Trendovi se stalno mijenjaju i mnogi obrtnici u Zagrebu, ali i diljem Hrvatske svakodnevno se zatvaraju jer se ne uspijevaju prilagoditi promjenama na tržištu i drukčijim navikama ljudi.Biti jedinstven u moru kafića, slastičarnica, restorana, frizerskih salona i drugih mjesta, te pri tom zadržati identitet i klijente koji će stalno vraćati nije jednostavno. No, neki među njima uspjeli su opstati upravo onakvi kakvi su već desetljećima, bez 'robovanja' trendovima. Iza toga stoji veliki trud i rad, jer su pored modernih, fancy i trendy mjesta baš oni mnogima još uvijek broj 1. 

Jedna od njih je Nataša Trinajstić koja vodi postolarsku radionicu "Zvonimir". Radionicu je preuzela od svog oca Zvonimira Simonovića po kojem nosi ime. Otvorio ju je 60-ih godina u Ilici, a Nataša ju je preuzela 1999. godine i sada je smještena u Dalmatinskoj 12. 

"Htjela sam se baviti time odmalena, otkad sam se počela igrati u radionici dok su moji roditelji radili", sjetila se kada je odlučila krenuti očevim stopama.

Završila je srednju školu za tekstil, kožu i dizajn - smjer zanatstva, a nakon toga je bila šegrt kod oca u postolarskoj radionici. 

"Ponekad se pitam što mi sve to treba. Puno je lakše biti radnik nego šef. Dobiješ plaću određenog datuma u mjesecu, bolovanje, godišnji, a ovako se često izgubiš u toj gomili papirologije. Dogodi se da ne stižeš sve. Nije nimalo lako biti sam svoj gazda", objašnjava Nataša. 

Ovisno o složenosti modela koje izrađuje, izradi najmanje pet pari tjedno, a njezine cipele su klasične i unikatne. 

"Klasičar sam i dodajem stalno neke nove detalje, materijale i boje kako bih osvježila njihov izgled. Kada mi žene donesu sliku nekih cipela, odbijam raditi kopije tuđeg rada jer je to krađa autorskog prava. Mogu samo uklopiti neki detalj."

Njezine klijentice su uglavnom žene od 25 do 50 godina te od 60 do 70. Dolazi joj nekoliko generacija istih obitelji jer njihove majke i bake obožavaju njezinu obuću.

"Neki dan mi je baka dovela svoju unuku, a prije je bila i njezina kćer", priča.

Njezina redovita mušterija je Sandra Rolih Matijević koja ima kolekciju balerinki. 

"Volim ih i imam svakakve. Jedne moje balerinke su crvene i stare 17 godina. Prekrasne su i još uvijek ih stalno nosim. Cijena je super jer je to ručni rad i nikad nisam imala problema sa njezinom obućom", zaključuje Sandra.

Iako je Nataši danas teže poslovati nego u vrijeme njezina oca, ima i to nekih prednosti. 

"Internet mi olakšava, lakše dolazim do klijenata. Imam Facebook stranicu i tamo stavljam slike svih cipela i dosta se ljudi javlja i pita što ih zanima."

Često joj dođu strani turisti i čude se povoljnim cijenama jer su u inozemstvu takvi proizvodi lukzus i jako su skupi. Ponekad joj pomažu majka i otac. Njemu je teško biti u mirovini i uvijek nešto radi. Zadovoljan je njezinim radom, ali uvijek je pun ideja i nešto joj predlaže. Otkrila je recept uspješnog biznisa.

"Kvaliteta će uvijek opstati."

Dok svugdje po Zagrebu niču novi kafići, a zatvaraju se oni koji nisu našli svoje vjernu "publiku", mjesto Pod starim krovovima se može pohvaliti titulom najstarijeg zagrebačkog birca. Nalazi se u Basaričekovoj 9 na Gornjem Gradu i nije se pomaknuo s te lokacije preko 180 godina. Njegov sadašnji vlasnik Domagoj Pocrnić, koji ga je preuzeo 2012., smatra da je izabrao savršen lokal i to mu je olakšalo poslovanje.

"Ovaj kafić ima tradiciju i to mi je pomoglo. Da nema toga, bilo bi mi teže", objasnio je Pocrnić.

Mjesto se popularno zove kod Žnidaršića zbog svoje uloge u kultnom hrvatskom filmu "Tko pjeva zlo ne misli" gdje ga tako naziva jedan od likova. 

Dolaze šaroliki gosti i ne postoje neke određene skupine koje su zastupljenije. 

"Naši stalni gosti žive tu na Gornjem Gradu, a ima svakakvih ljudi, mlađih, starijih, glumaca, glazbenika i političara. Puno ih dolazi deseteljećima."

Tu se još uvijek može popiti piće za manje od 10 kuna, a gosti najviše piju gemišt i pivo. Pocrnić je nastavio staru tradiciju pa se održavaju razni kulturni događaji. 

"Subotom su jutra poezije i imaju dobar odaziv. Na izložbe dolazi manje ljudi, ali nam se dosta umjetnika javlja kako bismo njihova djela izložili, a neke mi pitamo. Glazbenici koji nastupaju većinom izvode jazz, obični i klasični rock. Biramo ih prema svojim željama". 

Smatra da je za uspjeh u ovom poslu, ključno nekoliko stvari.

"Trebate osjetiti što ljudi žele i što trebaju. Ne morate slijediti trendove jer vam to ne jamči uspjeh. No, najbitnije je izgraditi svoju bazu ljudi. Oni će vam biti vjerni i redovito dolaziti."

