Zatvor u Hongcheonu na sjeveroistoku Južne Koreje zapravo i nije pravi zatvor, nego lažni, imitacija. Već pet godina dobrovoljni "zatvorenici" ovdje dolaze kako bi proveli 24 sata, za što plaćaju po 90 dolara, i tako iskusili na što nalikuje život u zatvoru. Nije niti izbliza riječ o robiji kao u nekom od logora ili kaznionica u Sjevernoj Koreji, pa ipak riječ je o vjernoj kopiji jednog južnokorejskog zatvora.

Ovdje su zabranjeni mobiteli, zabranjen je razgovor s drugim posjetiteljima, nema ogledala, satova i sličnih stvari. Reutersova fotografkinja Kim Hong-ji posjetila je "Zatvor u meni" i napravila reportažu o ustanovi koju je od 2013. godine isprobalo nešto više od 2000 zatvorenika.

"Mnogi od njih su uredski radnici stradali od stresa i studenti koji traže predah od zahtjevne južnokorejske akademske kulture", kazala je fotografkinja.

Prema podacima za 2017. godinu, radnici u Južnoj Koreji imali su više od 2000 radnih sati, što je treće najteže radno vrijeme od svih članica OECD-a. Stopa samoubojstava dvostruko je viša od one u SAD-u i jedna je od najviših u svijetu. Ćelije su samice, a suosnivačica ovog zatvora Noh Ji-Hyang inspiraciju je dobila iz komentara svog supruga, inače javnog tužitelja, koji je rekao da bi radije proveo neko vrijeme u samici nego se vratio u 100-satni radni tjedan.

"Ljudi isprva smatraju da će biti zahtjevno proboraviti u zatvori. Ali, nakon boravka u zatvoru, oni govore: 'Nije to zatvor. Pravi zatvor je ono kamo se vraćamo'", rekla je Ji-Hyang.

Park Hye-ri, 28-godišnja programska voditeljica u jednom start-upu, prije nego što će kroz otvor pri dnu vrata odložiti svoj mobitel, kazala je 10. studenog 2018. zašto se odlučila na dobrovoljno zatočeništvo: "Ovaj zatvor daje mi osjećaj slobode. Ja ne bih trebala biti ovdje s obzirom na posao koji moram napraviti. Ali sam odlučila napraviti stanku, osvrnuti se na sebe zbog boljeg života."

Prije nego što je otišla na "odsluženje kazne" s društvom je prošetala po maglovitoj okolici zatvora. Potom se u samom zatvoru pripremala na odlazak u ćelije. To je značilo zaduženje zatvorske opreme, odjeće, ostavljanje osobnih stvari i ceremonija skupnog klanjanja. Kao i ostali, Park Hye-ri u svoju je ćeliju odšetala sama, s šalicom kave u ruci.

Slijedilo je zaključavanje. Svaka ćelija na vratima ima uski prozorčić, a s vanjske strane prozor s pogledom na "slobodu". Tijekom zatočeništva redovito su im se posluživali zatvorski obroci, i to kroz mali otvor pri dnu vrata. A po isteku služenja "kazne", kako je i red, svi su primili potvrdu o puštanju na uvjetnu slobodu.

U srpnju ove godine vlada Južne Koreje zakonski je ograničila radni tjedan na 52 sata, i to na 40 sati tjedno osnovnog radnog vremena, te još najviše 12 sati prekovremenih. Tvrtke će imati prijelazno razdoblje za prilagoditi se novoj regulativi, manje tvrtke čak do 2020. Vlada je za prekršitelje predvidjela kazne do 17.815 dolara po radniku na trošak kompanije, a odgovorna osoba, odnosno direktor, riskira do dvije godine zatvora, onog pravog.

Predsjednik Moon Jae-in na ovaj način želi spasiti živote ljudi, želi spriječiti umiranje ljudi od pretjeranog rada, od stradavanja u industrijskim nesrećama i u prometnim nesrećama uzrokovanih neispavanošću vozača. Vlada želi i to da se Južna Koreja od društva pretjeranog rada pretvori u društvo u kojem se provodi vrijeme s obitelji.

Između ostalog, plan je da to mlade ljude navodi, umjesto da osobni život žrtvuju potrebama poslovnog života, da se odlučuju na zasnivanje obitelji. Iz svega toga, ideja je predsjednika, Južna Koreja trebala bi postati produktivnija, stvarati još radnih mjesta i rađati više beba, jer je u 2016. godini stopa novorođenih bila samo 1,16 djece po ženi.