Ne bilo me ako oni sami od sebe mogu proizvesti i jednu rečenicu, kleo se Pavao Skalić, opisujući u 16. st. duhovne elite svoga vremena. 

Budući da je školovanje poprilično koštalo, najvišu formalnu naobrazbu na europskim sveučilištima stjecali su sinovi krupnih zemljovlasnika, feudalni tajkuni nepreglednih seljačkih ladanja, zakićeni carskim, kraljevskim, vojvodskim, grofovskim rodoslovljima.

Bio je iznimka iz redova građanstva

Zato su najviše akademske titule označavale ujedno bogatstvo naslijeđena ruralno-ekonomskog položaja. 

Tako je formalna naobrazba odgajala specifičnu pamet, mahom pravnu i pravosudnu, za legitimiranje privatnih vladara nad poljoprivrednim teritorijem i njegovim stanovništvom.

Pavao Skalić bio je među iznimkama koje su potjecale iz redova građanstva na europskoj margini: sa sjevera današnje Hrvatske pod navalom Osmalijskoga Carstva. 

U njegovu kritičkom odnosu prema vladajućem moralnome duhu, ogleda se sudbina siromaha iz jednako bijedne zemlje, koji je imao sreću da - završivši fakultet u Beču i Bologni - uđe među glasovite pameti svoga vremena, mahom službenika Crkve i feudalnih korporacija rasutih po cijeloj Europi. 

Rijetko kada u harmoniji, jedno je svojstvo bilo zajedničko: nisu trpjeli osporavanje.

Prisvajaju si poznavanje svijeta, a ne čine čovjeka ni boljim ni razumnijim

"Sudit će za bezboštvo i za povredu časti. Bacat će na robiju ili, ako je moguće u sam pakao. Marljivo se trude da knjige koje pokazuju njihovo neznanje ili otkrivaju zablude ne bude moguće bilo gdje kupiti...Što manje razabiru istinu, to jače navaljuju. Strah ih je više od nečistoga govora nego od vlastite nečistoće, vlastitih grijehova i nakaznosti vlastitih života. Proriču drugima budućnost, a ne vide što im svakodnevno prijeti. Prisvajaju si poznavanje svijeta, a ne čine čovjeka ni boljim ni razumnijim“, grmio je Skalić objašnjavajući motive svoga krucijalnoga djela monumentalnoga naslova „Encyclopediae seu orbis disciplinarum tam sacram quam profanarum epistemon“, koju domaći stručnjaci danas prevode od posljednje riječi: „Epistemon enciklopedije ili kruga disciplina svetih i svjetovnih u cjelini“.

A značaj je u prvom terminu: enciklopedija. Tekst je tiskan u Baselu 1559., kao jedan od pionirskih pokušaja da se usustave njena svekolika civilizirana znanja. Apsolutno prvi u europskoj povijesti upotrijebio je riječ “enciklopedija“ za zbirku spoznajnih disciplina koje dokazuju kako se u ljudskom umu ogleda božanska narav. 

Bio je pripadnik heretičkog pokreta

Ali je Skalićevo ime 1564. - odmah po završetku Tridentskoga koncila - dospjelo u famozan indeks “librorum prohibitorum“ Svetoga oficija u rubriku “opera omnia“, postajući zabranjen kao autor do 1891. Tako tvrdi Aleksandar Stipčević u svojoj “Socijalnoj povijesti knjige u Hrvata“. 

Budući da je Skalić nekoliko desetljeća svojega života proveo kao vrlo aktivan pripadnik heretičkoga pokreta reformacije koji se u njegovu stoljeću poput pošasti proširio među klerom, stječe se dojam da je motiv zabrane sadržan isključivo u “ideološkim“ razlozima rimske kurije, koju je nemilosrdno kritizirao kao rastrošnu i otuđenu od izvornih ideja Isusa Krista.

Doduše, ta se činjenica vrlo rijetko danas spominje. Premda posljednjih godina postoji velik akademski napor da se Skalić, kao Hrvat enciklopedijskoga vizionarstva afirmira u kulturnoj povijesti Europske unije, teško će se ikad nadoknaditi izgubljeno vrijeme od četiri stoljeća njegove literarne smrti. 

Zbog Francuza je pao u zaborav

U međuvremenu se, naime, u Francuskoj dogodila 1751., kada je Denis Diderot dotadašnji svijet postavio naglavačke, okupivši sve inovativne umove razbacanih egzaktnih znanja novoga vijeka. Uz potpun zaborav Pavla Skalića, koji je svojedobno imao istu ideju rekapitulacije društveno upotrebljivoga uma, francuski kružok zauvijek je promoviran u “izumitelja“ enciklopedijskoga formata koji je zadužio moderni svijet.

