Dana 8. kolovoza 1990. u skromnu seosku kuću između Kraljevca i Kovačevca, dvaju bjelovarskih zaselaka, ušao je nepoznati muškarac koji se predstavio kao policijski inspektor. Traga, rekao je domaćinima, starijem bračnom paru, za Vinkom Pintarićem, zloglasnim višestrukim ubojicom, koji je bio lak na obaraču.

U potragu za "zagorskim Čarugom" uključile su se sve razine hrvatske policije - MUP iz Zagreba, stanice javne sigurnosti (policija), Služba državne sigurnosti (SDS, popularno zvan Udba, tad u transformaciji prema hrvatskoj obavještajnoj službi) i cijelo more špijuna - "operativnih veza", "društvenih veza", "suradnika".

Po cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj bilo je načičkano more prislušnih uređaja (OTS - operativno tehničkih sredstava) a policijske su postaje nalikovale na promenadu - jedan bi informativni razgovor završio, drugi počinjao...


"Što biste vi napravili da ugledate Pintarića", upitao je inspektor SUP-a svoje domaćine.

Nikad ga ne bih prijavila, rekla je žena, pa, kao da ne razgovara s policajcem, dodala kako bi ga "nahranila i napojila". Bio je to neočekivan, čudan i hrabar odgovor. Inspektor je pobjesnio i počeo prijetiti ženi da će završiti na optuženičkoj klupi. Vikao je, prijetio, strijeljao je pogledom svojih strogih, surovih očiju.

"On je lopov, milicija je potrošila milijune na potragu za njim, Hrvatsku će upropastiti, a vi biste ga nahranili i napojili!? Vi ste za sud!"

Prestravljeni suprug pomislio je da žena grdno griješi razgovarajući tako s policajcem, pa je brže-bolje krenuo popravljati kvar.

"Trebalo bi", rekao je, "iz zatvora pustiti njegovu curu; tad bi Pintarić sigurno došao k njoj, a onda bi ga bilo puno lakše privesti."

"Mi to i čekamo", rekao je inspektor, a onda počeo trusiti rakije, jednu za drugom.

Čaruga superstar Slavonski gangster: Osvetnik sirotinje i pokora za tajkune

Nakon nekog vremena se predstavio: "Ja sam Vinko Pintarić..."

Bračni par se prestravio: sa 162 centimetra visokim razbojnikom nije bilo šale.

"Ti si dobra", rekao je ženi, "a za starog ću razmisliti", dodao je držeći mu pištolj prislonjen na čelo...

Vinko je - piše u policijskom dokumentu - s uperenim pištoljem prisilio "starog" da mu preda pušku. Kada je "stari" predao pušku, tražio je municiju. Pošto je municija bila u zelenom lovačkom prsluku, Vinko je uzeo prsluk i s puškom otišao u šumu. "Starom" je odmah naredio da ide s njim u šumu, a supruzi zaprijetio da se ne smije micati iz kuće. S uperenim pištoljem odveo je "starog" u dubinu 20 metara šume i rekao:

"Sad te neću ubiti, ali ako u iduća tri dana bilo kome javiš da sam bio kod vas, budi siguran, bit ćeš ubijen...
"

Halo, policija! Ja sam Pintarić

"Stari" je odahnuo, život mu je bio pošteđen. Pintarić mu je prije odlaska najavio da će skoknuti u Domankuš, gdje će "nekim Ciganima polomiti noge". Ostavio je supružnicima 50 dinara, nudio mu je i dolare, ali su ih supružnici odbili. 
Siroti "stari" i njegova žena 21 sat nisu se usudili uopće izaći iz kuće. Prizor koji su proživjeli viđali su samo u američkim filmovima.

Kad su izašli, seljaci su primijetili njihovo čudno ponašanje, dovodili su ga čak u vezu s prolaskom Vinka Pintarića - o čemu je brujalo cijelo selo - ali oni su šutjeli. Bilo im je dovoljno jednom doći na rub smrti. Prijavili su Pintarića tek nakon isteka njegova trodnevnog "moratorija".

Kad je policija ustanovila da se njihov opis lika podudara s drugim opisima, otkrili su da je Pintarić toga dana slobodno vršljao po cijelom selu: jednog je susjeda natjerao da veže pse, "jer mi iz milicije tragamo za Pintarićem", a pokazalo se i da je posebno kivan na lovce iz Rovišća i okolnih sela, jer su sudjelovali u hajci na nj. Pintarić je bio progonjena zvijer, čak i u skoro doslovnom smislu.
 Zbog ovakvih je avantura Pintarić stekao nadimak "zagorski Čaruga".

