1903. godine samoprozvani misionar i istraživač, te lažni zabavljač Samuel Phillips Verner saznao je da će se sljedeće godine odražavati veliki svjetski festival u St. Louisu, na kojem su organizatori željeli proslaviti američki imperijalizam i pokazati napredak ljudskog društva, od "crnih primata do najviših civilnih organizacija.".

Verner je odmah uvidio da tu ima prostora za njega i zaradu, te se brzo obratio Williamu Johnu McGeeu, predsjedniku novoosnovanog društva antropologa, koji je izjavio da mu trebaju pigmejci.

Verner je za 10.500 dolara i titulu specijalnog agenta obećao da će dobaviti sljedeće pigmejce: jednog muškarca, jednu odraslu ženu, dvoje djece, još četiri pigmejaca, po mogućnosti odraslih ali mladih, te vrača ili svećenika, po mogućnosti starog.

Sve dozvole su dobavljene od kralja Leopolda II.. te je krajem 1903. Verner krenuo iz njujorške luke. 20. ožujka 'nabavio' je prvog pigmejca - Ota Bengu, iako je naknadno pričao različite priče o tome kako je došao do njega. Od toga da ga je spasio od plemena Bashilele koji su bili kabinali, preko toga da je sam želio ići s njim kad ga je pronašao u jednom plemenu  nakon što je pobjegao od kanibala, sve do toga da ga je pronašao taman nakon što je oslobođen iz 'kandži' neprijateljskog plemena koje ga je dugo držalo kao zatvorenika.

Doduše nije niti jednom spomenuo, a to je najizglednije - da ga je kupio u Bassongou, području koje je bilo poznato po svojem tržištu robljem i gdje je cvjetala trgovina ljudima, kojom je rukovodio zloglasni kralj Leopold koji je na zapad javljao kako gradi bolnice i škole, dok je zlostavljao, sakatio i ubijao ljude koje je ili sam koristio kao roblje ili prodavao dalje.

Neuspjeh na Svjetskom sajmu i dolazak u zoološki vrt

Dva mjeseca nakon što se domogao Ote, Verner se s još osam mladića neodređene dobi vratio u New Orleans. Prema listi putnika najmlađi je dječak imao tek 12 godina, dok je Benga navodno imao 17 (iako su ga naknadno 'postarali').

Na Svjetskom sajmu pigmejci nisu dobro prošli, jer su ih mediji ismijali, a Vernera su mnogi proglasili ludim. Na kraju su on i Benga protjerani iz St. Louisa, pa je Verner počeo pisati o svojim avanturama u Kongu. Pritom je svašta pisao o svojem malom pratiocu, pa ga je tako u jednom tekstu čak prozvao 'jedinim pravim kanibalom u današnjoj Americi'.

Gotovo dvije godine poslije, Verner se dogovorio s Williamom Templeom Hornadayjem, osnivačem i kustosom njujorškog Zoološkog vrta (danas poznatog kao Bronx Zoo), da jedan od izložaka bude i Ota Benga. I tako se 8. rujna 1906. godine u nastambi s majmunima pojavio pigmejac koji nije znao što ga je snašlo.

Narod je, naravno pohrlio vidjeti 'izložak' pored kojeg je sad pisalo da ima 23 godine i koji je djelovao kao da se zabavlja s orangutanima, a djelovao je drugačije i po tome što je imao naoštrene zube, što je bio običaj njegovog plemena.

Kad je sljedeći dan priča objavljena u novinama, crni kler, na čelu sa svećenikom Jamesom Gordonom nije mogao vjerovati svojim očima, jer iako je ropstvo ukinuto 40 godina ranije, ovo je bio očit dokaz da je rasizam i dalje živ i zdrav u američkom društvu. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da je u kavez zatvoren crnac kojemu se djeca grohotom smiju, a kojeg odrasli ljudi s više ili manje neugode proučavaju kao neko svjetsko čudo.

Na ovom slučaju uvelike se dokazalo koliko je još duboko rasizam bio ukorijenjen u američko društvo, jer su brojni tzv. stručnjaci i znanstvenici dijelili mišljenje da je riječ o primatskoj, niže vrijednoj vrsti koju vrijedi zatvoriti i izučavati, što je razljutilo mnoštvo crnog stanovništva.

