Možda i najslavniji talijanski crtač stripa Hugo Pratt, autor kultnog Corta Maltesea, rodio se u lipnju 1927. u Riminiju na jadranskoj obali kao Ugo Eugenio Prat. Rano djetinjstvo proveo je u Veneciji, u izrazito kozmopolitskom okruženju obitelji sefardsko-tursko-englesko-talijanskih korijena. Već kao desetogodišnjak s obitelji se preselio u Etiopiju, gdje je njegov otac bio u službi kao pripadnik fašističkih okupacijskih snaga. Početkom Drugog svjetskog rata Rolando Prat je zarobljen - kasnije je i umro u britanskom logoru za ratne zarobljenike - a čitava obitelj završila je u zatočeništvu. Hugo, koji je tad bio u najnježnijim tinejdžerskim godinama, vrijeme je kratio oduševljavajući se stripovima koje je posuđivao od britanskih vojnika. Obećao je samome sebi da će postati strip crtač, što je i ostvario po povratku u Veneciju, gdje je netom nakon rata objavio svoj prvi autorski crtani roman “Pikov as”. Taj je strip, zbog nekog nejasnog razloga, doživio veliki uspjeh - u Argentini. Na poziv argentinskog izdavača, Pratt se 1949. preselio u Buenos Aires, gdje je sljedećih devet godina mahnito crtao stripove i brusio zanat. Kasnijih godina živio je kratko u Londonu, pa u Italiji, ponovno u Argentini, Brazilu, opet u Italiji, Francuskoj i na kraju u idiličnom Grandvauxu u Švicarskoj, gdje je umro u kolovozu 1995. U međuvremenu je strastveno putovao po svijetu, stvorio je niz antologijskih stripova i osvojio desetke nagrada, ženio se i rastajao po dva puta te u oba braka dobio po dvoje djece, postigao globalni uspjeh.

Ništa od toga, ili gotovo ništa, nećete saznati u Prattovoj biografiji iz pera francuskog autora Thierryja Thomasa “Hugo Pratt, portret perom”, koju je u sjajnom prijevodu Ursule Burger nedavno objavila izdavačka kuća Vuković & Runjić. Odnosno, preciznije rečeno, u knjizi ćete o Hugu Prattu saznati i puno više od toga, ali samo ako vas umjesto suhih biografskih podataka koje ionako možete pronaći na Googleu više zanimaju karakterni portret protagonista, njegovi profesionalni porivi i okolnosti nastanka njegova djela: sve to ispričano kroz autorske impresije biografa. Doduše, i za ono o čemu čitamo u Thomasovoj knjizi o Prattu nismo sasvim sigurni da je istinito. Anegdote kojima je Thomas osobno svjedočio ispričane su kroz lirske impresije ponekad nejasne kronologije, a knjiga je začinjena nasumice nabacanim životnim crticama koje je biograf pročitao ili čuo iz druge ruke, ali koje, ako i nisu sasvim istinite, nude neku višu, vjerodostojniju istinu o stvarnom Hugu Prattu. Poput, primjerice, priče o tome kako ga je “godine 1964. neki avijatičar ostavio u džungli Mata Grossa u Brazilu, gdje je dvanaest dana ostao s plemenom Xavante”. Kako navodi Thomas, Indijanci su ga stalno tražili da im nešto crta, ali izgleda da se Pratt “ipak uspijevao razonoditi u vrijeme kad su oni spavali budući da mu se iz veze s jednom Indijankom rodio sin, Tebocua”. Rijetko se kome događa da ga neki avijatičar ostavi u prašumi među domorocima i da tamo u dvanaest dana uspije napraviti sina, a Prattu se, eto, baš to dogodilo. Napokon, i sam autor biografije priznaje da je Pratta pokušao razumjeti na isti način na koji jedan lik iz filma Alaina Resnaisa pokušava shvatiti drugog, stanovitog Sashu: “Želite li shvatiti Sashu, sve vam te stvari ničemu neće služiti; želite li shvatiti Sashu, morate ga sanjati”. Thierry Thomas stoga jasno upozorava čitatelja: “Želim li shvatiti Huga, moram ga sanjati”.