I slavonski je ubojica - kojemu je sud stavio na teret 12 ubojstava, od čega šest izvedenih svojeručno - volio znati da policija zna kako je obišao neko selo, no Jovo Stanisavljević Čaruga bio je dendi, šminker, na čijemu je licu jedan svjedok 1920. godine primijetio naslage pudera, dok je Pintarić je bio odrpanac. Obojica su, ipak, ostavljali bogate napojnice. Čaruga je radio u bandi, Pintarić je radio sam, a obojica su imali dosta ljubavnica i obojica su se predstavljali kao policajci.

Pintarić je lovio starije žene, Čaruga mlađe: Zagorac je u njihovim kućama tražio sklonište, a - upola mlađi Slavonac - ljubav. Čaruga je bio, pod lažnim imenom, pripadnik vinkovačke gradske elite dok je Pintarić bio usamljeni kurjak. No i on je, kao i Stanisavljević, često komunicirao s policijom i objašnjavao svoju "borbu za pravdu"...


"Ja, Pintarić Vinko, javljam se telefonom SUP-u Bjelovar, s broja telefone kojeg ne želim sada otkriti iz poznatih razloga. Pobjegao sam iz Lepoglave, zna se kada skoro prije godinu dana", stoji u Pintarićevoj Izjavi koja je dio dossiera čije dijelove ovdje objavljujemo, pa nastavlja:


Čaruga Ubijao je po Lici, a iza sebe ostavio groblje žrtava

"I do sada se nisam htio prijaviti. Po mom izlasku iz zatvora nisem dolazio kući k majci i kćerki iz tog razloga što sumnjam da se s njima nalaze radnici milicije. Moje mi je mame žao i njene su mi suze teške ali sam po prirodi čovjek koji uvijek ima svoje ja i ne trpim nepravdu. Kišur Stjepene iz Andreševca općine Stubice ubio sam iz razloga što je on na mene 1983. godine pucao iz lovačke puške s namjerom da me ubije, a iz razloge što je on na neki način bio angažiran od stanice milicije Stubice da me on ubije ili otkrije iako je milicija bila niže od njegove kuće 150 metara i čekali su na moj dolazak na udaljenosti od oko 150 metara... Zašto da me on ubije ako je to zaduženje milicije", kaže Pintarić pa nastavlja s opisom motivacije drugih svojih nedjela, kojih je bilo puno.

Iz policijskog dossiera vidljivo je da je Pintarić blizak profilu lombrozovskog "rođenog zločinca", no moguće je da je pored teške naravi na njegov zločinački put utjecala i devijantna obitelj. S kriminalom je započeo kao mladić, kradući kokoši.


Smrtna kazna, pa 20 godina i bijeg nakon 8

Vinko već u ranoj mladosti ostaje bez oca, piše u Bilješci Službe državne sigurnosti Bjelovar, sastavljenoj u kolovozu 1990. godine. S majkom dolazi iz Topolovca u Domankuš, gdje mu se majka udala. Već kao osnovnoškolac pokazuje svoje prgavo ponašanje. Kasnije kao mladić sklon također rabijatnom ponašanju a počinje i s krivičnim djelom vršenja krađa. U početku su to bile kokoši i ostala perad, a zatim i krupnije stvari. Radi naveden og bio je privođen i kažnjavan...
 Prvo ubojstvo počinio je u Zaboku s 32 godine, u travnju 1973. piše u Pintarićevoj biografiji koju su objavila 24sata.

Pijan i u napadu ljubomore zamislio je kako ga njegova supruga Katica vara s prvim susjedom Vidom Želimorskim. Ubio ga je hicem iz puške, a potom pobjegao. No 18 dana nakon zločina ipak se predao policiji, a sudac ga je poslao na psihijatrijsko vještačenje u bolnicu Vrapče. Tri mjeseca kasnije pobjegao je iz bolnice, te stigao do doma svoje supruge u trenutku dok ga je ogovarala rođakinji. Bez razmišljanja povukao je i okidač. Metak ju je pogodio u glavu i na mjestu je poginula.

Opet se dao u bijeg, te se tri mjeseca skrivao od policije. Opet se odlučio predati, i tada ga je sud zbog dva ubojstva, jednog pokušaja ubojstva i pucanja po kućama osudio na smrt. Pintarić je tada iskoristio zakonsko pravo da mu smrtna kazna bude preobličena u kaznu zatvora u trajanju 20 godina. Kaznu je služio u Staroj Gradišci. Nakon osam godina, odlučio je opet pobjeći, te u veljači 1982. i uspio u tome. Sljedećih osam godina skrivao se po zagorskim selima.

