Zloglasni Staljinov šef sigurnosti Lavrentij Berija odrađivao je najmonstruoznije naredbe svog šefa - bio je ubojica, silovatelj i organizator sustava gulaga u kojima su završavali građani, akademici, visoki vojni dužnosnici i obitelji prokazanih ljudi – uglavno, milijuni žrtava.

Berija je strijeljan 23. prosinca 1953. godine pod optužbom da je "organizirao zavjeru za preuzimanje vlasti SSSR-u", što je pomalo ciničan kraj života čovjeka, koji je prema Staljinovim naredbama montirao milijune takvih procesa protiv drugih ljudi. 

Dvostruki špijun i oličenje monstruoznosti Staljinovog režima

Lavrentij Pavlovič Berija smatra se i danas oličenjem kriminalne monstruoznosti Staljinovog režima. Bio je, prema tvrdnjama suradnika, vrlo inteligentan, sposoban i neumoran administrator "dalekosežne vizije", ali i pragmatičan.

Neki povjesničari navode da je upravo Berija, nakon Staljinove smrti, predlagao odbacivanje marksizma i uvođenje programa sličnog onom za koji se mnogo kasnije zalagao Gorbačov.

Berija je rođen u Gruziji kao nezakonito dijete abhazijskog plemića. Za vrijeme građanskog rata u Rusiji bio je dvostruki agent - radio je i za boljševike i za njihove protivnike.

Nakon pobjede boljševika, pokazao se kao lukav političar i pridružio se tajnoj policiji. Staljina je upoznao 1926. godine i prema njemu se od početka ponašao kao prema kralju.

Staljin ga je odmah postavio za prvog sekretara Gruzije, a zatim i cijelog Kavkaza.

Sadist, silovatelj i patološki zločinac koji nije volio žive neprijatelje

Svoju odanost šefu iskazivao je u svakoj situaciji. Kada je Staljin svoje "podanike u domu" tjerao da s njim obrađuju vrt, Berija je, prema navodima svjedoka, uzeo sjekiru i rekao da će uništiti svaki korov za koji mu se kaže da ga treba odstraniti.

Laskajući Staljinu, Berija je napisao knjigu o povijesti komunizma na Kavkazu u kojoj je preuveličao Staljinovu ulogu prije revolucije.

Staljinov saveznik na Kavkazu bio je Nestor Lakoba, koji je Beriji pomogao u napredovanju. Kad su se njih dvojica sukobili, Staljin je Beriji dopustio da ubije Lakobu, što je Berija i učinio, otrovavši ga nakon večeri u operi.

Međutim, to nije zadovoljilo Beriju, pa je naknadno ubio i Lakobinu cijelu obitelj. Nije volio imati žive protivnike - objašnjavali su Berijini suradnici.

Volio je osobno mučiti ljude, a omiljena razonoda Berije i Staljina bila je smišljanje zanimljivih načina likvidacije neprijatelja.

Kada je Berija saznao da Lakobina žena ima fobiju od zmija, doveo ju je do ludila stavivši joj zmije u ćeliju. Otimao je i ubijao žene svojih prijatelja, a neke je ubijao i u namještenim automobilskim nesrećama.

U "velikim čistkama" organizirao je fizičke likvidacije boljševičkih vođa, a od 1938. godine vodio je cijeli sustav koncentracijskih logora u kojima su bili zatočeni milijuni ljudi.

Berija je seksualno iskorištavao djevojke i mlade žene, koje je osobno i uz pomoć suradnika "lovio" vozeći se autom po Moskvi. Potom bi neke silovane žene ubio, a druge bi pustio kući i slao im bukete ruža.

Berija bi organizirao večere za otete žene, nazdravljao Staljinu i u vino im stavljao sredstva za spavanje. Zbog takvih je avantura nekoliko puta obolio od veneričnih bolesti.

Staljin: Berija je moj Himmler

Nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez 1941. godine Berija je postao još moćniji. Imenovan je za generalnog komesara sigurnosti i maršala.

Kako su, prema Staljinovim zapovjedima, tisuće časnika završili u gulagu u namještenim procesima, u prvim danima napada nacista na SSSR Crvena armija bila je desetkovana i bez kvalitetnog vojnog kadra.

Staljin je zbog toga hitno pomilovao mnoge vojne časnike, poslao popove na front i dozvolio da se u rovovima toči votka kako bi podigao moral vojnika.

Berija je sa Staljinom išao i na Jaltu 1945. godine. Svjedoci navode da je američki predsjednik Roosevelt tijekom večere pitao Staljina tko je to s njim, a Staljin mu je odgovorio: "To je Berija, moj Himmler".

Obzirom da je Staljin bio paranoičan lik koji se stalno bojao za svoju vlast, 1946. godine udaljio je Beriju iz Ministarstva unutarnjih poslova i na njegovo mjesto postavio Abakumova.

Berija je bez obzira na to imao veliki utjecaj u procesu koji je Sovjetima omogućio dobivanje atomske bombe. Staljin je time bio oduševljen, što je Berija iskoristio kako bi ga okrenuo protiv svog nasljednik, pa je Abakumov ubrzo strijeljan.

Hvalio se da je upravo on otrovao Staljina

Pred kraj života Staljin je zamrzio Beriju. Umro je četiri dana nakon što mu je pozlilo u noći nakon večere sa Berijom i drugim sovjetskim vođama.

U političkim memoarima sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova, objavljenim 1993. godine, piše da se Berija hvalio da je upravo on otrovao Staljina, iako nijedan čvrst dokaz koji bi potkrijepio njegovu tvrdnju nikada nije pronađen.

Nakon Staljinove smrti, Berija je postavljen za prvog zamjenika premijera i ponovo je bio na čelu sigurnosti, ali njegov problem bio je taj što su ga se svi članovi Politbiroa bojali i što su ga se željeli riješiti.

Nikita Hruščov sazvao je sastanak rukovodstva zemlje 26. lipnja 1953. godine i napao Beriju, optuživši ga da radi za britansku obavještajnu službu i zatražio je njegovu smjenu.

Jedan od članova sovjetskog rukovodstva pritisnuo je dugme na svom stolu i dao unaprijed pripremljeni signal maršalu Georgiju Žukovu i grupi naoružanih vojnika u obližnjoj sobi. Oni su odmah upali i uhitili Beriju.

Beriji je sudio specijalni sud. Kada je donesena smrtna presuda, prema kasnijim tvrdnjama svjedoka, na koljenima je molio za milost i pisao očajnička pisma suborcima, ali su na kraju i on i njegovi suradnici likvidirani. 

Njegov krvnik, sovjetski general, gurnuo mu je krpu u usta i pucao u čelo u prostorijama zloglasnog moskovskog zatvora Lubjanka, u koji su, prema Berijinim naredbama, završile stotine tisuća ljudi.

Međutim, prema drugim izvorima, koji uključuju i priču Berijinog sina, njegova se likvidacija nije tako dogodila, nije bilo nikakvog sastanka ni pisma ni ubojstva u Lubjanki. 

Jednostavno, vojne snage su upale u Berijinu kuću i ubile ga na licu mjesta.