalazi stanoviti Harry, sasvim sigurno najprljaviji, a likovi koji su u njegovoj jezgri poput Sonnyja (ime kao posveta Kumu?), Čudovišta (“likvidatora” i snagatora), Scotta Španjolca (također ravnodušni ubojica i poremećeni narcis), impulzivne i nepredvidive, tragačice za adrenalinom Beth..., dug je popis, samo su neki od likova ove epopeje razgranate kao krošnja drveta na osami. Seks i nasilje su, naravno, okosnice svih događanja, pa još dosta droge, a fina psihologizacija likova, jer vidjet ćemo i doznati skakućući kroz vrijeme i kako su recimo u prvoj priči spomenuti Joey, sin majke nimfomanke Rose, ili pak još nespomenuti Kevin i Leone odrasli u ono što jesu, kao i Amy. Većina likova je na razne načine oštećena, neki su naprosto zli, sve frca od patologije, ali nije da im Lapham ne nalazi crte osobnosti kojima nam ih približava kao složena ljudska bića sa svojim mukama i nevoljama. I humornim i humanim stranama.

”Zalutali meci” su, naravno, crno-bijeli strip, ponekad noir iz ‘80-ih, od 4x2 sličice po stranici, lako ga je zamisliti i kao strip koji je feljtonistički objavljivan u novinama. Lapham uspijeva likovno individualizirati svu tu bulumentu likova ižđikljalih iz njegove mašte, crne kronike, tko-zna-otkud, fantastično grimasama popratiti emocije, igrati se s filmskim tehnikama close-upa, fokusiranja na detalje na rubu apstrakcije ili pripovijedanja kroz ekspresivne, nekad i ekspresionistički nacrtane slike crnom tintom. Vrlo često će razgovijetno pripovijedati bez riječi, ali obavezno u prvoj sličici epizode naznačiti gdje i kad se događa, bez čega bi ovo nelinearno klupko priča bilo puno teže pratiti. Zanimljivo bi iskustvo bilo kronološki poredati pa čitati epizode, jer ovako se od čitatelja traži stanovita povišena koncentracija da poprati galaksiju likova i događaja u raznim vremenima, a opet, epizode su tako zaokružene da funkcioniraju i samostalno, fino, tik-tak, kao paradoksalni pakleni stroj koji višekratno može eksplodirati.

Možda je to i najbolja vijest: ovo je veliki serijal za višestruko čitanje koji ćete jednom, ma mora se to dogoditi, gledati kao TV seriju. Budite brži, snimite u glavi svoju seriju dok budete čitali!