Bio je u selu Andraševci, pa kod ljubavnice Barbare Šipek u Donjoj Stubici. Požalila mu se kako joj je susjed Štef Kišur štapom zatukao pile i bacio ga u njezino dvorište. Pintarić mu je presudio metkom u čelo u lipnju 1990. Istoga mjeseca ubio je u Začretkom Proseniku Rudolfa Belinu, ovoga puta zbog paranoje. Vjerovao je da ga je Belina izdao policiji. Posljednji put Vinko Pintarić ubio je Božu Habeka u kolovozu 1990. također zbog svoje paranoje.

Nesretni čovjek pitao je Pintarića: "Tražite li koga?", a ovaj mu je presudio hicima iz pištolja...
 Iz ovog je opisa jasno kakvu je paniku po cijelom sjeverozapadu Hrvatske posijao ovaj odmetnik. Ljudi su se bojali noću izlaziti iz kuća, u građane se uselilo nepovjerenje prema svima, policija je bila pod stalnim optužbama za neefikasnost.

Ivan Milat Hrvat iz zabiti godinama klao australske autostopere

Zato su u potragu za Pintarićem uključene sve razine MUP-a, a o akciji Prsten obavještavano je i savezno ministarstvo. Ispitivana je rodbina, sumnjivci, prijatelji policije, bilo je puno lažnih dojava a i komičnih scena, kako pokazuje policijski dosje najslavnijeg ovodobnog ubojice.

Policija je, recimo, u svaku kuću koja bi im se učinila sumnjiva - ili kao Pintarićevo sklonište ili kao dom njegovih jataka - ugrađivala prislušne uređaje. Nekad su to činili pod okriljem noći, nekad uz suglasnost dijela ukućana. Ekipe koje su ugrađivale OTS (operativno tehnička sredstva) brojale su i po pet ljudi, a imale su i tjelesnu zaštitu - za slučaj ako, ne daj bože, vlasnik neočekivano bane u svoj dom pa otkrije nepozvane "tehničare".

No korist od prisluškivanja nije bila velika - to jest, bila je nikakva a tehničare bi katkad smetale tehničke poteškoće (zvuk radija ili televizora iz prisluškivane prostorije) a katkad nemogućnost razumnog dešifriranja prisluškivanih ili presretnutih razgovora. Dio Udbinih dokumenata zvuči kao humoreska.

Dvije mačke i mačor

U Dokumentu SDS-a Bjelovar, datiranom 24. 12. 1990. godine, naslovljenom "Izvještaj o eksploataciji OTS-a u Rovišću (2,3) operativci Službe u akciji Prsten pišu kako su se u 18 sati i 15 minuta "smjestili bez problema i započeli s eksploatacijom" ukratko, krenuli su prisluškivati ženu koju su sumnjičili za vezu s Pintarićem, a onda slijedi humoreska:


18:15: Ženska osoba u kuću (spol se prepoznaje po intenzivnom kašlju i ponekoj izgovorenoj riječi). Do tada u kući nije bilo nikoga, a osoba koja je došla najvjerojatnije je vlasnica.
 19.15 Zazvonio je telefon (ne zvoni već pišti) i vlasnica je razgovarala sve do 19,55 sati. Telefon se nalazi u drugoj sobi, tako da je teško odgonetnuti sadržaj razgovora ali nešto se ipak čuje. Gotovo cijeli tok razgovora telefonom je snimljen. Nedostaje samo 1-2 minute na početku (na A i B) strani trake.

Na kraju razgovora vratila se uplakana u sobu u kojoj je sredstvo i zove mačku. U razgovoru se čuje da plaće. Čitavo vrijeme traje intenzivan napad kašlja. S obzirom na prisustvo telefona, smatramo da prisluškujemo osobu B...
20-05 - 22,10 Bila je odsutna.
22,10 Došla je kući i upalila TV.
01,00 Još uvijek čuje i gleda TV. Pustila je mačku van i pritom je komentirala: "Nećeš tu srati"? Opet su se čula vrata. Pitala je: "Jesi gladan". "Jel bi preo", "Jel bi prco" međutim odgovora nije bilo a niti drugih znakova.


Zaključak djelatnika Udbe:
"Možda ima i dvije mačke, tj. mačku i mačora. U međuvremenu se čulo gakanje gusaka. Možda na TV i u filmu."
Finale: "01:45, odlazi na počinak i do 4.30 nije bilo nikakvih interesantnih događanja."
To je izvještaj zloglasne Udbe, kojoj neki pripisuju svemoć.


