Planine su najveće neotkriveno hrvatsko bogatstvo. Naime, nisu posve neotkrivene, ali se njima bave samo rijetki, ljudi su opsjednuti morem i apartmanima. A planine su ljepota, zdravlje i mir, što u ovom svijetu, prepunom hektike, buke i bijesa, znači čudo. Hrvatska televizija prepoznala je sve potencijale koji se kriju u našim brdima pa, nasreću, odlična serija “Planine” ide i drugu sezonu, a mi smo porazgovarali s autoricama Natašom Kraljević Kolbas i Majom Tokić, “krivcima” što možemo dosegnuti nirvanu, barem na TV ekranima...

Express: Serija o planinama ulazi u drugu sezonu, odlično je primljena od gledateljstva i kritike. Koje planine još niste ‘potrošili’?

Planine su putopisni serijal u kojemu se uspinjemo na hrvatske planine i pritom upoznajemo ljude i krajeve. U svakoj od šest epizoda serije pratimo drugog voditelja - domaćina planinara, koji nam otkriva zašto voli planine i što mu je hodanje po vrhuncima donijelo. Sa sobom vodi ili susreće ljude kojima je planina ostavila neizbrisivi trag i zauvijek ih promijenila. To je i njihovo duhovno putovanje, jer baš u prirodi i na planinskim vrhuncima pronalaze svoj unutrašnji mir. U našem serijalu “Planine”, u šest epizode prve i šest druge sezone, snimili smo neke od najljepših planina - bili smo na Risnjaku, sjevernom i južnom Velebitu, Biokovu, Dinari i Bjelolasici, planinari smo po otocima Lošinju, Cresu i Braču, verali se po Bijelim stijenama, Mosoru, Učki, Grobničkim Alpama, prošli kroz pusta žumberačka sela, no još nam je ostalo toliko vrhova da bismo lako mogle raditi na ovom serijalu još koju sezonu.

Express: Živi li Hrvatska sa svojim planinama ili je riječ o bogatstvu koje tek treba otkriti?

Ako se pitamo koliko živimo svoje planine, tad je odgovor dijelom upravo u geografiji. Iz svakog dijela Hrvatske lako se dođe do nekog vrha, čak i ravna Slavonija ima svoj Psunj i Papuk. Činjenica je da se iz Zagreba, glavnoga grada jedne države, tramvajem može doći do podnožja Sljemena i onda se pješke ili žičarom uspeti na 1000 metara nadmorske visine. Gdje toga ima? Gotovo da nema mjesta i grada koje nema planinarsko društvo. U brojkama - planinarsku zajednicu čini više od 340 planinarskih društava s oko 40.000 članova, tako da je Hrvatski planinarski savez jedna od naših najvećih sportskih udruga. No mi nismo poput Slovenaca, koji s cijelim obiteljima nedjelje provode u brdima, a planinarenje im je nacionalni sport. Naši planinarski domovi nisu uređeni i opskrbljeni kao slovenski, mi nemamo razvijene niti kampove u podnožju naših planina gdje bi mnogi mogli proboraviti nekoliko dana, spavati u kamperima i planinariti.

Express: Možda onda neko pitanje o planinarskim domovima - koliko ih ima, u kakvom su stanju, zašto su zapušteni?

Pronašle smo podatak da su u Hrvatskoj, prema registru planinarskih objekata koji vodi Hrvatski planinarski savez (HPS), u funkciji 44 planinarska doma i 76 planinarskih kuća te još deseci skloništa. Neki od tih otprilike 150 objekata su u boljem stanju, neki posve zapušteni. Prošle se godine pojavio prijedlog zakona kojim je predviđeno da se upravljanje planinarskim domovima, koji se nalaze u nacionalnim parkovima i parkovima prirode, povjeri javnim ustanovama, dok bi ostalima upravljale županije. Planinarska se zajednica digla na noge jer se pokazuje da su u najboljem stanju oni domovi kojima upravljaju planinarska društva, gdje su riješeni imovinsko-pravni odnosi ili je dom dan u zakup osobama koje vole planinu i nisu tipični ugostitelji. Naime, sve što je u planinama uređeno, domovi koji su obnovljeni, skloništa koja su izgrađena... plod su volonterskog rada. Samo ljubitelji planina mogu davati svoje vrijeme, rad, pa čak i novac za opće dobro. Rijetko gdje se može pronaći toliko ljubavi za zajednicu kao u planini i mi smo na takvu priču naišli u gotovo svakoj epizodi.

