Dvadesetpet godina nakon osnutka benda Mogwai, album “As the Love Countinues” našao se na vrhu britanskih glazbenih ljestvica. Možda to ne bi bio tako velik događaj da to nije prvi broj jedan na ljestvicama u karijeri ovog benda koji istim tempom neumorno stvara od sredine devedesetih, a da nikad nije imao hit ove vrste. Svi znaju za Mogwai, svi su ih nekad u životu slušali, no jednostavnije je sjetiti se osjećaja koji u vama izaziva njihova muzika, nego konkretne pjesme ili albuma. Mogwai također nije tip benda koji se sluša u nekoj posebnoj životnoj dobi, nije tip adolescentskog benda koji olakšava muke prelaska iz djetinjstva u odraslu dob. Bend je za sve uzraste i sva vremena, iako najbolje oslikava eru kasnih devedesetih i ranih dvije tisućitih, poseban entuzijazam koji se vezao uz iščekivanje novog milenija, kad su se pojavili i drugi bendovi slične poetike: Explosions in the Sky, Godspeed You! Black Emperor, Silver Mt. Zion, Boards of Canada, ali i Sigur Ros, koji je nastao ranih 90-ih. Zanimljivo, svi ovi bendovi, osim Explosions in the Sky, koji je iz Teksasa, pripadaju bilo američkom, bilo europskom sjeveru, kao da su ih upravo odredili hladni brdski krajolik i mentalitet sjevera. 

Post-rock raskrstio je s klasičnim rockom, posebice što se tiče osjećaja koji ostavlja na svoje slušatelje, iako bendovi koji ga izvode i koji mu pripadaju ne vole toliko tu žanrovsku odrednicu. Dugački atmosferični instrumentali koji se ciklično ponavljaju zamijenili su stihove i na neki način rock oslobodili balasta riječi, koje ovdje više nisu bile nužne. Osim u slučaju Sigur Rosa, koji je svoje pjesme izvodio na izmišljenom jeziku.

Bili su još klinci, kaže gitarist Stuart Braithwaite, kad su osnovali svoju diskografsku kuću Rock Action Records, uz zajam od 400 funti, s jednom željom - da stvaraju fantastičnu buku. Mogwai je još, a to dokazuje novi album, u punoj srži klasični post-rock bend, čije se melodije penju od nježnih ambijentalnih pasaža pa sve do eksplozije zvuka, kao kad pred kišu oteža zrak, a onda provali pljusak koji raščisti zrak, da bi potom uslijedilo sunce. Na ovom gotovo u cijelosti instrumentalnom albumu buka je sveprisutna, a melodična je taman toliko da vam dopusti da u mislima negdje odlutate, možda baš kakvim škotskim planinskim krajolikom. Uzmite zapravo bilo koju stvar od Mogwaia i učinit će vam se filmičnom, posebice za kakvu znanstvenofantastičnu ili distopijsku priču. Bend je dao svoj doprinos za soundtrack filma “Fontana” Darrena Aronofskog, radili su muziku za francusku horor seriju “Les Revenants”, soundtrack za akcijski znanstvenofantastični triler “Kin”, čiji je redatelj veliki fan benda, a prošle godine i za talijansku krimi seriju Amazon Primea “ZeroZeroZero”, brutalnu kartelsku priču iz pera Roberta Saviana, autora “Gomore”. Rekli su da bi voljeli da su oni radili muziku za dansku seriju “The Killing”, čiji im je soundtrack bio očajan. 

Na albumu “As the Love Continues” kao posebno zanimljiva ističe se stvar “Dry Fantasy”, koju je bend izbacio prošle godine kao singl, dok njome ne dominiraju poznati gitarski zvuci, nego snoviti synth instrumentali. Zbog pandemijskih uvjeta, Mogwai je album snimao u Worcestershireu u Velikoj Britaniji, dok je njihov američki producent Dave Fridmann radio s druge strane oceana. Svoj doprinos pjesmi “Midnight Flit” dao je Atticus Ross iz Nine Inch Nailsa, a pjesmi “Pat Stains” saksofonist Colin Stetson. Ovaj skromni škotski četverac svoj prvi album “Young Team” objavio je 1997. godine, iz današnje perspektive u jednoj potpuno drugoj životnoj, ali i muzičkoj eri. Nakon što se pojavio “hajp” glede njih, neki novinari su ih proglašavali kopijama Sonic Youtha i Slinta, no bend je ubrzo pronašao svoj jedinstveni zvuk i pokazao se kao original, a ne kao kopija. Ima neke nepretencioznosti u medijskim istupima Mogwaia. Nikad se nisu gurali naprijed, nikad tražili svoje mjesto na naslovnicama niti su ikad pokušavali nametnuti da iza onoga što rade ima dublje filozofije nego što je ima.

Postoji anegdota kako je jednom članu benda prišla Kate Moss i počela pričati s njim, misleći da je dio postave tad mainstream popularnog Franza Ferdinanda, da bi već u sljedećem trenutku otišla kad je shvatila da se radi o posve drugom bendu, čiji članovi benda više nalikuju na geekove, nego na ušminkane zvijezde. Ne vole pretjeranu hvalu ni romantičnu percepciju benda. Opisuju rad na svakom novom albumu kao početak rada na praznoj ploči, bez neke grandiozne vizije od koje nastaju pjesme. Naslovi pjesama gotovo su uvijek interne šale ili fraze kojih se članovi benda domišljaju dok su u studiju. Primjerice, naslov pjesme “To the Bin, My Friend, Tonight We Vacate the Earth”, što zvuči gotovo kao kakav manifest, dolazi od riječi koje je jedan njihov prijatelj izgovorio u snu. Naziv albuma “As the Love Continues” dolazi od nasumičnih riječi koje je izgovorila malena bubnjareva kći. “Volim biti u mogućnosti raditi nešto što mijenja kako se ljudi osjećaju, a volim iskusiti nešto što ne razumijem u cijelosti. Pomalo je to kao magija na neki način”, dometnuo je jednom prilikom Braithwaite. I to su riječi koje možda najbolje opisuju ovaj bend: magija koja se teško može objasniti, pomalo futuristička, svakako i pomalo nostalgična, ali zbog koje se osjećate dobro. Na pitanje koliko još dugo planiraju djelovati i stvarati, Stuart kao glasnogovornik benda odgovara: “Dok god moramo. Ako snimimo album koji ćemo mrziti, to će nam vjerojatno biti zadnji”.