U vrijeme Pintarićeva prvog ubojstva Branko Lazarević bio je mladi inspektor SUP-a, a stjecaj okolnosti htio je da dva desetljeća kasnije ide na očevid njegova usmrćenja. Lazarević, koji u mirovini upravo priprema knjigu o svom najvećem "trofeju", zloglasnom provalniku zvanom Šakal, ustupio nam je fotografije s očevida i ispričao sljedeću priču:


Koljač iz Hrvatske Prve nove snimke Ivana Milata - serijskog ubojice na samrti

"Bio sam mlad policajac kada je Vinko počeo svoj smrtni pohod. Kada je prvi put ubio i pobjegao tragala je cijela država za njime. Tada sam radio na policijskoj postaji Črnomerec-Susedgrad. Bila je informacija da se krije u Zagrebu, u Stenjevcu kod svoje rodbine pa sam
krenuo na tu adresu. Nije mi bilo lako, jer imao sam informaciju da je spreman ubiti. Pretražio sam kuću, ali nije ga bilo.
Malo za tim, ubio je i svoju suprugu Katicu koja je, da bi se spasila,
spavala u kući svoga brata. Ni to nije pomoglo. Iz lovačke puške ju je
pogodio ravno u čelo u vrijeme dok je bila na krevetu. Opet je pobjegao. 
Krenule su opsežne potrage. U zraku je negdje lebdjelo da će to biti jedan
od najvećih hrvatskih ubojica.
 Zavladao je strah u Zagorju. Ljudi su nekoliko puta, prije spavanja, provjeravali da li su zaključali kuću. Krenule su opsežne potrage. Urađen je plan uhićenja. Raspisana je tjeralica. Rađene su pretrage terena, prikupljane su informacije. On se držao šuma. Provaljivao je u vikendice, krao oružje, hranu i sve što je
našao. Posjećivao je starije žene i to one čije su kuće na kraju sela jer iz tih kuća, lako je mogao pobjeći u šumu, a lako je u njih mogao dolaziti. O svemu poduzetom u akcijama protiv Vinka izvještavali smo sve redom, čak do Saveznog SUP-a, pa tako i DS, ali koliko ja znam DS se u
ovaj slučaj nije uplitao, ali bili su u toku svega. Vidio sam ga prvi put mrtva i to tek pošto je likvidiran. Čekao sam da se okonča akcija. Nakon što su odjeknuli pucnji, sve se utišalo, ušao sam u kuću punu dima i smrada nastalog od dima od dimne bombe."

Konačan metak

Zanimljivo je kako je otkriven. Osnovana je "Akcija prsten" koja se bavila samo otkrivanjem i uhićenjem Vinka Pintarića. U ovoj akciji je bilo na desetke policajaca čiji je jedini posao bio pronalaženje Vinka Pintarića. Kako se primicao rat broj policajaca u "Akciji prsten" se smanjivao. Na kraju pronalazak Vinka Pintarića spao je samo na PU Zabok. Oni su odvojili desetak policajaca za traganje za Vinkom.

Na kraju Akcija je spala na dva policajca iz Zaboka, a to su bili Poljak Krešimir i još jedan pripravnik. Poljak je dobio informaciju da Vinko dolazi jednoj udovici u Buhiničekov Jarek. Poljak i pripravnik su bili u zasjedi u blizini njezine kuće i opazili su uvečer 24. 5. 1990. da je Vinko iz šume došao u kuću. Radio vezom su obavijestili postaju Zabok i oni su poslali desetak policajaca koji su do jutra bili u zasjedi. U jutarnjim satima Vinko je izašao iz kuće noseći pušku i krenuo u šumu. Krešimir ga je pozvao da se preda.

On je to odbio i opalio je prema policajcu. Zapucali su i ostali policajci i Vinko se vratio u kuću. Tada je zapečatio svoju sudbinu. Nastali su pregovori o predaji. On je odbijao predaju. Povremeno su razmjenjivali vatru. Pojavio se i Vinkov advokat i on ga je nagovarao na predaju, ali je ovaj odbijao.

Tri policajca su u borbenom vozilu prišli kući i ubacili dimnu bombu u kuću. Vinko je pokušao ugasiti bombu, tako da je na nju bacao odjeću iz ormara.

Odjeća se zapalila i izbio je požar. Kada je vidio da je situacija sve bezizlaznija po njega, misleći da ga je udovica prijavila policiji, iz tetejca joj je ispalio metak u trbuh. Sada je u kući bio požar i teško ranjena udovica. Moralo se još odlučnije djelovati. Tri policajca su iz BOV-a upali u kuću i jedan od njih je ispalio Vinku metak u glavu. Vinko je imao još dvije rane i to: jedan prostrjel podlaktice i prostrjel abdomena. Bio je to kraj zloglasnog ubojice.