Tko je dakle za Thomasa Hugo Pratt? Ekscentrični boem pun zastrašujuće energije, ekstrovertirani pustolov spreman uzeti sve od života, ali i tjeskobni introvert kojemu uvijek nešto nedostaje, nesposoban očuvati stara prijateljstva. Genijalni pripovjedač, središte putujuće predstave u kojoj igra glavnu ulogu, harlekin koji igra vlastitog slugu, ali i dosadnjaković koji melankoličnim baladama na gitari davi svoje goste, razmaženko koji uvijek mora biti u središtu pozornosti. Thomasov je Pratt mnogo toga, ali on je prije svega osoban, odnosno on je Pratt kojega je Thomas “odsanjao”: od prvog osobnog susreta u ožujku 1972., kad je kao nadobudni petnaestogodišnji wannabe crtač stripa pozvonio na vrata Prattova doma u seocu Malamoccu pokraj Venecije, preko brojnih kasnijih susreta, pa do kolovoza 1995., kad na Trgu Garibaldi u Nici prelistava Liberation, koji na naslovnici donosi vijest o Prattovoj smrti.
Thomasu, koji rado priznaje da je veliki zaljubljenik u opus Huga Pratta, status obožavatelja ipak nije zamaglio kritičarski pogled. On opisuje kako su u kasnijoj fazi Prattove karijere njegovi obožavatelji bili razočarani ishitrenim crtežom koji je pratilo manje inventivno kadriranje. “Treba priznati da Hugovi argumenti nisu bili naročito uvjerljivi kad je tvrdio da je ta hitrost motivirana narativnim motivima”, piše Thomas. Ili kad mu se učini da se u posljednjim epizodama “Pustinjskih škorpiona” Prattov potez “umorio”, Thomas pomišlja da je i njega “zahvatio učinak nesnosne vrućine”. “Junačka djela u tom stripu svode se na apsurdna ubojstva u priči bez drame.” Ipak, ako je malo i posustao pri kraju karijere, Pratt u naponu snage jedan je od najvećih autora Devete umjetnosti - kreator Corta Maltesea. Naizgled bešćutni grubijan sklon okultnom - prividno neutralan i distanciran ali uvijek na strani slabih i obespravljenih - Corto Maltese prvi se put pojavio 1967. kao jedan od likova u stripu “Balada o slanom moru”. 

Između 1970. i 1988. Pratt je objavio tridesetak naslova s Cortom kao glavnim junakom, u kojima taj elegantni šutljivi mornar, kojemu je omiljena knjiga “Utopija” Thomasa Morea, diljem svijeta upada u najnevjerojatnije pustolovine u društvu nezaboravnih likova poput Rasputina, Zlatouste ili Steinera, omogućujući svom autoru da kroz istodobno bajkovit i realističan stripovski jezik - citirajući usput Coleridgea i Rimbauda - progovara o društvenim okolnostima, povijesnim previranjima i nedaćama prve trećine 20. stoljeća, te nudi moguće odgovore na teška moralna pitanja. Corto je u ranoj mladosti otkrio da na dlanu nema liniju budućnosti, pa je uzeo britvu kako bi je sam ucrtao i zagospodario svojom sudbinom. Čini se da je i svom kreatoru pomogao da zagospodari svojom sudbinom, jer tek je s Cortom Malteseom Pratt zaokružio svoju autorsku poetiku, tek su tad sve kockice sjele na svoje mjesto, tek je tad Pratt postao kompletan autor - crtač i pisac - savršeni stripovski pripovjedač. A taj se trenutak otkrovenja, kako spekulira Thomas u svojoj knjizi, dogodio dok je Pratt kao profesionalno ne sasvim realizirani 42-godišnjak, koji treba prehraniti dvoje djece, u siječnju 1970. putovao vlakom iz Genove u Pariz na dogovor s glavnim urednikom časopisa Pif Gadget o objavljivanju novog stripa. Dok stoji na peronu u Genovi, Pratt nema nikakvu ideju o tome što bi trebao reći francuskom izdavaču, ali slučajni fantazmagorični susreti u vlaku, promatranje kapljica kiše kako klize niz prozore vagona i kratki bizarni razgovor s Indijancem iz plemena Huron - plemena koje je uvijek bilo saveznik Francuza - dovode ga do epifanije. U nastavku putovanja prema Parizu, Prattu postaje kristalno jasno tko će biti junak njegova budućeg serijala: rođen je Corto kakvog poznajemo.

U međuvremenu, Corto Maltese je stekao kultni status među obožavateljima stripa, ali i među konzumentima kulture koje strip previše ne zanima. Gotovo je nemoguće prenaglasiti važnost koju taj izmaštani lik ima u autorovoj biografiji, ali i u povijesti stripa: Prattov serijal - kombinacijom hipnotičkog crteža, mistično-poetskog ozračja, duhovitih detalja, bezvremenske priče, te sofisticiranih filozofskih, povijesnih i kulturnih aluzija - doveo je Devetu umjetnost na dotad nedosegnutu artističku razinu. Svojom čarobnom, snovitom knjigom “Hugo Pratt, portret perom”, Thomas dosljedno podržava taj narativ, jer pisati o Prattu nemoguće je bez pisanja o Cortu, a pisati o Cortu nemoguće je bez snova.