Ispod moskovskih ulica, duboko pod zemljom, krije se pravi podzemni grad. Misteriozni tajni tuneli, komunistički bunkeri, skladišta i katakombe - mnoge od ovih podzemnih prostorija se do danas čuvaju u strogoj tajnosti, dok su samo rijetki otvoreni za javnost.

Bunker 42

Nalazi se u blizini stanice metroa Taganska, a izgrađen je 1950-ih, u jeku Hladnog rata. Ulaz u bunker je zaštićen betonskom pločom debljine 6 metara skrivenom iza lažne kuće iz 19. stoljeća. Ovo podzemno sklonište nalazi se na dubini od 65 metara, na istom nivou kao kružna linija moskovskog metroa, i visoko je kao zgrada od 17 katova.

U vrijeme kada se SSSR pripremao za Treći svjetski rat, nitko nije mogao zamisliti da se ispod jedne obične male zgrade u maloj moskovskoj ulici krio zapovjedni punkt strateške avijacije, smješten u podzemnom skloništu.

Kompleks se prostire na više od 7000 kvadratnih metara i sastoji se od 4 sistema tunela. Objekt je građen kao sklonište za zapovjedništvo dalekometne avijacije i posjedovao je infrastrukturu i opremu za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, tako da je mogao služiti kao zapovjedni centar u slučaju nuklearnog napada na Moskvu. Temperatura zraka u bunkeru je 16 stupnjeva.

U Bunkeru-42 je 2006. otvoren Muzej Hladnog rata. Muzej je interaktivan: posjetitelji mogu probati sovjetsku uniformu i dirati oružje iz tog vremena, potom opremljeni šljemovima i zaštitnim odjelima mogu prošetati nekad tajnim tunelima, okušati se u ulozi veziste, ili ‘lansirati’ nuklearne bojeve glave pritiskom na čuveno ‘crveno dugme’.

Staljinov bunker

Takozvani ‘bunker Josifa Staljina’ nalazi se nedaleko od stanice metroa Izmajlovska. Ovaj objekt je sagrađen 1930-ih. On je trebao biti rezervni zapovjedni centar Vrhovnog komandanta Sovjetskog Saveza. Tunel dug 17 kilometara povezuje bunker s Kremljom.

Staljin je u ovom bunkeru boravio krajem studenog i početkom prosinca 1941. Tu je donio odluku da se Moskva ne smije napustiti i da se pod svaku cijenu mora braniti. 

Od 1996. Staljinov bunker je pretvoren u muzej i mogu ga posjetiti svi koji to žele. Ovaj podzemni objekt je relativno mali. U njemu se nalaze samo najophodnije prostorije: dvorana za sastanke, radni kabinet, sobe za odmor, kabinet glavnog stožera, prostorije za sigurnost i blagovaonica.

Negljinka, moskovska rijeka ponornica

Negljinka je lijeva pritoka rijeke Moskve. Duga je sedam i pol kilometara, a u ljetopisima se prvi put spominje kada i Moskva, 1147. godine. Negljinka izvire na površini, u predjelu Marjina rošča, zatim kao ponornica protječe ispod centra grada, pa ponovno izvire kod Aleksandrovskog parka i ulijeva se u rijeku Moskvu kroz široki kameni otvor na obali koji se vidi s Velikog kamenog mosta. Skoro cijelim svojim tokom Negljinka protječe kroz uski kameni tunel nalik na cijev. Početkom 19. stoljeća njezin tok je kanaliziran kolektorom. Jedna privatna kompanija organizira obilaske dijela podzemnog toka Negljinke.

Međutim, zna se dogoditi da se dogovoreni obilasci moraju otkazati u zadnjem trenutku zbog kiše, jer tada naraste razina vode u rijeci. Rijeka Negljinka slovi za jedno od najtajanstvenijih i najmističnijih mjesta u Moskvi: avanturisti i istraživači moskovskog podzemlja tvrde da u ovom tunelu često doživljavaju priviđenja i halucinacije. U kameni tunel se ulazi kroz kolektor koji se nalazi u predjelu stanice metroa Sretenski bulevar.

Sjanovski kamenolomi

Sjanovski kamenolomi se nalaze u Podmoskovlju, nedaleko od sela Starosjanovo. Iz ovih kamenoloma potječe krečnjak koji je u prošlosti korišten za izgradnju tvrđava i hramova ‘bjelokamene’ Moskve. Sjanovski kamenolomi su otvoreni u 17. stoljeću.

U sovjetskom periodu kamen iz ovih kamenoloma koristio se za ojačavanje pista za polijetanje, tijekom Drugog svjetskog rata tu je bila smještena vojna bolnica, a nakon rata seizmološka stanica.

Gradskim pejzažom Moskve dominira sedam nebodera – “Staljinovih sestara” - čuvenih simbola sovjetske moći. Međutim, ova zdanja su samo ‘vrh ledenog brijega’: ispod njih, kao i ispod većine drugih zgrada u Moskvi, nalazi se kompletan podzemni grad.

Ulazi u Sjanovske kamenolome su zatvoreni 1974. godine. U to vrijeme sistem podzemnih prolaza bio je dug preko 90 kilometara. Grupa entuzijasta je 3. srpnja 1988. ponovno otkopala i otvorila jedan od ulaza u Sjanovske kamenolome, koji je, zahvaljujući mještanima iz okolice i stalnim posjetiteljima renoviran 2007. godine.