Stana Cerović dočekala je u 80. godini da po prvi put u životu vidi more. Posljednja crnogorska virdžina, navodno posljednja uopće, živuće je kulturno blago Crno Gore, uspomena na neobičnu transrodnu narodnu tradiciju Balkana koja potječe još iz 15. stoljeća.

Stana je imala samo pet godina kad je na nju pao izbor da u obitelji s petero kćeri i dva sina zauzme ulogu sinu, nakon što su joj dva brata umrla još kao dječaci. Ne jednom pričala je za RTV Crne Gore u svojoj kući u selu Boan u jednom od najsurovijih crnogorskih planinskih krajeva kako je tada počela pušiti, jer bila je dječak, kako je sa sedam godina počela s ocem orati u polju, kako ju je majka kumila da se uda, a njoj nije padalo na kraj pameti iznevjeriti obećanje dano svom ocu, čovjeku koji je njoj ostavio u naslijeđe ulogu glave obitelji.

Riječ je o običaju prisutnom u Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu da žene u nekim životnim i društvenim prilikama preuzimaju ulogu muškaraca, privremeno ili doživotno. Otkako joj je otac umro kad je imala samo 15 godina, ona u potpunosti živi život muškarca. Naučila je pucati, suknju je obukla jedan jedini put, i to kad je išla u školu, nakon smrti roditelja ostala je živjeti s dvjema sestrama koje su obavljale ženske, a ona teške muške poslove.

Njen slučaj jedna je od pet situacija u kojoj je žena preuzimala ulogu muškarca. Bilo je to doživotno, morala se obvezati na celibat, odijevati u mušku odjeću, a svi ostali muškarci takve osobe u potpunosti su uvažavali kao muškarca. U Staninom slučaju, čak su i javni spisi nju vodili kao "domaćina" imanja. Uostalom, njena je obitelj dala mnoštvo vojnih zapovjednika i sudaca. Stana je ne jednom s ponosom pričala kako je njen djed bio tako uvažavan sudac da je jednom prilikom sudio čak i samom kralju Nikoli I Petroviću Njegošu.

Ova snažna, žilava žena izvrsno se držala sve dok joj prije četiri godine nisu umrle obje sestre i dok nije ostala sama. Naglo je fizički oslabila i sada su je odvezli u moderni dom za starije osobe u Risanu, da posljednje dane provede uz njoj tako nov pogled na Mediteran s jedne i planine u kojima je proživjela cijeli život s druge strane.

Osim njenog slučaja, virdžine su se znale zavjetovati u slučaju kad bi obitelj morala dulje vrijeme pričekati da odraste muški nasljednik. One su za to vrijeme preuzimale ulogu glave obitelji, odlazile su na plemenske i seoske sastanke, doduše bez prava glasa, ali su zato imale pravo, kad bi im brat odrastao, ipak se udati. No, to se rijetko događalo, jer se status virdžine, koliko god je to značilo težak i mučan život, smatralo velikom čašću i priznanjem.

U brak su nakon isteka zavjeta smjele stupati i one virdžine koje su privremeno preuzimale ulogu glave obitelji zato što bi se muški član našao pod prijetnjom krvne osvete, te bi bio prisiljen živjeti praktično u kućnom pritvoru.

Četvrta vrsta virdžina bile su one žene koje su raskinule zaruke, što je kod albanskih plemena bio legitiman razlog za krvnu osvetu. Međutim, tako dugo dok su živjele zavjetovane u muškoj ulozi i u celibatu, krvne osvete nije bilo. Transrodni izbor apsolutno se poštovao. To je bio tabu.

Konačno, virdžine su mogle postati i udovice, čime su stjecale pravo na to da se više ne moraju udavati. Ukoliko bi zavjet prekršile i udale se po svojoj volji, i to je bio legitiman povod za krvnu osvetu obitelji pokojnog supruga. No, tako dugo dok su šišale kosu, odijevale se kao muškarci i živjele u celibatu, njihov izbor najstrože se poštovao.