Najzanimljivije je pak da u tom pokušaju njegove reafirmacije - osim Stipčevića - uporno prešućuje vjekovna rimska prohibicija kao ključni razlog da je zakinut za autorstvo enciklopedije, počevši od Ivana Kukuljevića Sacinskoga, koji je u 19.st. rekonstruirao njegov lik i djelo, definirajući ga kao glasovitoga učenjaka i “smjeloga pustolova“. 

Otkud ta autocenzura velikih iliraca o kulturološkoj likvidaciji čovjeka koji je, uz ostalo, djelovao kao kapelan na dvoru Ferdinanda I. - prvoga iz habsburške dinastije kojega je hrvatsko plemstvo prihvatilo za svoga kralja na povijesnom saboru na Cetingradu?

Plemićke su se titule dodijeljivale zbog stjecanja bogatstva

Odgovor je duboko zakopan kod Adama Baltazara Krčelića, koji nudi zaključak da je u cenzurskoj praksi presudnu ulogu imao njegov zemljak Juraj Drašković, također svećenik. Naime, u “Povijesti stolne crkve zagrebačke“ Krčelić s ponosom ističe da je Drašković – tada još pečujski biskup - na Tridentskom koncilu “među izabranicima koje su oci odredili za sastavljanje indeksa zabranjenih knjiga“, koji će se službeno objaviti nakon završetka velikoga crkvenoga samita. 

Stoga je određen kompleks motiva sadržan u socijalnom podrijetlu: nesumnjivo elitni mozak svoga vremena, po kojemu je kvalificiran da na Tridentskom koncilu zastupa samoga Ferdinanda I., Drašković je izvorno bio grof. Njegovi su preci uživali vlastelinstva u Lici prije turske invazije. 

Kada su imanja dospjela u turske ruke, grofovskom titulom polagao je na njih povijesno pravo, što je nesumnjivo motiviralo ratničku ambiciju koja je dala velike antiturske vojskovođe Draškovićeve obitelji. 

Herojska uloga pak nagrađivala se novim kraljevskim donacijama nekretninskoga fundusa u neokupiranim dijelovima Hrvatske i Ugarske, pa je poprilično jasno zašto je plemićka titula, sama po sebi, predstavljala prvi korak za stjecanje novoga bogatstva.

U tom pogledu, savršeno je shvatljivo da se Pavao Skalić upisuje među najveće falsifikatore, koliko 16. st., toliko u sveukupnoj povijesti hrvatskoga plemstva, koje je najbrižljivije pazilo na geneološke i genetičke korijene svoga potomstva. 

Cijela zbrka oko njegovog identiteta

Stoga bi moderni falsifikatori 21. st. imali koješta naučiti iz prošlosti. Razlika je u tome da doktorska zvanja koja uljepšavaju pamet Hrvata 21. st. svojim plagijatima ne računaju na zemljišna imanja (koja traže priličnu poslovodnu brigu) nego na državnu funkciju za redoviti dotok proračunskoga novaca.

Ukratko, priča o Pavlu Skaliću pouka je o srodnosti dviju epoha. Kada je izbio golem skandal s izmišljenom plemićkom lozom Pavla Skalića na dvoru Ferdinanda I., vrlo su se čudni roditeljski odnosi krojili na zagrebačkom Griču, stvarajući nikada razjašnjenu zbrku o njegovu identitetu. 

Jer za austrijsku dvorsku birokraciju nije bilo zamislivo da patronim ne objavljuje biološko podrijetlo službenoga muža s kojim se do kraja života dijeli dobro i zlo. Osobno, aristrokratska krema plemićkoga staleža ženila se djevicama. 

U tadašnjim uvjetima bez DNK-analize, bilo je to jedino jamstvo da su djeca koju rađaju blagoslovljene plemkinjice, plod jednako plemenitoga muškoga sjemena predestiniranih nasljednika materijalnoga bogatstva.

U svojoj istrazi, ukratko, krenut će od Skalićeva prezimena, neki se pismeno obraćajući gradskoj upravi Griča, neki Kaptolu koji su potom Ferinandu I. slali odgovore na latinskom. 

Veliko je pitanje jesu li uopće postojali latinski termini za vrste muško-ženskih odnosa u populaciji koja je prioritetno rješavala pitanja radne snage i tek sekundarno problem sina - nasljednika.

Njegova je majka nekoliko puta mijenjala muževe

Kako bilo, ti izvještaji lokalnih zagrebačkih uprava, nastali su također u posljednjoj godini Tridentskoga koncila, kao svojevrsna priprema za diskvalifikaciju u Svetom oficiju rimske inkvizicije.