Primjerice, kad je Dom “Umberto Girometta” na Mosoru nakon desetljeća imovinsko-pravne zavrzlame konačno vraćen Planinarskom društvu Mosor iz Splita, počela je njegova obnova. Stotine volontera, uglavnom planinara, na leđima je nosilo građevinski materijal jer do doma nema ceste. I mi smo snimajući epizodu na Mosoru srele planinare koji tegle keramičke pločice jer se upravo obnavljala kupaonica. Onda se treba pronaći i prava osoba koja će voditi dom - ovdje je to obitelj Gruica i “glava familije” - Špiro, koji to radi već 40 godina. Dom je uređen, čist, hrana odlična, a cijene i toplina u domu prava planinarska. Ili dom Paklenica do kojega treba planinariti dva sata. Vodi ga Irena Šaran, majka dva sina koji su gotovo odrasli u planini, a s mlađim je došla u dom kad je imao samo mjesec dana. Za Irenu, njezina supruga i oca, koji joj pomažu, vođenje planinarskog doma nije posao, nego život. Što može stavi u ruksak, a teške stvari ponesu tovari. Dom na Hahliću drži Planinarsko društvo Obruč iz Jelenja. Staza do doma je strma, nije nimalo lako tegliti građevinu, hranu, piće, ali sve rade članovi društva. Predsjednik društva Vedran Stipić u epizodi “Planina” s Grobničkih Alpi prepričava nam kako je nemoguće pronaći majstore za popravak ičega na domu, kad ti se “zaštopa” WC domarima preostaje jedino zasukati rukave i popraviti ga jer ni jedan majstor neće alat ugurati u ruksak i kilometrima pješačiti do doma. Konačno, planinarska skloništa se grade i održavaju isključivo volonterskim radom.

Express: Kako iskoristiti Velebit i Biokovo? Austrija ljeti zaradi više novca od planina nego mi od mora?

Vjerujem da većina nas koji hodamo po planinama ne razmišljamo o Velebitu, Risnjaku ili Biokovu kao o turističkoj “destinaciji”. Prije svega, do većine se, nasreću, ne može doći autom, tako da su pravi vrhovi rezervirani za planinare, a ne bih rekla da planinare možemo nazvati turistima. Planinari su zaljubljenici u prirodu, spremni na boravak u skromnih uvjetima, zadovoljni s tanjurom graha i pivom, tako da se brojem planinarskih izleta ne može mjeriti turistička potrošnja. Potencijali sigurno postoje pa se posljednjih godina organiziraju trail utrke, sve je popularnije proći Viu Adriaticu i Viu Dinaricu - planinarske staze koje spajaju vrhove duž Dinarida. No to su pojedinci koji žive planinu, oni ne traže komfor, ne uništavaju prirodu i ne troše mnogo. Za razvoj turizma treba mnogo više ulaganja u, kako bi se to reklo, infrastrukturu i smještajne kapacitete. No ako krenemo u velika ulaganja u domove, dovođenje vodovoda i postavljanje kanalizacija, gradnju cesta do njih i pretjeranu nadogradnju, samo ćemo napraviti štetu prirodi i istinskim planinarima, a i domove ćemo posljedično pretvoriti u poslovne i ugostiteljske objekte. Izgubit će opće korisnu svrhu da pružaju siguran boravak i zaklon u teško pristupačnim neurbanim terenima. I tijekom snimanja naslušali smo se domarskih anegdota kad “zalutali planinari turisti” u domu do kojega se penju i po dva sata zatraže sladoled ili craft pivo te se čude što imaju samo “jela sa žlicom”, a mogli bi posluživati malo raznovrsniji menu. Što očekuju na 1500 metara nadmorske visine, prepelicu u umaku od naranče s pirjanim krumpirom i mrkvom u senfu, a nakon glavnog jela palačinke s orasima u šatou.