Narod je uživao, a Benga patio

Dok je u zoološki vrt dolazilo sve više stotina, pa i tisuća ljudi, Benga se počeo sve više povlačiti u sebe. Prebacivali su ga u različite dijelove zoološkog vrta, te su ga čak i puštali da, uz pratnju naoružanih čuvara, šeće okolo. Ljudi su se naguravali, djeca su ga gađala, pa je i on polako gubio živce. Nekoliko puta su čuvari upotrebljavali silu kako bi ga vratili u kavez, gdje bi zatim satima sjedio besciljno gledajući pred sebe.

Zbog njegovog ponašanja, počele su padati uvrede, pa je čak u New York Timesu objavljen tekst samoprozvanog afičkog istraživača Johna Vane-Tempesta koji je ustvrdio da je pigmejcu pruženo previše toga, udomaćio se i više je nego zadovoljan svojim zatočeništvom. Navodno je čak pričao s Bengom koji mu je povjerio da uživa u smještaju i društvu majmuna, jedino mu nedostajalo nekoliko žena. A svi su tu priču prihvatili kao istinitu.

Na to je odgovorio svećenik Matthew Gilbert koji je kao napisao da je spektakl oko Bengovog zatočeništva izazvao osudu afroamerikanaca diljem SAD-a i dodao je da "jedino predrasude protiv crne rase mogu dovesti do toga da se tako što može dogoditi u ovoj zemlji". Zaključio je: "U nekoliko sam prilika putovao u inozemstvo i uvjeren sam da se tako što ne bi toleriralo niti jedan dan u bilo kojoj drugoj civiliziranoj zemlji."

Čak ni takve osude nisu mogle natjerati Hornadayja da odustane od najpopularnijeg 'izloška' i pusti Bengu. Jedan inspektor izašao je u izvidnicu u kakvim uvjetima drže pigmejac i poslije je rekao da uopće nije istina da je riječ o manje inteligentnoj vrsti, kao što su mnogi znanstvenici tvrdili (stavljajući pigmejce na dno evolucijske ljestvice).

Rastao je broj prosvjednika, te nije djelovalo kao da će strasti oko ove situacije početi jenjavati. Iako je svećenik Gordon molio da Hornaday pusti Bengu u njegovo sirotište za crnce, u kojem bi se dobro brinuli za njega, tvrdokorni osnivač zoološkog vrta nije popuštao. Sve do 28. rujna, 20 dana nakon što je prvi put prikazan, kad je bez ikakve medijske pratnje Benga pušten na slobodu i tiho odveden u sirotište u Brooklynu.

Ni u novom životu nije pronašao mir

Tu je naučio nešto engleskog jezika te je dobio osnove obrazovanja, nakon čega je u siječnju 1910. godine poslan u Virginiju, gdje se pridružio Mary Hayes Allen, udovici sa sedmero djece, čiji je pokojni suprug djecu podučavao umjetnosti, nečemu što ni bijeli pokrovitelji obrazovanja među crncima obično nisu podržavali.

Benga je uživao u slobodi i igri s djecom iz obitelji i susjedstva. U obližnjim šumama je djecu podučavao lovu i igrama iz svojeg djetinstva te im je 'pričao' o životinjama s kojima se on susretao dok je odrastao, poput slonova.

Djelovao je kao da se udomaćio i navikao na ondašnji život iako je znao pokazivati znakove žudnje za domovinom. Jedini je problem bio što se nije imao gdje vratiti jer ga nije čekala obitelj, a i zemlju je u potpunosti opustošio kralj Leopold.

Do 1916. godine, Benga je potpuno izgubio zanimanje za išta oko sebe. 19. ožujka je skupio drva i zapalio vatru oko koje je zaplesao uz pjevanje i zapomaganje. Drugi dječaci su već ranije vidjeli ove njegove rituale, ali ovaj put kao da je bio puno tužniji nego ikad prije. U zoru sljedećeg dana, digao se prije sviju, uzeo sakrivenu pušku i pucao ravno u svoje ionako slomljeno srce, piše Guardian.