Iz toga je proizašlo da je Pavle Skalić rođen 1534. Njegovu majku, Katarinu Jambreković, purgerski susjedi, iz nekih svojih razloga, nazivali su Skalićka. U vrijeme rođenja sina Pavla bila je ”hižna tovarušica“ (tako se govorilo na domaćem kajkavskom) siromašnoga gradskoga “školnika“ koji se prezivao Jelenčić, pa je jedno s drugim, zaključeno kako je riječ o biološkom ocu kraljeva kapelana na kraljevskom dvoru. 

Umro je dok je Pavle Skalić bio dječačić u kolijevci, a Katarina Jambreković još je nekoliko puta mijenjala muževe, na kraju se preselivši u Samobor.

Društvenim potrebama radno- aktivnih purgera i gradskih kmetova valja dodati izvanredne okolnosti zagrebačkoga prostora u stoljeću koje je obilježeno, koliko navalom kršćanskih izbjeglica iz Bosne i Like na Zapad, toliko emigantskim valom iz samoga Zagreba.

Ugrožena zona postala je veliko gradilište tvrđava i obrambenih zidova, na jednoj strani, za najsirovije fizičke radnike, na dugoj – za vojnike. Nesporno, bila je to sredina nadmoćnoga broja muškaraca u kojoj je spontano zavladalo uvažavanje malobrojnih žena. 

Što se legalnih brakova tiče - slabašna je bila njihova usklađenost s ćudorednim normama udaljene Austrije, još manje Rima koji se na aktualnom Tridentskom koncilu, uz ostalo, bavio crkvenim celibatom.

Falsificirao je vlastito porijeklo

Upravo u to doba kada je rođen Pavao Skalić, na Griču je živio stanoviti Matija Skalić, 1530., poznat kao funkcioner gradske uprave, a godinu poslije kao čovjek obitelji Zrinski, koji je 1531., jakom vojnom postrojbom osvojio Varaždinske Toplice, u vlasništvu Kaptola, otimajući od njihovih kmetova svu robu koju su izložili na trgu Svetoga Marka.

Upravo se Matija Skalić pobrinuo za ponajbolji odgoj i naobrazbu dječačića Pavla Skalića, izvještava Kukuljević. Posredovanjem zagrebačkoga kanonika, pa eksteritorijalnoga kninskoga biskupa Herešinca i njegova ljubljanskoga kolege, pod istim prezimenom Skalić, dospio je na bečko sveučilište, pa nadalje u Bolognu i Rim. Još kao mladić od 20 godina, veliku je pozornost izazvao upuštajući se u prgave teološke polemike koje su se tada pratile kao jedna od najvećih javnih atrakcija.

Glas o njegovim pobjedama u skolastičkim okršajima s umnim svijetom, došao je i do pape koji je napisao preporuku za Ferdinanda I. gdje je imenovan za kapelana na austrijskom dvoru. 

Kako to obično biva, uspon u karijeri producirao je sve više uvrijeđenih protivnika, koji će u dugačkom zlopamćenju čekati samo pravi trenutak.

Stigao je kada se činilo da uživa najveće simpatije Ferdinandove svite. Okružen sve samom aristrokracijom, koja, dakako, nikakve predodžbe nije imala o njegovu zavičaju, čovjek je u hipu shvatio kako plemićka titula funkcionira kao profitabilno sredstvo.

Tako se upustio u pustolovinu krivotvorenja vlastitoga rodoslovlja, starijega i kićenijega od svih hrvatskih grofova.

Nakon protjerivanja pridružio se antipapistima

“Dočepavši se nekakve darovnice kralja Bele IV, od 1263. podijeljene Frideriku i Bartolu, knezovima krčkim i modruškim za njihove zasluge učinjene u vrieme navale tatarske, sastavi Skalić po primjeru ove posve sličnu darovnicu istoga kralja Bele, kojom tobože ovaj iste 1263. 

Nagradi Filipa i Bartola Skalića do Like na počinjena junačtva u istom ratu tatarskom darovav mu grad Skrad sa županijom ličkom i čitav predjel s oba kraja rijeke Une“, izvještava Kukuljević, nazivajući Pavala Skalića velikim hrvatskim znanstvenikom i pustolovom kojemu je “slavičnost“ udarila u glavu. 

Pošto je kralj Ferdinand (uz jamstva ljubljanskoga i pečujskoga biskupa) potvrdio da prihvaća njegov plemićki status, Skalić ga je nastavio nadalje razrađivati, tvrdeći da je u obiteljskom srodstvu s grčkom carskom kućom, s lozom srpskih i bosanskih vladara, kneževa Frankopana i glasovitom talijanskom obitelji Della Scala. 

Zajedno s plemićkim atributima, sebi je pripisao vlasnička prava na Skrad, Medvedgrad, Stubicu, Krapinu, Varaždin i vojvodstvo u Italiji. Afera je pukla jer je na Ferdinandovu dvoru postojao talijanski ambasador, odlično upućen u obiteljsko stablo Della Scale. 