Manje prepoznatljiva nije ni slastičarnica Orijent koja se smjestila u Maksimirskoj 34 u blizini Kvaternikovog trga. 

Nju je 1936. otvorio Tahiri Zulfi koji je došao iz Albanije kao 13-godišnjak i prvo radio u Splitu u slastičarnici, a kasnije se doselio u Zagreb i prodavao sladoled u kolicima kod gimnazije u Križanićevoj. 1987. godine su tradiciju nastavile njegove kćeri Šeherezada i Ildeza koje i dalje koriste očevu stogodišnju recepturu za sladoled.

"Mi jedini radimo prirodni sladoled i kolače, ne stavljamo razne dodatke kao drugi. Nudili su nam 1991. da prijeđemo na novo i drugačije, ali nismo htjeli", kaže Ivan Sučević, Šeherezadin suprug koji radi sa suprugom i šogoricom. 

On dolazi svaki dan na posao u 4:15 i do 9 sati radi sladoled jer svaki dan poslužuju sve friško napravljeno, a ništa im ni ne ostane od prethodnog dana. 

"Supruga je maher za recepturu, šogorica izrađuje figurice od marcipana i drugih smjesa, a ja sam zadužen za sladoled i financije", priča nam nasmiješeni Ivan. 

Sve što poslužuju u slastičarnici prvo isprobavaju u krugu obitelji. 

"Moraš probati kolač kako bi znao koliko čega staviti i što nedostaje."

Budući da su veliki fanovi hit serije Igra prijestolja, odlučili su joj posvetiti izlog i neke slastice. 

"U izlogu se nalazi željezno prijestolje i zmaj, a imamo sladoled i macarone od sezama pod nazivom Night's watch", objasnio je.

Budući da sami smišljaju sve recepte, takvih kolača nema na drugim mjestima u gradu. Kratko su surađivali jedino sa Krašem, ali su se pritom razočarali. 

"Pristali smo raditi s njima jer je to tvrtka koja ima ugled i odlične proizvode. Napravili smo posebne kolače za njih za prodavaonicu u Ilici, a naručivali su i druge vrste. Prodavali su ih po višoj cijeni nego što je kod nas, a unajmili su čak slastičare da naprave njihovu kopiju, no nisu uspjeli u svom naumu."

Njihovi gosti su generacijski i nema samo prolaznih, a opisao nam je i najčudniju naruždbu. 

"Radili smo gomilu penisa za erotski lokal. Vlasnik je to dijelio posjetiteljima", priča i smije se Ivan. 

Slastičarna Orijent nikad nije bila pred zatvaranjem, dok se oko njih gomila lokala zatvorila. Planiraju raditi dok će im to godine i zdravlje dopuštati.

"Jedini na ovoj strani radimo cijelo vrijeme. Dokle god plazimo, radit ćemo", zaključio je Ivan. 

Ipak, videoteka Pauk koja postoji dvadesetak godina ima najteži zadatak. Friški vlasnik Marko Jantol, koji ovdje radi od 2001.godine, bori se s novim generacijama i sve naprednijom tehnologijom. Mladi su navikli besplatno skidati filmove na internetu i nisu nikad ni čuli za videoteku.

"Ne znaju za taj pojam. Nije im jasno da netko dođe i plati gledanje filma, a onda ga mora vratiti u točno određeno vrijeme", prepričava nam Marko.

Preuzeo je ovaj posao jer obožava razgovarati s ljudima, a to smo mogli i vidjeti kada je svratio stalni član videoteke, umirovljenik, posuditi crtić za svog unuka. Budući da ga trenutačno nije bilo, vlasnik ga je obećao nazvati čim dođe. 

"Jednostavno mi se sviđa ovdje, a i nemate baš sve filmove na internetu", rekao nam je.

Malo ga je frka jer se tek uhodava u vođenje posla, ali mu sve ostalo što dolazi s time nije teško i navikao je na to. 

"Pratim dolazak novih filmova kako bih ih naručio od distributera na vrijeme. Razmišljam što bi meni smetalo u videoteci kada bih posuđivao, a trudim se i preporučiti dobar film jer tako se stvara povjerenje. Sve znam o filmovima koje pogledam, a ne mogu zapamtiti svoj broj mobitela", priča sa smiješkom na licu. 

Ljudi dolaze posuđivati filmove iz cijelog Zagreba.

"Imamo stalne klijente iz svih dijelova grada. Neki su ljudi jednostavno 'old school' i strah ih je virusa na internetu, a vole i dobiti preporuku. Dolaze i cijele obitelji, a klincima je osobito zanimljiv golemi King Kong."

"Ne znam skidati filmove s interneta, ja sam dinosaur. Pogledajte samo moj mobitel s tipkama", komentirala je jedna Markova klijentica.  

Unatoč internetu i tehnologiji, ima nekih filmova koje ima samo videoteka.

"Teško je doći do starih filmova, a najviše se posuđuju Ratovi zvijezda iz 70-ih. Došao mi je nedavno muškarac koji je htio kupiti taj serijal na Blu-Rayu jer ga nigdje nema. Nudio mi je neku smiješnu cifru", smije se Marko. 

Nije nikad razmišljao što ako ne krene jer voli ovaj posao. Nada se da će uvijek postojati ljudi koji će ići u videoteke, a budući da je tek postao sam svoj šef radi svaki dan. 

"Od ponedjeljka do nedjelje radim od 14 do 22 sati jer sam nadobudan, Možda ću s vremenom nedjeljom imati slobodan dan", zaključio je.