Express: Može li se Velebit po hrptu urediti tako da predstavlja novi, cjelogodišnji turistički prostor? Jedinstven je - svježe klime, s jeseni i zimi hladan, s dosta snijega oko Zavižana, nije li to idealna retencija, s obzirom na klimatske promjene i s njima vezane promjene navika, turista, ali i građana uopće? Ima li Velebit značajniji turistički potencijal?

Ajmo razmotriti možda najpoznatiju planinarsku stazu - Premužićevu stazu koja u 57 km spaja Sjeverni i Srednji Velebit (počinje kraj Zavižana i završava kraj Baških Oštarija), na prosječnoj je visini od 1300 metara. I danas, gotovo 90 godina nakon što je izgrađena, prava je turistička atrakcija. Naime, lako je prohodna, uspon nigdje ne prelazi 10 posto, a navodno je sam Ante Premužić napisao da je trasa staze takva da “po njoj mogu milostive hodati”. Od Zavižana do Alana izletnici je prođu u jednom danu, a do Baških Oštarija u prosjeku u tri dana. No spavati se može tek na nekoliko mjesta - u planinarskim domovima i skloništima. Koliko je današnji turist spreman spavati u sobi s 10-ak kreveta, bez tople vode, sa strujom dostatnom tek za punjenje mobitela?!

Novi domovi se ne mogu graditi jer staza velikim dijelom prolazi Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit i Parkom prirode Velebit. No niže, primjerice u Baškim Oštarijama i Krasnom, turizam ima potencijala. Sjetimo se da je na prijevoju u Baškim Oštarijama još 1971. izgrađen hotel Velebno. A lokacija je savršena - spava se na svježem planinskom zraku, a za pola sata cestom stižemo u Karlobag na kupanje. Netko je bio dalekovidan prije 50 godina, kad se uopće nije govorilo o klimatskim promjenama i nesnosno vrućim ljetima. Nažalost, hotel je stradao u ratu, pa je obnovljen i opet zatvoren od 2010. jer nije uspio odoljeti tipičnim hrvatskim makinacijama privatizacije. Posljednjih godina u Baškim Oštarijama otvaraju se apartmani, kampovi, hosteli, no daleko od toga da se može govoriti o razvoju turizma. To je ipak stvar privatne inicijative, a ne baš nekog razvojnog koncepta.

Express: Koje su najpopularnije a koje najljepše planine, po vama?

Mislim da će gotovo svi planinari reći da je Velebit naša najljepša i najveličanstvenija planina, dugačka 145 kilometara. U prošloj smo sezoni prošli Premužićevom stazom, ove sezone s kolegicom Zrinkom Grancarić planinarili kanjonom Paklenice i penjali se na Sveto brdo. A onda se sjetimo Bijelih i Samarskih stijena, tih ludih kamenih skulptura i pomislimo da nema ljepšeg kraja. Inače, na Bijele stijene i Bjelolasicu nas vodi glumac Janko Popović Volarić. A Biokovo s kojega se nakon bure pruža pogled do Italije, a takav je bio kad smo snimali glumca Vedrana Mlikotu i njegove prijatelje Vlaje s Himalaje. Pa onda Grobničke Alpe, manje poznati lanac iznad Grobničkog polja, koji zbog divnih livada i stjenovitih vrhova podsjeća na Alpe, a na koji nas vodi glumica Jelena Lopatić. Zvuči zaista kao otrcana fraza, ali naše su planine divne i, ponavljamo, dostupne prosječnom planinaru.

Express: Kako dolazite do vodiča za pojedine epizode? Koliko traje snimanje u prosjeku i je li zahtjevno?