Protjeran je sa svih terena pod ingerencijom habsburške kuće. Nesposoban za bilo što osim za eksploataciju vlastite pameti, tako je egzistenciju mogao osigurati jedino među teološkim antipapistima srednje Europe, čiji su svjetovni vladari okupljali učene disidente Rimske crkve, mahom njezine nekadašnje biskupe. 

Bio je slatkorječiv i šarmantan

Opet je zaslužio sve pohvale, uključujući prijevod katehizma na jezik svoga naroda, iz pera “grofa Skalića“. Za falsifikatorski je plan geopolitička lokacija bila uvelike pogodnija, jer s Gričom i Kaptolom, na velikom frontu, nije imala nikakvoga političkoga, kamoli društvenoga dodira.

Tada je napustio svećenički stalež, postajući slobodno lebdeći intelektualac profanoga protestantskoga univerzuma, poslije se pravdajući kako je to učinio uz znanje pape i cara zbog “urgentnih razloga“.

“Još sam naumio bio da se preporučim za službu svojemu rođaku, despotu srbskomu i drugim vladarima kao i vama, kad iznenada kao po Božjoj naredbi dođe vaš milostivi poziv, kojemu odazvati se odmah priparavan bijah. I to ne samo stoga što ste vi slavan, pobožan i milostiv vladar na glasu koji učene ljude ljubi a prognanike podupire, jer već ste mi vi u rodu, potičete od mojih pređa, budući da je Beatrica kći Martina della Scala od Verone, a supruga Bamabe viskonta od Milana koji preminuše 1385., a bijaše noj šukundjed, imala kćer Angleziju, od koje potječe vaša supruga“, pisao je Skalić 1561. jednome od svojih novih poslodavaca pruskom vojvodi Albrechtu od kojega je iskamčio službu ministra, lukuzni smještaj i 200 forinti plaće.

Zgodan i slatkorječiv, veli Kukuljević, ponajprije je očarao vojvotkinju, znatno mlađu od svoga 70-godišnjega muža, sklonoga misticizmu i čaranju.

Nevjerojatno uzbudljive trenutke priuštio je ostarjelom zemljovlasniku Pruske, pričajući o duhovima koji se njemu ukazuju i s kojima razgovara; da je načiniti magični prsten i smislio osobite formule protiv zlih duhova. 

Posljedice laži nisu se dale sanirati

Šarmirao je studente na pruskom učilištu, zabavljajući ih predavanjima na kojima se obrušavao na tada najglasovitija intelektualna imena.

Glas da je izmislio svoje podrijetlo, dakako, stigao je u Prusiju, ali se vojvoda Albrecht na njih nije previše osvrtao, uvjeren da je riječ o izmišljenim difamacijama na račun pravedničkoga antipapističkoga borca. 

Napokon se namjerio na dostojnoga protivnika: krupnoga pruskoga vlastelina Truhsesa, rodbinski vezanoga uz dvorjansko činovništvo koje je Skalić ismijavao. Pošto je tužen za klevetu protiv pruskoga ministra, obratio se habsburškoj administraciji, koja je u posljednjoj godini Tridentskoga koncila zahtjev delegirala na Kaptol i Grič.

Premda zbog formalnih razloga dokazni materijal nije prihvaćen, uz tvrdokornu obranu pruskoga feudalca, posljedice jedne dugačke laži više se nisu dale sanirati. 

Ne samo što se gnjev pruske javnosti prelio na vojvodu nego je najgora moguća kazna dostigla Skalića, kao vrsnoga polemičara i plodnoga pisca: međunarodna cenzura njegova opusa po katoličkom globalu.

U takvom ozračju jednoga dana 1565. potajno pobjegne iz Pruske pod lažnim imenom, sa svojom ljubavicom Anom Fogen i sinom. U vojvodini Pruskoj ostala je legenda da je odjahao nevidljiv, zaogrnut u čarobnu mantiju.

Pošto je sav novac potrošio na skrivanje i tiskanje tekstova s tuđim potpisima o svome nepravednom progonu, u Münsteru, kod tamošnjega biskupa, svečano se preobratio na svoju početnu vjeru, izjavljujući, prema svemu sudeći, napokon iskreno da je među protestantima samo tražio što bolji položaj. 

Kao svojevrsnu gestu okajanja, u jednoj od lokalnih crkvi 1. svibnja 1750. prema rimskom obredu ozakoni svoj “divlji brak“. Umro je u Gdanjsku od neke bolesti 1575., u dobi od 41 godine. Zato, uz koješta drugo, biografija Pavla Skalića govori koliko se bogat i svestran život vodio u neusporedivo kraćem ljudskom trajanju.