Kad razmišljamo o tome tko bi bio vodič za pojedinu epizodu, pokušavamo pronaći poznatu osobu koja planinari ili je, ako već nije strastveni planinar, onda barem vezana uz određeni kraj i voli prirodu. Naime, mi doista hodamo i snimamo, tako da naš voditelj mora biti u kondiciji i biti spreman na život bez tuša i spavanje u sobi s ekipom. Konačno, nas dvije, autorice serijala, moramo vjerovati da su našem voditelju priroda i planina dio života, jer naš serijal nije samo putopis, nego i priča o životnim izazovima, traganjima i promjenama. Neki se voditelji nametnu sami od sebe - Vedran Mlikota je planinar, osvajač Himalaje, a istodobno najviše se voli penjati sa svojim prijateljima - Vlajima s Himalaje na svoje Biokovo. Janko Popović Volarić nedavno je prošao planinarsku školu, zaljubljen je u Gorski kotar - tamo radi, nedavno je kupio zemlju i planira ubuduće i živjeti dio godine.

Dora Ruždjak Podolski, kazališna redateljica, s kojom hodamo po Žumberku, manje planinari, ali u šumi pronalazi mir nakon nekih težih životnih faza. S njom je Jasminka Poklečki, koju zovu Dobrom vilom Žumberka. Pero Metličić, s kojim smo bili na Vidovoj gori, je Bračanin. Jelena Lopatić, riječka glumica, nekoć je sa suprugom pretrčala mnoge planinarske staze sudjelujući na trail utrkama. Zrinka Grancarić spas od stresnog posla pronalazi najčešće na moru i Paklenici. Snimanje traje od tri do četiri dana, mi u biti hodamo i snimamo, tako da našoj ekipi nije lako jer sve te uspone moraju proći s opremom, misliti o tehničkim uvjetima, ali i ljepoti kadra. Snimanje traje od jutra do odlaska na spavanje jer treba “uhvatiti” svitanje i suton te snimiti večernje druženje i odlazak na spavanje.

Express: Možete li nam ispričati koju anegdotu sa snimanja? Bude li susreta s poskocima, risovima, medvjedima, vukovima, čagljevima?

Bude svega - poskok se pojavio pred nama na Mosoru, sretali smo tragove medvjeda i medvjeda konačno vidjeli na Bjelolasici, čak smo ga nekako uspjeli snimiti, sudjelovali u spašavanju mladih Poljaka na ferati na Dinari... Pokisli smo na Velebitu, na Braču na Vidovoj gori upali u maglu kao da smo u kakvom hororcu, a ne na dalmatinskom otoku... Za ekipu je možda najuzbudljiviji bio uspon do doma Hahlić na Grobničkim Alpama preko Mudne doli. Mudna dol je inače kanjon potoka koji presuši u ljetnim mjesecima, uspon je vrlo strm sa sajlama i klinovima. Znali smo za nekoliko težih dijelova, no nismo očekivali da još postoji voda na dijelu staze koju je trebalo premostiti i da su stijene skliske. Uz to, mi imamo opremu i ne možemo se baš verati kao ostali planinari. Nasreću, naši su snimatelji vrlo spretni pa smo dio opreme vezali konopom i vukli, gurali jedni druge, malo se sklizali i smočili u potoku, no nakon pet sati uspjeli smo izaći iz kanjona. I kad nam se činilo da smo blizu cilja, još smo imali koji sat uspona do doma.

Express: Koliko ljudi živi na našim planinama?

Hrvatska je pusta zemlja, a planinska područja su gotovo bez ljudi. Ono malo preostalog stanovništva uglavnom su starci ili pokoji “pustinjak” kojemu je dozlogrdio život u gradu. I svi koje smo sreli mahom su zanimljivi, jednostavni, mudri i mirni, lišeni nepotrebnih stvari i misli koje zaglušuju. Ne trebaju im ni status, ni diploma, ni politička knjižica, samo zdrav razum koji zna “slušati” prirodu. Sve je manje ljudi i u žumberačkim selima, koja su u blizini Zagreba, i u Gorskom kotaru, koji je od Zagreba i Rijeke udaljen sat vožnje, a kamoli ne bi bilo u podnožju Dinare, Biokova ili Velebita. A gdje nema ljudi, nema ni mogućnosti razvoja - od stočarstva do turizma, primjerice. Nažalost, na našim se planinama ne živi. One su danas carstvo slobode i mira za nas ljubitelje. I baš tamo najbolje prija tišina.